ponedjeljak, 27.06.2005.
GLE, ODE LIJEPA KAO NOĆ
Drage čitateljice, vaš omiljeni internet časopis Morona i u ovom će vas broju izdašno informirati o najvažnijim temama koje zanimaju suvremenu ženu. Ili možda ne zanimaju, svejedno, jer mi ćemo vam ih sveudilj kretenskom upornošću nabijati na nos. Sve dok ne prestanete pružati otpor i prihvatite kao bogomdanu činjenicu da je najsvetija dužnost žene biti lijepa i dotjerana u svakoj životnoj situaciji. I šire.
Čak i u smrtnoj opasnosti ili ako ste, uslijed svakodnevnog čitanja ženskih časopisa, skrenuli pameću i riješili oduzeti si život, nije zgorega podsjetiti se da i u graničnim egzistencijalnim momentima predstavljamo objekt estetske procjene.
1) Dakle, odlučili ste leći u kadu i prerezati vene? Razmislite malo, nitko u kadu ne ulazi u bundi. Kad nađu vaše beživotno tijelo, bar dvadesetak ljudi - ukućana, rodbine, susjeda i policajaca sjatit će se tamo i ugledati vas bez odjeće. Ne želite, valjda, da njihov zadnji dojam bude ispunjen zgražanjem ili da im pozli od pogleda na vaš obilni celulit i obješene dojke? Takvo samoubojstvo mogu si dozvoliti samo besprijekorno građene žene, a ako se ne ubrajate u te sretnice, još nije kasno da nabavite video-kazetu 'Vježbom do savršene smrti' u izdanju sponzora vašeg omiljenog časopisa Morona.
2) Upotrijebit ćete vatreno oružje? Hvalevrijedna odluka, jer u tom slučaju smrt nastupa trenutno i bezbolno. Samo, ipak pripazite - nemojte nikako pasti pod utjecaj trećerazrednih hollywoodskih filmova u kojima smušeni očajnici guraju u usta cijev Magnuma. Prizor koji ostaje nakon povlačenja okidača više je nego odvratan i nedostojan suvremene, estetski osvještene žene. Radije uzmite manji kalibar, najbolje damski revolver koji savršeno prianja uz ženski dlan i pucajte u sljepoočnicu, iza linije raste kose. Prije nego ispalite metak zabacite glavu, tako da se mlaz krvi slijeva prema nazad, čime izbjegavate opasnost od kvarenja make-upa. Koji, podrazumijeva se, mora biti savršen, jer u ovom tipu suicida lice je u prvom planu. Stoga, preporučamo da nekoliko dana prije naručite CD pod šaljivim naslovom 'Nacrtaj si njušku, kučko', sa savjetima najboljih vizažista, okupljenih u ekspertni tim, na inicijativu sponzora našeg časopisa.
3) Grozite se hladnog i vatrenog oružja, a raspolažete mirnim kutkom na tavanu? Dakako da vam u tom slučaju preostaje samo vješanje. Trovanje je nepouzdano i nije preporučljivo laicima na području kemije, dok o utapanju ili skoku s nebodera nećemo ni raspravljati. S druge strane, svaka čitateljica ženskih časopisa koja je sačuvala poneki članak o osnovama makramea, s lakoćom će izabrati najpodesnije uže te izvesti odgovarajuću omču i čvor.
Premda stručnjaci tvrde da davljenje izaziva ugodne senzacije, nakon odlučujućeg skoka sa čvrste podloge, neko ćete vrijeme neminovno mlatarati nogama. Pri tome, nerijetko dolazi do spadanja obuće, pa je od prvorazrednog značaja da stopala budu njegovana, a potkoljenice besprijekorno depilirane. Ženama koje običavaju pedikerske zahvate obavljati same, pa čak i onima koje se drže dubiozne maksime 'ko te pita za kopita', sugerirali bismo da se za ovu specijalnu priliku ipak urede u novootvorenom salonu 'Morona papak'.
Nadamo se da će naši stručni savjeti doprinijeti kvaliteti vašeg samoubojstva, a ako još niste donijeli definitivnu odluku, preporučamo da nas nastavite redovito čitati.
U ime uredništva, sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:43 - Dodaj komentar
(27) - Print
- #
subota, 25.06.2005.
MARKINI UNIVERZITETI
Svašta se može reći o mojoj frendici Marki, ali jedno je nesumnjivo - njezin naglašeni intelektualizam. Svako malo upiše neki faks, a ponekad cak i iziđe na pokoji ispit.
Inače, ne pati ona od treme, ni od manjka samopouzdanja, samo je nervira što se na ispitima postavljaju pitanja. Jer, ruku na srce, nije lako postaviti pravo pitanje. A ispitivači su samo ljudi. Nesavršena bića, puna mana. S druge strane, Marki je žena superiornog duha i veoma nadarena. Za uočavanje tuđih mana.
