utorak, 31.05.2005.
JA ŽIVIM U BLOZIMA KOJI SE ŠIRE
Bez obzira na izvjesno nezadovoljstvo koje će površni umovi iščitati iz mojeg prethodnog posta, ja volim blog. Sviđa mi se sama ideja - da ljudi pišu. Drago mi je što sudjelujem u tome. Štoviše, dolazim na pomisao da svoj blog i potpišem, svim svojim imenima i prezimenima.
"Si ponorila?", spočitne mi moja frendica Marki, "hoćeš da ti se svi smiju?"
"Marki, ionako već mnogi znaju moj identitet..."
"Ne znaju svi. Dakle, neki te još donekle poštuju."
"Znam da nikad neću dobiti Nobelovu za književnost, ali mislim da ipak ne pišem toliko umobolno dosadno, da bi se svi trebali zgrazati!"
"Ne, pišeš zanimljivo! A ispadaš umobolna, jer objavljuješ besplatno. Da bar trtljaš nekakve njanja nebuloze tipa 'jutros dok sam prala zube, primijetih dvije muhe kako se ševe na mojem novom bojleru, ako ne vjerujete - evo vam fotke' ili 'zašto mi srce rani, ti roso moga jutra, zašto mi ostavi tugu za jučer, za danas, za sutra'? Bilo bi razumljivo - takve bljuzge nitko neće objaviti, pa ti jedino preostaje blog. Ali ne! Ti pišeš cjeline koje imaju glavu i rep, priče! I to priče o meni! Da te honoriraju, mogla bih tražiti postotak, ali ovako...Preostaje mi samo da se snebivam i sažaljevam nad tobom!"
"Ali, Marki, meni se baš sviđa što ljudi imaju priliku da me besplatno čitaju...Osim toga, takav sustav me oslobađa odgovornosti, mogu pisati štogod želim, bez cenzure!"
"Ma nemoj, lumenko moja, hajde napiši koliku dobit ostvaruju vlasnici bloga, pa da vidimo hoćeš li biti cenzurirana?"
"Kako da napišem, kad ne znam?"
"A zašto ne znaš? Zajedno sa ostalim blogerskim luzerima sudjeluješ u stvaranju njihove zarade, a nemaš pravo čak ni saznati kolika je? Vidiš da si poremećena! Što ti vrijedi talent i trud, kad si kreten!"
"Marki, bum te zviznula!"
"Kaj se odmah ljutiš? Nije mi namjera da te uvrijedim, nego ti velim u prijateljskom smislu da si kreten. Mjesecima piskaraš i zamisli samo - čak si dospjela na kul listu, bogati! I sad, da vam bar daju nešto - nagradno putovanjo u Donje Sračkovce, pakete čokoladica, fini-mini juhe? Da vam dogovore deal s nekim izdavačem ili bar povremeno tiskanje postova u časopisima? Ne, vi ste nagrađeni time što ste na listi, kuuul!! Blavooo!!! Mi smo djeca malena, u glavicu udalena! To je kao kad gospon Malnar iskorištava one deklasirane čudake u svojoj takozvanoj TV-emisiji. Tako vlasnici bloga iskorištavaju vas! Mogu zamisliti kako se grohotom smiju na vaš račun!"
"Marki, meljeŠ bez veze! Uopće ne razumiješ o čemu baljezgaš, blogere nosi entuzijazam, blog je način života. Uostalom, neki autori su, pišući blogove, došli u kontakt s ljudima od utjecaja i dobili stanovita obećanja, u smislu mogućeg objavljivanja..."
"Buahahahaha, dobili obećanja! Obećanje je veoma primamljivo platežno sredstvo za budale! I ne podliježe oporezivanju. Super! Koji skandal, taj blog! O tome treba obavijestiti javnost, upozoriti roditelje maloljetnika i skrbnike mentalno poremećenih osoba, da pripaze na tu pošast! Budem ja dignula opću uzbunu, čim potegnem svoje veze u medijima!"
