Marketing
Mjesto za gušenje
Ne smatram se pušačem, osim ako u tu definiciju ne upada netko s prosjekom 4-5 popušenih cigareta na godinu. Sve do prije cca 2 godine pušila sam prosječno kutiju i po na dan, a kad bih izlazila vani vikendom, obavezno bih u torbu stavila 2-3 kutije, nek' se nađe, u slučaju da negdje zaglibim. Zapravo, više zbog toga jer mi je ideja da ostanem negdje "na suvo", bez cigareta, bila upravo nepodnošljiva. A nije da sam se ikad i zatekla u takvoj situaciji, zato što nikad nisam bila jedan od onih "nepažljivih" pušača, koji bi u nedjelju navečer ostali bez oh-tako-neophodnog sredstva trovanja. A, ne. Ja sam svoju zalihu planirala pažljivo, danima, desecima dana unaprijed.
Razumijem pušače i znam iz vlastitog iskustva koliko mogu nervirati moralne predike o štetnosti cigareta, o pasivnom pušenju itd. Al' bi lagala kad bi rekla da mi ne smeta kad mi netko puši oko glave.
U mojoj se firmi odnedavno donio zakon o nepušenju, zapravo su određena 2-3 mjesta u zgradi na kojima je pušenje dozvoljeno. Voditeljima odsjeka naloženo je da se brinu o provođenju zakona na svim mjestima diljem Lijepe Naše Firme, kao i da sankcioniraju one koji se zakona ne drže. Napominjem da je firma u kojoj radim državna, i samim time, 100%-tni odraz države same.
Onda?? Šta mislite, koji je bio krajnji scenarij ove predstave za javnost? Provođenje zakona proteklo kao podmazano? Poslušni i kolegijalni zaposlenici ispoštovali zakon bez pogovora? Nepušači plesali victory dance?
Ili se sve nastavilo po starom, kao i sve druge falše odredbe koje su se do sada provodile - samo na papiru i samo kako bi netko mogao reći da je to negdje zapisano i štambiljano u vremenu i prostoru, a za sve drugo...ne znam, pitaj Matu/Stipu/ubaci bilo koje ime u svrhu prebacivanja loptice odgovornosti na drugoga.
Al' se neću bunit. Neću urlat, istjerivat pravdu i tražit svoja prava zbog glupog zakona o nepušenju u nekoj firmi gdje se ništa ionako neće pomaknuti dok se ne izmijene bar tri generacije. Upravo zbog toga to i neću uradit - zato što smatram da takav čin nema smisla, da se na kraju ionako izgubi poanta onoga za šta si se borio i da u većini takvih slučajeva sve što uspiješ je steć dublji uvid u to koliko je određena skupina ljudi "zapekla" u vlastitim navikama i uvjerenju da se ništa neće, i ne može, promijenit nabolje.
Iz tog uvjerenja da se ništa neće promijenit i da su sve odluke u nečijim tuđim rukama, nitko se u ovoj Lijepoj Našoj Firmi, a bogami i puno, puno šire, neće pobunit i usuditi reći nešto drugačije, zato šta ili misli da taj jedan, njegov glas ne znači ništa ili da će, ako to uradi, ispasti patetična budala i, sačuvaj bože, možda izgubiti i sigurnu stolicu pod dupetom.
Ma i ja sam takva. Prestala sam vjerovati u takve pobune protiv društva, iz ovog ili onog plemenitog razloga. Ne vjerujem u recepte tipa "kako promijeniti svijet u 21 dan".
Ali vjerujem u prihvaćanje situacije i ljudi takvima kakvi jesu. I u to da mijenjanjem sebe zaboravljaš na mučno nastojanje da promijeniš druge i sabiješ ih u vlastiti, uski kalup razmišljanja.
Samo ne znam - kako to primijenit na ovom slučaju? Da se gušim narednih dvadeset godina, zato šta nemam muda progovorit javno?
Post je objavljen 21.04.2006. u 13:55 sati.