|
Odgovorno tvrdim da je ured (u simboličnom smislu, dakle...) boljno polje za ljude koji se ne znaju zauzet za sebe. Uzmimo mene za primjer :).
A zašto? Zato što danas nije prošlo ni pet minuta otkad sam ušla u najmiliji mi, gorespomenuti, stvarni a ne simbolični ured a koji dijelim sa pripadnicama iste mi histerične vrste...ni pet minuta, a najstarija teta - vođa plemena - zamolila me nazalnim glasom a la Fran Drescher i umiljatim otprilike kao kraljevska kobra: "Bi li mi, moooolim te, otišla po cigareeee?".
E, ako na što pizdim u životu, pizdim na to. MRZIM kad me netko šalje po pivo/cigarete/maramicu sa sirom ili bilo koju sličnu pizdariju koja je oh-tako-neophodna, i kad to sve radi sa onim folirantsko-ljubaznim izrazom na faci koji govori: "Radim ti to jer si najmlađa, radit ću ti to i naredni niz godina tokom kojih ćeš i dalje bit najmlađa a samo se pretvaram da sam ljubazna da me ne bi tužakala šefovima".
A što sam ja uradila? Pičkica...otišla, of kors. Prije nego sam izašla, malo probrundala sebi u bradu nešto polurazumljivo, nešto u stilu: "Zašto uvijek ja, može to i netko drugi...", pritom pazeći da bude dovoljno tiho da nitko ne čuje, a dovoljno glasno da sama čujem e kako bih mogla poslije sama sebi čestitat kako sam se dobro zauzela za sebe. Mo'š mislit. Pravi borac za prava radnika. Jedan dan će dignut spomenik u čast mojoj neustrašivosti.
|