"Koje veze? Izbacili su te iz svih novina, u kojima si surađivala, a na TV-u si morala dati otkaz, zbog stanovitih indiskrecija na mojem blogu, što je, priznajem, bilo nezgodno ali s druge strane dokazuje da su blogovi itekako čitani. Dakle, kak misliš djelovati na javnost?"
"Svim sredstvima! Usmenim, pismenim i nepismenim putem. Tam-tamom i dimnim signalima. I na kraju krajeva, ako bude trebalo - otvorila bum svoj blog!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:56 - Dodaj komentar
(31) - Print
- #
nedjelja, 29.05.2005.
CIGANSKI ROMANCERO
U zadnje se vrijeme čuju razne pritužbe na uredničku politiku bloga. Iskreno, čudim se sitničavim dušama koje uvijek nađu neki prigovor, čak i kad se sve odvija savršeno.
Eto, nedavno je objavljena zbirka Ekran priče_03. U njoj sudjeluje desetak blogera, sa oko dvadeset priča. Dakle, petinu knjige napisali su blogeri.
I sad, neki su očekivali da će urednici bloga lukavo iskoristiti taj događaj u marketinške svrhe. Obavijestiti druge medije o literarnim uspjesima svojih blogera i tako začepiti usta malicioznim kritičarima, koji blogu i njegovim autorima odriču svaku vrijednost. Da se podsjetimo, neki od njih svojedobno su blog mutno definirali kao 'traljave intimne ispovijesti', a drugi su ipak nastojali oko jasoće i preciznosti, pa su ga bistro prozvali - kaljužom!
Većina prosječno snalažljivih ljudi iskoristila bi promociju Ekran priča i mahnuli bi spomenutim zlonamjernicima knjigom ispred nosa!
Većina bi, ali naši urednici ne!
Jer, oni su iznad prosjeka. Njihova moralna visina ne dozvoljava da se brane od udaraca, ma kako bolni bili i fatalno se odrazili na posjećenost, broj aktivnih korisnika (kojih i nema tako puno), te zaradu putem reklama.
Štoviše, vijest o izlasku zbirke nisu stavili niti na naslovnicu bloga!
Jer, čak i mrzitelji bloga povremeno zavire ovamo i nema smisla da ih shrvaju duševne boli, kad zamijete da su njihove negativističke procjene dovedene u pitanje.
I stoga razdragano kličem: ponosna sam što pišem na blogu, koji je vođen visokohumanim i moralnim načelima, a ne nedajbože, željom za zaradom!
Zato, dok nas nepoštena piskarala nemilice pljuju, mi krotko šutimo i tajimo naše uspjehe!
Tako treba, bravo!!!
Slično su počeli i prvi kršćani, pa eto - dokle su dogurali!
U tom duhu, predlažem da se zakopamo u katakombe, a najčitanije blogere razapnemo na križ. Priča se da se na tome već vrijedno radi, pa neka, baš mi je drago.
A za uspjeh i napredak bloga pobrinut će se božja providnost!
I zaista, jučer na placu, baš preko puta crkve, primijetih štand sa tekstilnom robom, izloženom po studioznom modelu teorije kaosa. Marketinški izobražena voditeljica prodajnog mjesta, građanka romskog podrijetla, neumorno je pjevala prelijepi propagandni song:
Majice, majice,
vadite kunice!
Šta piše ne znamo,
jel' marka nekog pića?
Nema veze, kad su samo
dvanajest kunića!
Proguram se kroz buljuk zainteresiranih starčića i staričica iz obližnje ubožnice da pogledam to čudo izbliza, a na majicama, zamislite samo, piše - b l o g, aha!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:43 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
petak, 27.05.2005.
DIJETE JE REKLO - ŠTO JE TO TRAVA?
"Moje šesnaestogodišnje dijete čita tvoj blog, pripazi što pišeš", reče mi prijetećim glasom jutros jedna korpulentna pripadnica moje generacije. Ona je danas savjetnica u uglednoj firmi i nema smisla da se, na osnovu mog prethodnog posta, pomisli da je nekad ludovala ili budibogsnama, duvala travu.