I unaprijed se grozi tog starog, ispijenog sipljivca kojem izlazi na ispit. Štoviše, smatra da bi trebalo platiti naknadu za pretrpljene duševne boli svakome tko je prisiljen gledati njegovu kiselu, zgužvanu facu bivšeg marksista. Na kojoj se osim dijagnoze 'kronični gastritis' čita kako je nekad, pod vodstvom partije, sve bilo bolje, a danas ništa ne valja, pa ni studenti. I da se bar samo zaustavi na gadljivim grimasama, nego svakome udijeli i poneku otrovnu primjedbu.
Marki će zacjelo dobiti opasku na račun već zrele dobi. I spolne netransparentnosti kojom se, kao gejlezbo transrodna osoba, nadasve odlikuje. Fino! A zatim će smjesta odjuriti dekanu, rektoru, portiru, pučkom pravobranitelju i svakome tko želi slušati. Tužbu za neprikladno komentiranje vanjštine, odnosno prekršaj koji se u civiliziranom svijetu, gdje ne vrijedi sud partije, naziva 'sexual harassment'.
I zaista, čim je ugledao ženu u Martensicama i kožnim hlačama, stari je složio facu 'upravo sam zagrizao posmrtne ostatke tvora koji je preminuo od crijevnih konvulzija'. A kad je zamijetio izbrijanu glavu i zapah after-shavea, radilo se o 'crijevnim konvulzijama uzrokovanim epilepsijom uslijed ucrvanja mozga'.
Što li će samo izvaliti naglas?
"Recite mi nešto o Francuskoj revoluciji!"
"Što biste da vam kažem? Široka tema", izazivački će Marki, zavalivši se u stolac poput Johna Waynea u saloonu.
"Da, široka je. Ali, vi skratite. Na rečenicu-dvije."
"Ha! Revolucija k'o revolucija! Sjaši Kurta da uzjaši Murta!"
"Tako je! Dajte sad o misliocima revolucije. Oni su..."
"Se trudili da to što uzjaši Murta prikažu kao dobru i pravednu stvar."
"Jasno, što bi drugo? Saint-Just, tko je on bio?"
"Revolucionar, francuski."
"Točno. Hm...Oprostite, imate li možda Gastal?"
"Ne."
"Bilo što protiv želučane kiseline?"
"Nemam, ali ima preko - u apoteci."
"Da, samo što zatvaraju za deset minuta. Hajdemo, dakle, požuriti. Kakve je pozitivne pomake predvidio spomenuti Saint-Just u Fragments des Institutions? Na socijalnom planu? U smislu da građani ne budu nezaštićeni i bespomoćni?"
"Socijalnu zaštitu! I pomoć!"
"Bravo! Kolegice? Jer, vi ste bar po imenu, ipak kolegica. Dakle, veoma sam zadovoljan! Vrlo dobar! Doviđenja! Žurim!"
"Zamisli! Dao mi je četvorku, a točno sam odgovorila na sva pitanja!", požali mi se sutradan Marki, "i komentirao je moju transrodnost. Koji homofob!"
"Pokreni tužbu! Imat će grdnih problema. A ocjena se poništava i dekan ti upisuje..."
"Peticu?"
"Ne, nego rješenje za ponovni ispit, pred komisijom."
"A tako! Da. Samo, s druge strane, kad pomislim kak je jadan i bolestan...Sažalim se i nemam srca da ga tužim."
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:11 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
srijeda, 22.06.2005.
NAJVAŽNIJA STVAR
Ma kako bili zreli i ozbiljni, svi se ponekad bavimo glupostima - gledamo TV, virimo u susjedove prozore, brojimo mrave u dvorištu ili razmišljamo o vjerskim dogmama.
Dobro, sve je to ljudski. Ali, ulagati vrijeme i energiju u raspravu o Michaelu Jacksonu?!?
Zeusa mu, tko je taj? Hoću reći, znamo tko je, ali zašto? Da vodimo računa o njegovim sudskim procesima i zdravstvenim teškoćama?
Što se mene tiče, radije bih razgovarala sa seoskim bakicama o pučkoj sanjarici. Ili depilirala noge pincetom.
"Michael proglašen nevinim, huraaaa!!!", piše nekakva obožavateljica na jednom našem forumu.
Što ti on znači u životu, čemu li se veseliš?
"Čemu se veseliš? Što još jedan bogati pedofil šeće na slobodi? Strašno!", stiže odgovor oponenta.
I naravno, slijedi dvadesetak stranica razglabanja najvažnije stvari u svemiru, a to je, jasno, seksualni život Michaela Jacksona.
Jel' pedofil? Nije pedofil?
