ordinarylove

Kad sam imala 18 i morala odlučiti koji ću faks upisat, činilo mi se da je to odluka sad ili nikad, nešto što će mi determinirat ostatak života i samim time odlučit i hoću li taj ostatak proživit sretno ili pak u potpunoj agoniji i žaljenju, u slučaju da napravim grešku u koracima. Na takav su mi grozomoran način svi tu odluku predstavljali, počevši od staraca, profesora u školi pa do susjeda i slučajnih znanaca ove ili one vrste.

Nikad nisam bila definitivan tip. Sve odluke koje sam donosila nastajale su u hipu - inspiracije, nužde ili sličnog impulsa. Nisam od one vrste koja je, otkad se rodila, znala čim će se baviti. Nikad nisam izjavljivala stvari tipa: "To je oduvijek bio moj san, oduvijek sam znala da ću se baš time bavit." Više sam bila u onom drugom ekstremu, kojeg nije baš obilježavala neodlučnost koliko nekakva vrsta ravnodušnosti i puštanja da "stvari idu svojim tokom". Drugim riječima, lijenost.

Htjela sam upisat književnost/filozofiju. Takve klince kao što sam tada bila ja danas bih ocijenila ili kao zanesenjake ili kao polurazmažena derišta koja imaju dovoljno vremena za filozofiranje i ina adolescentska previranja. Saga oko mog upisa na FF završila je neslavno, prije svega zbog mojih ocjena iz srednje kao posljedice već spomenutih adolescentskih previranja, 24-satnog slušanja glazbe i čitanja knjiga, na tone knjiga - red tužnih, pa red depresivnih, pa red Baudelaire-a :)...

Pa sam upisala faks koji mi nije bio ni na kraj pameti, ali je bio dobar bekap solušn u vidu podloge za preseljenje u drugi grad, daleko od staraca i od još nekih drugih ljudi.

Pa je i ta verzija, nakon nepune godine dana, propala.

Pa sam se vratila doma, upisavši još jedan "ni na kraj pameti" faks...što da kažem u svoju obranu, sem da mi papiri mi još tamo stoje, negdje u nekom mračnom kutku referade.

A zašto sve ovo pričam? Pa eto, tako, bezveze..jer sam u međuvremenu pronašla nešto što sam tražila cijelo to vrijeme. I to me odredilo, pa sam sada kao mirna. Jer sam samoj sebi definirala to svoje mjesto pod suncem.

Iako me i dalje muči ta postavka da se ljudi moraju jasno definirat u životu i da moraju pronaći nešto što ih određuje. Inače su: a) čudni; b) slobodni umjetnici; c) lijenčine. Jer je društvo tako reklo.

Znam da negiranjem ovoga nužno odlaziš u drugi ekstrem, neke dječje pobune protiv poretka i slično, a to sam prerasla. Bar mislim.

Ali i dalje...čudno mi to..što vi mislite?

Zašto nas zanimanje određuje u životu? Je li kraj priče kad se zaposliš, udaš/oženiš, dobiješ dijete, auto, stan...? Ako nije tu, gdje se vama nalazi taj kraj?