I stoga moram naglasiti da se veoma razlikovala od nas ostalih. Od malih nogu bila je krajnje organizirana i uredna. I na dan norijade držala se svog strogog rasporeda: dva piva, dva gemišta, travarica, pa opet pivo i tako redom, bez zabusavanja. Pored toga, već onda je odgovorno i stručno savjetovala druge, uglavnom po pitanju ispravnih omjera u bambusu i betonu.
Ali pušila travu nije. Na famoznoj livadi s visokim travama, gdje se duvalo, nje nije bilo. Zapela je kod zadnje birtije na izlazu iz grada, popiknula se o gajbu pive, pala u ribnjak i završila u obližnjoj ambulanti, na ispumpavanju želuca.
Ni poznata gospođa novinarka, koja mi se maloprije javila telefonom, nije sudjelovala u hašomanskom divljanju, ne. Već onda je mislila svojom glavom i izdvajala se iz zaluđene skupine. Pritom bi se zavlačila u grmlje kraj ceste, odakle bi se čulo čudno šuškanje. Većina je mislila da šuška omladinskim novinama u kojima je tada surađivala i uvijek ih ponosno nosila zataknute o pojas. Sve dok neki znatiželjnik nije iznenada zavirio u jedan od njezinih intimnih informativno-probavnih trenutaka i nemalo se iznenadio vidjevši da šuška najlon vrećicom, u koju je prethodno istisnula nešto iz tube, smrdljivo i žuto. Dakako, zlobnici su skloni pomisliti da je snifala ljepilo. Ipak, ja ne bih prenaglila u prosudbi - možda se radilo o pasti za cipele ili o sredstvu za poliranje? Koje je, očito, pozitivno utjecalo na njezinu kasniju blistavu karijeru i glatki uspon na vrhove žute štampe. Te danas malo tko ne zna za njezine prodorno nadahnute članke, koji redovito započinju sa 'šuška se da'...
Tako je i ona sama započela, šuškajući u grmlju. Ali, na svoje meditativne aktivnosti gubila je dosta vremena, tako da je zaostajala za drugima i dospjela do ribnjaka na kraju grada baš u trenutku kad su konobarice iz birtije izvlačile gospođu savjetnicu na suho. Kako je već onda bila nadasve suosjećajno zainteresirana za tuđe sudbine, novinarka im se pridružila na putu u ambulantu, njušeći dobru priču. Samo, dežurni je liječnik isto imao dobar nos, pa je i novinarku zadržao. Na psihijatriji.
No svejedno, ni ona nije dospjela do zlokobne livade, niti uzela učešća u ilegalnim aktivnostima.
Kao ni gospođa ravnateljica jedne škole, koja me dala pozdraviti po rečenoj novinarki. Ta se već u pubertetskoj dobi poslušno držala programa i disciplinirano slijedila naputke odozgora. Koji su tog dana stizali od povisoke frendice, sadasnje gospođe savjetnice, a uglavnom su se odnosili na precizno slaganje betona i bambusa. Trudeći se da obavi zadatke korektno, savjesna se djevojka krajnje iscrpila, tako da je zapela već u parku nadomak škole, iza živice kraj cvjetnih zasada.
I dakako da ni ona nije duvala, nego je hrkala tamo, sve dok joj se radnice iz službe za održavanje javnih površina nisu smilovale i udijelile joj par škropaca, namijenjenih nevenima i tulipanima.
Dakle, bez obzira na sve što sam ranije iznijela, bilo je u mojoj generaciji i svijetlih primjera. Nisu se povodili za poročnom većinom, nisu pušili travu i red je da to svi saznaju, a osobito njihova djeca, koja su u osjetljivoj dobi i traže moralne uzore. Ali, kud baš na mojem blogu?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:31 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
četvrtak, 26.05.2005.
VLATI TRAVE
"Kak ste mi krasno narasle, lepe moje", obraća se susjeda Klopotec u dvorištu svojim najbližima. Bujnim vlatima engleske travice, koja raste tamo i ne može pobjeći od stare gnjavatorice.
