...koje nikako da prođe. Ka da je sve stalo i urotilo se da me ubaci u još dublju rupu od lipljivih osjećaja od ove di se nalazim sad. Ure su mi ka godine, i svaki put kad telefon zazvoni ja jeben mater u sebi, a bome i naglas, onome ko je okrenija broj. Cili dan netko nešto traži i izvoljeva, telefoni ne prestaju zvonit, vrata se otvaraju i zatvaraju i ove mumije od ljudi bez prestanka ulaze i izlaze i svima je sve toliko jebeno hitno i važno, i cili svit će stat ako ne dobiju ono šta oće isti čas. Ljudi su stvarno ka mala dica. A da se okrenem sto puti naopako, ne znam reć zašto su takvi i zašto mi se čini da me svi danas muče po nekom prešutnom dogovoru.
Za ne falit, još su me jedne dvi otkantale priko mobitela...kad te netko "skine" tako na daljinu, telefonski, osjećaš se bar duplo gluplje nego da su ti to isto rekli u facu.
Idem ća leć...završit će i ovi dan, bolje čim prije.
Post je objavljen 13.04.2006. u 19:50 sati.