Po mojem mišljenju, sve dok živi u svojoj Nedođiji i ne približava se našoj djeci, što nas briga?
"Što nas briga? I kako da donosimo prosudbe o čovjeku kojeg osobno ne poznajemo? Sud je rekao svoje, a mi samo možemo procijeniti kvalitetu njegove umjetnosti", javio se napokon glas razuma, pod nickom Rea.
"O, ti glupa, gnjila, ništavna spodobo! Što si umišljaš, da ćeš svima nama određivati o čemu smijemo razgovarati?!?", pjeni se pokretačica topica. Koju u tom trenu počinjem mrziti. Jer, Rea je pametna, draga ženica i moja susjeda. I ako išta znam o njoj, to je da ne zaslužuje uvrede, a osobito ne od neke balave, smušene idolopoklonice.
"Balava, smušena idolopoklonice! Sram te bilo! Radije poslušaj Reu i prihvati se učenja, umjesto što razmišljaš o tom bolesniku!", ubacih se ja.
"Ko tebe šta pita, stara turpijo? Zvučiš ko moja baka! A Michael nije bolestan, nego su bolesni oni koji ga ne razumiju i mrze! I šta ti uopće znaš o njemu, prethistorijski stvore???", stiže mi promptni odgovor.
Što ja znam o Michaelu Jacksonu? Ja?
Moja generacija brijala je uz ploče The Jackson 5 na svim rođendanskim tulumima od prvog do trećeg osnovne. A ja sam suvereno klizila plesnim podijima u ritmu moonwalka, dok si se ti još borila s menopauzom u prethodnom životu, bijedo šmrkava!!!
"S kim se svađaš?", pita me muž iz susjedne sobe.
"Hm, valjda sam razmišljala naglas", prenem se.
"Bit će o nekoj značajnoj temi, ha?", stvori mi se odjednom iza leđa i znatiželjno zaviri na monitor.
"Topic o Michaelu Jacksonu? Ne mogu vjerovati!", zgraža se on.
Nad čime, molit ću lijepo? Zar ikome može biti svejedno kakav životni stil prezentira jedna javna osoba, u koju su uprte oči cijelog svijeta? I koja predstavlja uzor mladim naraštajima? Ili bi se, valjda, oko neke beznačajne sitnice okupilo stotinjak diskutanata?
O ne, tu se pretresaju itekako važna pitanja suvremenog života! Možda i najvažnija!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:34 - Dodaj komentar
(26) - Print
- #
nedjelja, 19.06.2005.
NA SAV GLAS
Dočekali smo i kraj školske godine. Okrunjen završnom priredbom, te pozdravnim govorom učiteljice. U takvim se prigodama obično ističu postignuća i ja, kao svaka histerična majka koja svoje bolesne ambicije prenosi na djecu, priželjkujem da i moje kćeri budu spomenute.
Premda onaj razumni dio mojeg mozga, nezahvaćen roditeljskom neurozom, dobro zna da je glupo i jadno dičiti se tuđim uspjesima. Stavljati dječje pohvalnice u vitrine tako da gosti vide, ccc...Nevjerojatno je kako ljudi mogu nisko pasti, zgražam se! I u tom smislu želim da i moja djeca budu pohvaljena. Da se njihova imena pročitaju pred svima, na sav glas.
Da, jasno mi je da su takva očekivanja nerazumna, primitivna, nezrela, nadasve iracionalna. Ali tome nisam kriva ja, nego traume iz djetinjstva. Koje sam zadobila u ovoj istoj školi, gdje su me, ni krivu ni dužnu, proglasili za wunderkinda i na kraju prvog razreda dali čak dvije pohvalnice. Koje, međutim, senilna učiteljica s debelo ispunjenim uvjetima za mirovinu, jednostavno nije pročitala. Pobrkala je papiriće s kojih je čitala završni govor i jedan se zagubio. Onaj s mojim imenom.
A to boli! I ostaje dugo u sjećanju.
Ne želim da moje kćeri dožive isto. Kao što sam već stotinjak puta diskretno napomenula, očekujem da njihova imena budu pročitana. Pod pretpostavkom da su uopće na popisu, jasno. Jer, smiješno zvuči, ali postoji jedna mala, gotovo zanemariva mogućnost da uopće nisu dobile pohvalnice.
One jesu moja djeca, ali imaju i tatine gene, a ovi nose osebujan šifrirani zapis, koji bi nakon dekodiranja nedvojbeno glasio: nema pohvalnice!