A ne mogu ni ja, jer već me ugledala i namješta slušni aparat.
"Suseda, ste gledali na teveju kaj su oni teroristi spelali?"
"Ne znam, ne pratim politiku", izvlačim se i povlačim prema vratima.
"Su razbili jedanajst tramvaja, aha!"
"Mislite na maturante?"
"Je, oni! To bi trebalo najstrožije zabraniti!"
"Maturu ili norijadu?"
"Sve treba zabraniti! Tak da nemreju na cestu. A pogotovo na pijani. Zamislite, kak im samo dojde f glavu da se napiju?"
Stvarno, odakle mladima nadasve čudna i neviđena zamisao? Da konzumiraju neobične kemijske spojeve, koji dokazano štete zdravlju? Te ih stoga nitko normalan ne prozvodi, niti prodaje ili nudi drugima, a napuniti vlastiti želudac takvim smećem - bili bi kadri tek egzemplarni blesani, sa IQ-om na visini sobne temperature.
Jednostavno, u našem se visokociviliziranom društvu upotreba alkohola doživljava kao smiješno, jadno, luzersko ponašanje i znak nezrelosti. Pa eventualno i priliči samo adolescentima koji još nisu položili ispit zrelosti. A odraslima i pametnima - nikako!
"Ja nigdar nis pila alkohol", nastavlja Klopotecka, "nejde mi s tabljetama za živce."
Možda bi i maturantima trebalo podijeliti tabletice za dobro raspoloženje? Da ne kradu recepte roditeljima.
"Kak da se nemre slaviti bez alkohola", opet će stara tabletomanka, "pak ni vi ne pijete, suseda? Ni za svoju norijadu niste, kaj ne?"
Točno. Moja je generacija dobila od gradskih vlasti zabranu okupljanja u centru, pa smo se odlučili provesti izvan grada, u idiličnoj prirodi, daleko od urbanih poroka.
Pjevali smo i drndali gitare, brali cvijeće, valjali se u travi, pušili travu. I bilo je super.
Eto, ipak je Klopotecka u pravu - može se lijepo proslaviti bez pijančevanja, vandalizma i nasilja. Samo, treba pripaziti da ne naiđe policija.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:47 - Dodaj komentar
(20) - Print
- #
nedjelja, 22.05.2005.
ISPOVIJEST VARALICE MARKI
Kao i svake godine u ovo doba, moja se frendica Marki zaputila na tradicionalni proljetni lezbo party. Kako redovito sudjeluje u takvim događajima, bilo bi za očekivati da je glavna tamo, ali ona se, zapravo, u ženskom društvu drži veoma povučeno. Vuče se po kutevima, tražeći žrtvu, koja bi se dala odvući u dark-room. Prostoriju, u kojoj se ništa ne vidi i slabo čuje, pa se sva komunikacija odvija putem preostalih osjetila.
A osobito je važno šesto čulo, jer treba pogoditi koja je od prisutnih zelenih mladica zrela za berbu.
Dakako, u obzir dolaze samo one koje su u toku večeri obilno zalijevane, alkoholnim napicima. Ali, kako su lez-biljke sorta koja zahtijeva enormnu vlagu, a Marki nikad nije toliko pri lovi da osigura kontinuirano zalijevanje, nije čudo što u njezinom seksualnom životu vlada suša.
No, ove joj se godine napokon smiješi sreća!
Ima dogovor sa Malom Ćići, koja je, po vlastitom priznanju, grdno zagorjela. Samo, kako je sastrugati sa šanka, uz koji se prilijepila i prenijeti u dark-room?
Marki se odluči na emocionalni pristup: "Dozvoli mi da budem Sunce tvog života!¨"
"Može", reče Mala Ćići, "ako to podrazumijeva da se držiš na udaljenosti od 150 milijuna kilometara."
