|
Jebo onaj jedan sunčani dan u mome životu, kada sam odlučila ne bit ambiciozna.
I sve druge dane koji su, u dugom nizu, tom danu slijedili, a koji su samo podebljavali tu moju odluku.
Radi posljedica koje sad ne mogu ić ljetovat tamo di ja oću, nego moram molit sve bogove da pandurija ne patrolira onim predjelima u kojima ja namjeravam podić šator i spavat u simbiozi sa komarcima, mravima i ostalim bubetinama.
I mogu samo sanjat o privatnom ili, sačuvajmebože, 'otelskom smještaju u ciku sezone. O svim pogodnostima koje takvi smještaji nude, počevši od zidova i podova nastalih od ljudske ruke, a ne ruke Majčice Prirodice pa sve do...sve do...kreveta, tuša (!) i sličnih, malih stvari koje komod znače.
Mogu, također, samo sanjat o dugim pješčanim plažama i ljetnim večerima u nekoj konobi uz more, obzirom ću se morat naselit negdi u pripizdini, ne bi li me 'koji policjot vidija i potira sa privatnog područja, majku li mi uzurpatorsku.
Jedina druga opcija koja podnosi podizanje šatora je autokamp - a ta mi se opcija gadi, prvenstveno iz čudne odbojnosti koju čak nastojim i njegovat, a koja se odnosi na slušanje stenjanja, natezanja i potezanja sredovječnih, a bogami i svih ostalih, parova netom, iz dugog zimskog sna, probuđenog libida.
Ako ima netko nekakav bolji prijedlog - nek' mi se javi. Nagrada je moja vječna zahvalnost, ako se to za išta broji.
|