Osim toga, ni moje zabadanje sigurno nije bilo od pomoći. Ja sam, naime, svako malo svraćala na čašicu razgovora i davala dobronamjerne primjedbe, sugestije i naredbe, u vezi školskog programa i njegovog provođenja. Učiteljica se benevolentno smješkala, čak me u nekoliko navrata prijateljski potapšala po ramenu, kao kad smirujemo malo nervoznog, no ipak simpatičnog i nadasve bezazlenog maloumnika, ali opet, nije isključeno da je moja trabunjanja doživjela kao kritiku. A da stvar bude gora i moje se kćeri često kritički odnose prema autoritetima.
Jedno s drugim, sasvim je moguće da neće dobiti pohvalnice.
Pa što?
Bistre su i zdrave, znaju sve što treba za njihovu dob i više od toga, ali ruku na srce, one nemaju ono nešto što čini wunderkinda: nisu nenormalne!
Neka, draže mi je što više vole rolati na Jarunu, nego čitati Krležine balade. Ili baljezganja Majakovskog i slične umobolnosti, koje su teško poremećeni autori nemilice drobili i mrčili, nadajući se književnim nagradama i javnim priznanjima.
Ma, fućkaš sve to skupa, a osobito pohvalnice!
"I na kraju, spomenula bih pohvalnice!", značajno će učiteljica, "Ima ih mnogo, dobit ćete ih u tajništvu, uz svjedodžbe i nema smisla da ih sad čitam. Na kraju krajeva, svako je dijete na svoj način zaslužilo pohvalu. Zato, pohvaljujem cijeli razred, učenike i roditelje, a posebno bih istaknula mamu Lucy Fair, koja je pokazala veliki interes i zalaganje na području provedbe i boljeg prilagođavaja školskog programa!"
Aplauz! Meni! I pohvala! Javna!
Dakako, oglasila sam se i tronuto zahvalila učiteljici na svekolikom radu i trudu. A ono ostalo reći ću joj kasnije, u četiri oka. Naime, da li bi bila tako ljubazna da opasku o mojem zalaganju pribilježi na komadić papira? Tek-toliko, da stavim u vitrinu...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:30 - Dodaj komentar
(30) - Print
- #
četvrtak, 16.06.2005.
BABILONSKA LUTRIJA
"Reci da sam imala prometnu nesreću, potres mozga i prijelom noge..."
"Ali, Marki, posudila si knjige prije dvije godine!"
"Onda reci da sam imala dvostruki prijelom! I poslije skidanja gipsa pala niz stepenice u bolnici i ponovo slomila nogu. Nakon čega me kiropraktičar podlo vrbovao u svoju vjersku sektu, obećavši mi brak...i sad se liječim od posljedica...vegetarijanske prehrane. Uostalom, ti pišeš priče, smisli nešto!"
Nešto, nešto...Ono nešto što vodi do uspjeha, Kako steći prvi milijun, Kako napisati bestseller - naslovi su posuđenih knjiga. A Kako vratiti knjige u knjižnicu i ne platiti zakasninu, to još nije napisano. Cccc, kakav previd! A Borges u Babilonskoj lutriji kaže da su sve priče već izmišljene i sve knjige napisane. Ili to tvrdi u Babilonskoj biblioteci? Ili se, možda, radi o nekom drugom velikanu čije knjige krase police knjižnica? Odakle se mogu lijepo besplatno posuditi, samo panika nastaje kad treba platiti zakasninu.
"Oprostite, moja frend...ovaj...susjeda nije mogla vratiti knjige, jer imala je tu nesreću i onda...njezina noga..."
"Samo malo", prekine me bibliotekarka, ustane i ode do police poravnati red nemarno odloženih knjiga. Zapravo, odšepesa na štakama. S nogom u gipsu, do koljena. I što sad?
Na njezinom urednom radnom stolu - sličica. Muž i dječica? Ne, nego ona. Drži u naručju debelu, čupavu mačketinu. Prije nego što se okrenula, brzo vraćam sličicu na mjesto i počinjem ispočetka.
"Dakle, prije dvije godine imala je nesreću, prometnu i strašno je reći, ali izgubila je..."
"Što? Nogu?"
"Ne, samo je nagnječila nogu, ali njezina voljena maca, Bijou...smrtno je stradala."
"Oh, strašno!!!"
"Da, moja se susjeda jedva nekako oporavila od tog udarca, ali macina sestra blizanka - Mijou, nikako. Povukla se u sebe i stala odbijati hranu. Uslijedili su probavni poremećaji. Posjetile su najbolje veterinare i iscjelitelje, čak i scijentističkog vrača, ali nije bilo pomoći. Nakon višemjesečne agonije, preminula je i Mijou. I tako je ostala bez obje mace..."
"Uboga jadnica! Mogu misliti kako se osjeća. Moja Samantha prošlog je mjeseca imala težak porod, nosila sam je veterinaru usred noći i slomila nogu na stepenicama ambulante, ali nije mi žao. Ne mogu zamisliti život bez nje."