Očito, cura se baš nije ćutila ushićena Markinom pojavom, bit će da je očekivala nešto ljepše i mlađe. Ipak, i zrelost ima svoje prednosti. Koje Marki odluči demonstrirati, pa naruči najskuplji koktel i predstavi se kao poslovna žena, vlasnica prosperitetne tvrtke.
Odjednom zainteresirana, djevojka priupita za ime firme.
"Mendax!", ispali nadahnuto Marki.
"U, super ime!", zadivljeno će Mala Ćići, pokazujući da joj latinski izvrsno ide. Kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van. Jer, 'mendax' znači: lažan, izmišljen, varljiv. U istom tonu Marki nastavi pripovijest o svojem poslovanju - da se bavi lovom na mlade talente.
Sva ozarena, Mala Ćići prisno se približi i otvori dušu: da često pjeva u osami, najradije u parku iza Centra za gluhe, a nedavno se okušala i u pisanju, na vratima školskog WC-a.
Marki je uze za ozbiljno, objema rukama, dok im je šankerica brzometno tocila pića, uz srdačne uzvike 'kuća časti'!
Uskoro se diljem cijelog šanka pročulo za Markinu novopečenu karijeru, pa se odjednom našla obasuta neočekivanim ljubaznostima - jedna od nazočnih ponudi joj ključeve vikendice za ljetovanje, druga besplatne taxi usluge, a treća - pozivnice za degustaciju jestivog donjeg rublja, u butiku Njami.
Dakako, Marki je pristojno prihvatila ponude i uzvratila naklonost. Svima je dala adresu svoje tvrtke i ime direktorice za kontakte.
"Naravno, jedina osoba za koju sam sigurna da je kadra zadovoljiti visoke zahtjeve rukovodeće funkcije - si ti, pa sam im dala tvoje ime. I adresu", iskreno mi sutradan priznade Marki.
Prešutjela sam svoje oduševljenje Markinim komplimentima. Ionako se ne bi moglo riječima iskazati, nego eventualno bejzbol palicom, koja mi tog trena nije bila pri ruci.
Stoga je samo zapitah:
"I? Jel' mala Ćići ušla u dark-room i okončala tvoj sušni period?"
"Oh, da", odgovori Marki, "bilo je veoma mokro. Čim smo ušle, egzotični kokteli pomiješani u njezinom želučiću navalili su da bi van. Izvela sam je van, gdje smo nastavile bljuvati zajedno, u kantu koju nam je uslužno podmetnula konobarica. A vozačica taxija nas je besplatno prebacila doma. Malu Ćići, mene i kantu, koja tijekom cijele vožnje bijaše u opticaju. Evo, ova!"
Izvuče Marki iza leđa veliku, ružičastu plastičnu kantu. Za smeće.
"Fuj! Kaj je vučeš okolo? Baci to!", rekoh s gađenjem.
"Šteta je baciti, trebat će ti! Bum je metnula ispod tvog minijaturnog poštanskog sandučića i napisala flomićem 'za poštu'. Uskoro će ti poštar često navraćati."
Dakle, drage svestrano nadarene blogerice, ukoliko ste neku večer bile u gejlezbo-discu i upoznale susretljivu vlasnicu agencije za mlade talente, sad znate gdje će završiti vaši promotivni materijali!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:47 - Dodaj komentar
(32) - Print
- #
petak, 20.05.2005.
ŽENA SA ZNAČENJEM
Cijenjene čitateljice, pored uobičajnih naklapanja o modi, seksu i filmskim zvijezdama, vaš omiljeni ženski internet časopis Morona od ovog će vas broja redovito izvješćivati o novostima iz svijeta znanosti. Ove sezone aerobic i Pilates su out, a astrofizika i genetika in, nose se debele naočale, tzv. pepeljare i velike torbe u koje stane bar 5-6 knjiga. Suvremenog uspješnog muškarca više ne zanimaju praznoglave plavuše čvrstih grudi, nego intelektualke koje se razbacuju učenim frazama. Dakle, želite li biti u trendu, morat ćete zaboraviti dijetu i revitalizirati pothranjene sive stanice.
Za početak, pokušajte prožvakati slijedeće:
"Ljudski geni u ovcama
Sveučilište Nevade odnedavno provodi istraživanja kombiniranja ljudskih i životinjskih gena. Prof.dr. Jason Charmberlain pokrenuo je projekt ubrizgavanja ljudskih stanica u fetuse ovaca, a američka akademija znanosti otvoreno podupire ovaj i slične projekte koji bi trebali pomoći u pronalasku eksperimentalnih lijekova i novih terapija zamjenskih tkiva. U protekle dvije godine znanstvenicima je pošlo za rukom da stvore svinje s ljudskom krvi, ubrizgaju ljudsku DNK u stanice zeca te ubrizgavanjem ljudskih stanica omoguće da paralizirani miševi prohodaju. Istraživači sa sveučilišta Stanford najavili su kako namjeravaju stvoriti miševe čiji su mozgovi u potpunosti sačinjeni od ljudskih moždanih stanica. Američka akademija znanosti dopušta ovakve i slične projekte, ali zabranjuje kombiniranje ljudskih stanica s embrijima majmuna i ostalih primata."
Dakle, ukoliko se nađete u društvu uspješnih, slobodnih muškaraca i povede se razgovor na navedenu temu, ne preporuča se hihotanje uz uzvike 'joj, ja to niš ne kužim'. Umjesto toga, uprite pogled u daljinu, ispustite tiho 'hmmm' i pokušajte ostaviti dojam da razmišljate. Za početak je dobro, ali nažalost, neće biti dovoljno. Očekuje se i da nešto smislite, te saopćite svoj stav artikuliranim rečenicama. Takvo umijeće ne pada s neba, treba ga uvježbati. Zbog toga, pročitajte citiranu vijest još jednom i pokušajte zapamtiti misao koja vam je prilikom čitanja pala na pamet ili negdje drugdje.
Pomislili ste:
a) Isuse i Marijo, bliži se smak svijeta, smiluj se, Bože, nama grješnicima,
b) u redu je, ako miševima omoguće adekvantno školovanje, a ovcama dozvole čitanje ženskih časopisa,
c) te laboratorije treba zaliti kerozinom, a naučnike uvaljati u katran i perje, uvaliti im dinamit u guzicu, zapaliti fitilj i katapultirati svakog na njegovo radno mjesto,
d) fascinantno, ali zaista nije pravedno što su majmune isključili.
Ukoliko ste zaokružili odgovor:
a) - savjetujemo vam da se uzdržite od diskusija o znanosti i općenito, vežite maramu oko vrata i pravite se da ste prehlađeni, pa zbog promuklosti ne možete govoriti,
b) - jako dobro, na pravom ste putu, samo - ne kaže se adekvantno nego adekvatno, stoga nabavite Rječnik stranih riječi,
c) - imate mašte, ali to nije dovoljno, danas se učenje napamet cijeni više od kreativnosti, upišite tečaj šaljive mnemotehnike 'štrebajmo kroz viceve',
d) - čestitamo, ako uopće više ima ikakve budućnosti, ona pripada vama. Velika je vjerojatnost da se već profesionalno bavite znanošću, a u suprotnom - toplo preporučamo da razmislite o prekvalifikaciji.
Do slijedećeg čitanja, u ime uredništva pozdravlja vas
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:53 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
utorak, 17.05.2005.
SEXUS, PLEXUS, NEXUS, BAKSUZ
"Draga Marki, što da radim? Sram me priznati, ali cijelo moje erotsko iskustvo svodi se na dva slučajna doživljaja sa curom iz susjednog razreda, početkom ovog polugodišta, u školskom podrumu. Ona me sad izbjegava, jer je uglavnom aktivna biseksualka. A ja se, kaže, više ne uklapam ni u jednu od njezine dvije glavne aktivnosti. Kako da je opet odvučem u školski podrum? Nju, kojoj danonoćno lete moje uzavrele misli? Ili bilo koga, tko ima zube i nos na prednjoj strani glave? Unaprijed hvala na savjetu, Mala Ćići."