"Da, moja je prijateljica nakon gubitka pala u tešku depresiju i još se nije oporavila. Pa eto, vratila bih njezine knjige, kolika je zakasnina?"
"Ništa! Zakasnina se otpisuje, kad se kasni iz opravdanih razloga. Samo ostavite knjige. I molim vas, izručite joj moje najsrdačnije pozdrave. Uz mali poklon. Izvolite!", reče ljubazna bibliotekarka i stavi na stol vezenu košaricu.
"Oh, nemojte, molim vas. Suviše ste ljubazni, neugodno mi je uzeti..."
"Inzistiram! Vašoj će prijateljici biti veoma drago!"
Zahvaljujući biranim riječima sve do vrata i grohotom se smijući po izlasku, napokon zamakoh za ugao, gdje me čekala Marki u Yugiću.
"I? Jel' popušila priču o prijelomu noge?"
"Ne, Marki, nije popušila. Ali imaš sreće! Uveli su nova pravila. Blesanima koji kasne po dvije godine više ne naplaćuju zakasninu, nego dijele darove. Ovo je za tebe!"
Gurnula sam košaricu Marki pod nos, a iz ove, na njezino zaprepaštenje, izroniše dvije glavice.
"Mijau", rekoše uglas jednomjesečni blizanci.
"Marki, upoznaj se s Bijou i Mijou! Nadam se da ti se sviđaju. Jer, odsad su tvoji!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:25 - Dodaj komentar
(32) - Print
- #
ponedjeljak, 13.06.2005.
SRETNA JA
"I? Jesi li sretna sad, nakon javnog čitanja?", pita me frendica Marki, provokativnim tonom.
"Atmosfera je bila sjajna, kao što kažu CollisionCourse, Sudden Sid, Anderlon,
i Porto, dakle - mislim da nemam razloga za nezadovoljstvo."
"Naravno da nemaš. Tvoj je nastup protekao u znaku zaokruženosti i cjelovitosti - napravila si kompletnu budalu od sebe!"
"Hm, stvarno?"
"Ma ne, zekam te! Bila si veoma uspješna. U ciglih desetak minuta uspjela si se toliko osramotiti, koliko drugima ne pođe za rukom ni za godinu dana."
"Marki, pretjeruješ. Premda, istina je da mi se glas pomalo oteo kontroli..."
"Naprotiv, bio je veoma prirodan. Neodoljivo je podsjećao na bića koja žive u prirodi i tamo se oglašavaju, svojim osebujnim signalima..."
"Znači, tako grozno?"
"Nimalo. Nego baš simpatično, kao kad brižna majka hijena doziva svoje razigrano leglo na raskošni objed od kameleonovih iznutrica. Kako ti je samo uspjelo, spontano, bez vježbe? Mogla bi posuđivati glasove likovima iz crtića, onima nevelikog uzrasta i proporcionalne pameti, cccc", naduto će Marki.
Nije lijep osjećaj kad se netko veoma blizak odjednom izdajnički otuđi. Naime, vaš rođeni glas. I udruži se s mikrofonom i pojačalom. Protiv vas. U početku se još borite, ali ubrzo uviđate da je gotovo. Vaš govorni aparat ima novu škvadru i brutalno kida stare veze. S mozgom.
Rezultat vokalne alijenacije prilično odgovara Markinom opisu. A još više onom pisca Kingsleya Amisa, iz romana Sretni Jim, kad ubogi naslovni lik drži javno predavanje, na inače sasvim benignu temu:
"Činilo se kao da je zaboravio obično govoriti...Veoma je brzo postigao da govori kao neobično fanatičan nacistički policajac koji treba spaliti neke knjige pa čita svjetini izvatke...Čitao je izgovarajući slogove kao kletve, okrećući strane svoga rukopisa kao da čita partituru koja je napisana u brzom tempu, dižući glas sve više..."
Da, bilo je baš tako, nema smisla da se zavaravam, Marki je u pravu, moja je izvedba katastrofalna. A za dva tjedna čitam Ekran priče. I što da radim?
"Vježbaj! I to ne bilo što", sugerira mi Marki, "nego uzmi temu koja ima poseban značaj, na primjer - neku priču o meni!"
"A, tu smo! Zato priče iz Bookse nisu zvučale dobro? Jer nije bilo spomena o tebi? E pa, nema te ni u Ekran pričama, te će i ove proći jednako loše, ako ne i gore!"
Dakle, drage blogerice i blogeri, želite li čuti kako se glasa fanatična nacistička GM policajka, s genetskim primjesama zrele hijene, dok čita svom razigranom leglu ulomke iz knjiga koje namjerava spaliti, dođite 28.o.m. u Booksu. Obećavam da nećete požaliti, tako što nemate prilike čuti svaki dan.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:03 - Dodaj komentar
(30) - Print
- #
srijeda, 08.06.2005.