"I što da odgovorim?", snebiva se Marki.
"Nemam pojma", iskreno priznajem, "nisam ja gejlezbo savjetnica, ti si."
Da, nakon intenzivnog razdoblja, punog izlazaka i prelazaka iz jedne veze u drugu, Marki je došla na dobar glas i dobila priliku da službeno odgovara na pitanja neiskusnih početnica na lezbo forumu.
"Daj, smisli nekaj", bespomoćno cvili Marki.
"No, dobro. Napiši da se radi o veoma delikatnom problemu, koji zahtijeva studiozni pristup i ne može se objasniti na forumu, nego u četiri oka. I pošalji broj moba u privatnoj poruci."
"Dobra ideja, hvala."
"A sad mi objasni, savjetnice Marki, kako je moguće da iz svojih brojnih iskustava ne možeš izvući ništa korisno?"
"Iz kakvih iskustava?"
"Astronautskih i frizerskih. Znaš na kaj mislim. Promijenila si toliko cura, valjda si naučila neke trikove?"
"Da, bilo je žena. I trikova. Ali u striktno iluzionističkom smislu. U tom da je cijelo moje bogato seksualno iskustvo jedna iluzija", drhtavim će glasom Marki.
"Ma daj?!? A crvenokosa zmajica, koja te svojedobno zaposlila u reklamnoj agenciji? Provele ste vikend zajedno, nakon novogodišnjeg tuluma, zar ne?"
"Da. Skupa s njezinom mamom, u jednosobnom stanu."
"Hm, Marki, a travarica? Išle ste na izlet, brale trave, valjale se u travi..."
"Jesmo. Ali ubrzo je došla školska ekskurzija, niži razredi osnovne. I stali nas slijediti posvuda."
"A ona Niki, prošlog ljeta?"
"Ha, noćno kupanje. Dobro nam je krenulo, sve dok nije zapelo, kad se ona raskokodakala i priznala da je maloljetna."
"I ti si odmah odustala?"
"Ne, nego kad se izlanula da joj roditelji rade u policiji."
"Uh, peh!"
"Tužno je to i pretužno, koji sam ja baksuz. U zadnjih godinu dana dobila sam samo jedan lay. Jedan jedini!!! Znaš kaj to znači? Svi su imali više seksa od mene. Svi! Čak i Mala Ćići! I zadrte srejtuše, s čoporom djece, koje su u braku od stoljeća sedmog! Čak i ti!!! Buhuhuhuuuu", jadikovala je Marki, bugarila i naricala.
"Krivo misliš", rekoh odlučno, " jer ja se, za razliku od tebe, u zadnjih godinu dana uopće nisam, ni jednom."
"Nemoguće!", zaprepasti se Marki.
"O da, često tako bude s nama strejtušama, koje smo u braku od stoljeća sedmog, stvarno, dešava se da nemamo seks po godinu dana, pa i dulje, časna riječ", stadoh lagati tako uvjerljivim tonom, da sam skoro i sama povjerovala.
"Znači, još sam ja i dobro prošla", utješi se odmah Marki i obriše nos.
Već nakon pet minuta veselo je cvrkutala u mobitel i samouvjereno dogovarala s Malom Ćići izlazak u gejlezbo disco.
Eto, kako je za sreću dovoljno malo. Štoviše, ništa.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:07 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
nedjelja, 15.05.2005.
NE MOŽE SE NA SVE MISLITI
Otkako je opet nezaposlena, moja frendica Marki napokon ima vremena za razmišljanje. O uštedi vremena. Zadnji puta kad je bila zaposlena, primijetila je da ljudi gube mnogo vremena i energije uzalud. S krajnje neizvjesnim rezultatima.
"Kako gubljenje vremena usmjeriti u svrhovitom pravcu?", zapitala se Marki. I našla rješenje.
"Znam, osnovat ću agenciju!", objavila je nedavno.
"Za dangubljenje?"
"Za dangube i nesposobnjakoviće, koji se ne znaju snaći u životu..."