ZABUNE, ZABLUDE
"Kako je bilo u školi?", postavljam svojim kćerima sasvim suvišno pitanje. Jer, njihova lišca blistaju zadovoljstvom.
"Izvrsno, mama! Sve smo znale. Idemo se igrati."
Za razliku od njih, mala susjeda Dančika, čini se, ima izvjesnih problema. Tako da se i njezina poslovično indiferentna starija sestra zainteresirala. Bilo je i vrijeme, uskoro će zaključivanje ocjena, roditelji su prezauzeti, a gospodična ipak pohađa pedagošku školu. I tako gospodična Verica sjedi na terasi, lista Dančikinu bilježnicu i u skladu sa svojom budućom profesijom, odmjereno i suzdržano, te nadasve pedagoški komentira.
"Dančika, da bar imaš dobru frizuru! Moglo bi se reći da ti glava služi makar za nešto. Ali ovako, cccc...Kaj je ovo? Jesi li ti totalno pošašavila?"
"Nisam ja pošašavila, nego je to matematika", ne da se Dančika.
"Ana ima 13 godina, a njezina sestra Iva 7. Što mislite - koliko je godina Ana starija? I ti, Dančika, misliš da je starija...koliko ono?"
"Piše u bilježnici!", otresito će mala.
"Da je starija 20 godina?"
"Aha!"
"Dančika, koncentriraj se! Ako Ana ima 13 godina znači da ide u, recimo, sedmi razred. A Iva ide u prvi. Dakle, koliko je starija?"
"Pa piše ti!", bijesno odbrusi Dančika.
"Jebemusunce, koliko traje osnovna škola?"
"Hmmm...sedam...ne, osam godina?"
"Da, Dančika traje osam godina. Ali tebi će, izgleda, potrajati nešto duže. Možda čak i 20, tko zna? Glupsone mali, reci!!! Ako Ana ide u sedmi razred, a Iva u prvi, koliko je Ana starija?"
"Šest...šmrc...glupih godina", ucviljeno će mali glupson.
"Zašto, onda, nisi tako napisala???", zvjerski zaurla Verica.
"Zato jer je...šmrc...Beti donijela u školu sve svoje Jugio karte, a ona ima pet kompleta, pa sam na brzinu riješila, tako da se stignem mijenjati, za dupliće..."
"Dat ću ti ja Jugio karte! Vadi ih iz džepova, odmah! I bježi u svoju sobu, vježbati matematiku! A karte ostaju kod mene, do daljnjega!!!"
Ah, kakva zabluda! Kad mladi i neiskusni odgojitelj pomisli da sve može riješiti silom. Čak i moje kćeri uviđaju grešku u pristupu - ispod oka promatraju prizor na terasi i potiho se cerekaju, dok preslaguju svoje Jugio karte.
Uopće ne sumnjam da su one točno riješile sve zadatke, te im je cijeli ovaj cirkus prilično apsurdan.
Uostalom, tako su rekle - da su znale. Ja im, naravno, vjerujem na riječ. U usporedbi s malom Dančikom, one su prilično odgovorne i uredne. Školske torbe ostavljaju uvijek na istom mjestu. Ispod police s plišancima. Da, tu su. Pa hajde da zavirim. Na primjer, u bilježnicu iz matematike.
Zaista, zadnji zadatak glasi: "Ana ima 13 godina, a njezina sestra Iva 7. Što mislite - koliko je godina Ana (13) starija od Ive (7)? A koliko Jana (16) od Maje (5), Tanja (12) od Mire (8) i Jasna (14) od Eme (9)?"
Na što je moja mlađa kći dala univerzalan i sasvim istinit odgovor, koji glasi: Nekoliko!
A njezina starija blizanka upisala je: Ništa!
"Ništa, ha?!?", čujem sebe kako divljački urlam, nakon što sam se furiozno sjurila u dvorište, "kakav je to odgovor - ništa???"
"Pa kad ne poznam ni Anu, ni Ivu! Ni Janu, ni Emu. I nije me briga koliko je koja starija. I uopće ne mislim o njima. Ništa!"
"Nego misliš samo na Jugio karte, jel'? Dajte ih ovamo, plijenim sve!!! I smjesta brišite u radnu sobu, vježbati matematiku! A karte ostaju kod mene. Kad završite s vježbom, za svaki dobro riješeni zadatak, vratit ću vam malo natrag!"
"A koliko točno?", očajnički zapita mlađa.
"Nekoliko!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:57 - Dodaj komentar
(44) - Print
- #
ponedjeljak, 06.06.2005.
TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA
"Ah, ti vozači!", zgraža se moja frendica Marki, "vidi ovog majmuna - skreće bez žmigavca! A stara guska u staroj kanti praši kroz crveno! Ali je zato mačka u Seat Altei - jednostavno prekrasna! U svakom pogledu besprijekorna, samo kaj mrnjauče dok vozi - jednom rukom drži mobitel, drugom popravlja šminku, a volan kontrolira sisama...dobro, bar ima čime, ta nosi četvorku! Cccc, svima bih oduzela vozačku! Da naša policija nekaj vrijedi, otvorili bi telefonsku liniju za pritužbe u prometu - tako da građani mogu denuncirati kretene za volanom. I ako se neka registracija više puta ponovi u prijavama, privesti vlasnika", iznijela je Marki neki dan svoju, ne sasvim nezanimljivu ideju, dok smo klipsale iz škole kući i nosile torbe mojih blizanki, koje su veselo poskakivale ispred nas, okružene škvadrom iz razreda.
Inače, obje torbe nosim sama, ali tog dana Marki me ugodno iznenadila - presrela me na putu i ponudila pomoć. Baš lijepo od nje, veoma ljubazno. I inspirirano čistim altruizmom, te prijateljskim osjećajima, u smislu da treba nekog tko će umjesto nje vratiti knjige u knjižnicu i uštedjeti joj zakasninu u visini kreditne rate za jednu skromniju limuzinu.
Samo, knjižnica je na drugom kraju grada, moj zakoniti Debeli odvezao se na posao autom, a meni se ne povlači po tramvajima.
"Nema problema, sredit ću ja prijevoz", ne odustaje Marki. I zaista, nakon ciglih pedesetak minuta moljakanja uspjela je iskamčiti od starog ključeve njegove dragocjene makine, koja ima vrijednost antikviteta, jer radi se o Yugu iz prve serije.
S obzirom da je mašina dobro razrađena, Marki ne osjeća potrebu za odviše suptilnim pristupom, nego oštro starta i ne skida nogu s gasa, čak ni ispred raskršća.
"Marki, pazi!!! Skoro si pokupila bakicu na štakama!"
"Ako je šepava, nije ćorava! Vidi da ide auto, kaj ne stane? Ali ne, ona samo piči naprijed, u svijetlu budućnost! A gle ovog - šeće preko zebre, kao da je na šumskom puteljku i bere gljive. Ili one šmrkavice - sjatile se niotkuda, ko kokoši u brišućem letu! Cccc, ti pješaci! Da naša policija nekaj vrijedi, uveli bi pješački ispit. Tko ne položi - nek čuči kući!", vikne bijesno Marki i za dlaku izbjegne smetljarski kamion.
"Da, Marki, u pravu si", prestrašeno povlađujem, dok objema rukama grčevito držim pojas. Ovaj se ne može zakopčati, pa visi poput lijane. Na kojoj se živahno ljuljam, jer zbog nedostaka nekih šarafića, suvozačko sjedalo nije sasvim fiksirano i uslijed Markinih vratolomija bez prestanka žustro klizi naprijed-natrag.
A ja se ne usuđujem prigovarati, niti tražiti Marki da stane i pusti me van. Mogla bi se uzrujati i tko zna što bi tek onda izvela?
Preostaje mi samo da šutim i u prolazu bacam čeznutljive poglede na naše lijepe, plave zagrebačke tramvaje...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:32 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
subota, 04.06.2005.
LJUDI DOBRE VOLJE
Kao što znamo, pušenje je nezdravo i riskantno, izaziva bolesti i opasne napade nepušača. I zaista ne mogu shvatiti zašto ljudi, usprkos svemu tome, guraju u usta nekakav kužni, smrdljivi smotak, lošeg okusa? Ja ne bih nikad, pušim samo Ronhill Menthol, kojem je okus fantastičan. I miriši po mentolu. Svima, osim bivšim pušačima.
Kad bi cigarete imale miris Chanela, ovi bi ubrzo ustvrdili da parfem vrijedan 100 eura zapravo smrdi. Možda i nisu daleko od istine - pripadnicima primitivnih plemena, na primjer, sva naša kozmetička sredstva strahovito zaudaraju - od sapuna i dezodoransa do parfema.
Neiskvareno prirodno biće naviklo na prirodne mirise - jedan Kunta Kinte ili direktor svinjogojske farme - pada u nesvjest od prodorne arome kemijskih proizvoda koje mi, civilizirani, trpamo na sebe. Ne obazirući se na mogućnost da mnogi sadrže i štetne supstance, koje izazivaju kožne bolesti, kao što kažu neki eksperti.
A i ti eksperti! Danas kažu jedno, sutra drugo. Prije 30 godina pušenje je bilo ok, a prije 300 bilo je savršeno normalno, zdravo i poželjno širiti oko sebe prodoran miris parfema 'Don't-wash-just-go'.
Kad smo već kod toga, čula sam da u kineskim zahodima nema papira za brisanje, ni vode za pranje i da je potpuno nejasno kako oni...znate već što hoću reći, ne?
"Da, znam", reče moja frendica Marki, "radi se o različitim kulturama. Ljudi bi morali naučiti da toleriraju i uvažavaju različitosti. Između istoka i zapada, sjevera i juga. A naročito između hetero i homoseksualaca", započne svoju omiljenu temu gejlezbo, granično transrodna osoba Marki.
"Da, naravno! I između pušača i nepušača", ne mogu a da ne dodam.
"Hm da, ono što se nama čini odurno pa čak i štetno, nekome je možda normalno, lijepo i ugodno", nastavi bivša pušačica Marki, prečuvši moju upadicu.
"Kao pušenje, na primjer..."
"Daj ne vuci me za jezik, budi sretna što te trpim i šuti!", razgoropadi se ona.
Da zaista, iako je zadrta protivnica pušenja, znade provesti sate ispred mojeg TV-a, osobito kad je njezin u kvaru. I dok gricka moje grickalice, izležava se na mojem kauči, služi se mojim kompjutorom i čita moje knjige, ne pada joj na pamet da me mlatne za uho kad posegnem za cigaretom. Čak niti ne drekne da ugasim taj smrad! Eto, što je benevolencija!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:22 - Dodaj komentar
(19) - Print
- #
četvrtak, 02.06.2005.
ISUŠENA KALJUŽA
Teško da ovdje ima iskusnijeg blogera koji nije čuo za 'teoriju kaljuže'. Zapaženi rukovet blistavih kritičkih misli, primisli i halucinacija, koje je na račun domaćih blogera sipao izvjesni medijski znalac. Taj je isprva imao vrijednu namjeru da instalira vlastiti blog-alat i privuče korisnike, ali je ostao neugodno iznenađen, vidjevši da su ga drugi preduhitrili.
Bolno je kad čovjek ima fenomenalno originalnu ideju i odjednom shvati da istu takvu imaju i drugi. I ne samo da je imaju, nego na njoj i zarađuju.
Ovo potonje upravo kopka moju frendicu Marki. Došla je na osebujnu zamisao - da otvori blog, na kojem će obrazlagati bezvrijednost i besperspektivnost bloganja. Koje je savršeno besmisleno, budući da predstavlja neplaćeni rad. A ona jedva pristaje i na plaćeni. Jer, teškom mukom ustaje rano. U ranim poslijepodnevnim satima. I onda se tegobno vuče u kupaonicu, gdje s naporom digne poklopac WC školjke, pitajući se - čemu sav taj trud, kad je nitko ne plaća? Logično je, dakle, da je više od svega zanima - kako bi na svom budućem antiblogerskom blogu mogla zaraditi?
Tvorac teorije kaljuže teško da će novčano nagraditi njezin propagandni doprinos, kad je i sam ostao suh. Vlasnici bloga možda bi i financirali vrhunsku promidžbu tipa 'ogorčena protivnica bloga služi se blogom', kad bi je zapazili. Ali, to se neće desiti, jer oni više ne čitaju blogove, nego samo statistike i poslovne dopise.
Mudro se povodeći za uspješnima, Marki isključi pornjavu i odmah krene proučavati poslovne stranice na netu. I ubrzo sa zaprepaštenjem primijeti da svi nude usluge marketinga, a nitko ne traži. Ništa. Čak ni vrijedni oglasni prostor na neviđeno zanimljivom i suludo čitanom blogu, kakav bi bio njezin.
To je otkriće još više učvrsti u uvjerenju da je blog ludost, pošast i neprijatelj običnog, malog čovjeka. Onog, s neobično velikim prohtjevima, za koje nema dovoljno novca. A neće ga ni imati, bude li gubio vrijeme na blogu.
Morala sam se zamisliti. Marki je vješta retoričarka i znade zvučati uvjerljivo, počne li širiti defetizam, negativno će djelovati na domaću kulturu bloganja. Koja je meni i tisućama drugih blogera prirasla srcu. Stoga, nemam izbora nego da njezine tvrdnje o bezvrijednosti bloga djelatno demantiram. Evo ovako:
Nudim marketinške usluge na svom blogu. Spremna sam uključiti propagandne poruke u priče, tako da se stilski uklope u narativnu cjelinu. Cijenjene ponude ostavite na adresi gore desno. Oglašujući na ovom blogu, ujedno doprinosite istraživačkom projektu o medijskom utjecaju i marketinškim potencijalima bloga. Unaprijed hvala!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:58 - Dodaj komentar
(30) - Print
- #
|
|
|