"Psihološko savjetovalište ili pružanje konkretnih usluga?"
"Ovo drugo, naravno. Tko bi plaćao diplomirane psihologe?", s visoka će Marki, tonom koji pokazuje da je očito na sve mislila.
"Sve sam osmislila. Počevši od imena: Ured za medijacijske intervencije, skraćeno - UZMI. Dobro zvuči, ha?"
"Izvrsno! Medijacijske intervencije ili u prijevodu - posrednička posredovanja, zar ne?"
"Tako je", potvrdi Marki, "okupim nekoliko okretnih osoba, koje će za razumnu naknadu pomagati nesposobnim sugrađanima, prilikom rješavanja životnih problema. U svim oblastima: zdravstvu, pravosuđu, školstvu, izgradnji, zapošljavanju, napredovanju u karijeri, mirovinskom i ostalima."
"Moram priznati", rekoh zbunjeno, "da se čini veoma komplicirano. Kako je moguće pokriti sva navedena područja?"
"Veoma lako. Sve institucije funkcioniraju na principu hijerarhije. Treba se obratiti samo onim dužnosnicima, koji imaju najveće ovlasti. Agenti Ureda pregovarali bi s njima u korist naših klijenata. Na odgovarajućoj komunikacijskoj razini - služeći se biranim riječima, uz dužno poštovanje, te izraze zahvalnosti i pažnje, priložene u bijeloj kuverti."
"Dakle, Marki! Ti želiš otvoriti agenciju za posredovanje u podmićivanju?!?"
"Hm...da, prostački rečeno. U stvari, činjenica je da mnogi ljudi imaju nemalih teškoća u tom segmentu međuljudskih odnosa. Neugodno im je, pa ne znaju što bi rekli, kome bi dali svoje kuvertirane znakove pažnje, kako, kada i koliko? I povrh svega, pribojavaju se - što ako dotična osoba odbije?"
"Da, stvarno! Premda zvuči krajnje nerealno, što ako netko ipak odbije i optuži agenta za pokušaj podmićivanja?", uskliknuh, uvjerena da sam našla rupu u Markinom planu.
"Zaista me potcjenjuješ", prijekorno će Marki, "rekoh ti već da sam na sve mislila. Ukoliko dužnosnik, nekim nevjerojatnim slučajem, ostane konsterniran, agent se stane ispričavati i tvrdi da je došlo do zabune. Da je nehotice pomiješao kuverte.I odmah iz drugog džepa vadi pismo, koje mi sastavljamo u klijentovo ime, gdje se srceparajućim stilom opisuje teška situacija dotičnog i njegove obitelji, te usrdno preklinje dužnosnika da pruži pomoć..."
"Veoma lukavo! I? Jesi li pokrenula službeni postupak za otvaranje agencije?"
"O da", reče Marki, "razradila sam elaborat, ispunila i predala formulare, zahtjeve, molbe i prijavnice...ali, teško da će biti rezultata. Tamo ima toliko činovnika, sa raznoraznim naslovima, da uopće ne mogu procijeniti koji su glavni, niti imam pojma koliko primaju. Moj predmet mogao bi se riješiti samo uz usluge agencije UZMI. Koja još ne postoji, jer je tek u procesu osnivanja. Eto, tu je kvaka. Na koju nisam mislila..."
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 18:35 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
petak, 13.05.2005.
129,90
Hvata li vas depresija od pomisli da svake godine 14 milijuna djece umre od gladi, a vi ste nemoćni da išta promijenite?
A kad, s druge strane, vidite glamuroznu obijest bogatih kretena i besmislene budalaštine, koje nameću kao statusne simbole, ne skoči li vam u istom trenutku tlak na 250?
Prisjetite li se još i političke situacije u zemlji, te vanjskog duga od 26 milijardi dolara, mora vas zaboljeti i želudac.
A prolistate li, nakon toga, statistički godišnjak RH i naiđete na podatak da je prošle godine evidentirano čak 69.329 prijavljenih počinitelja kaznenih djela i samo 14.868 diplomaca na visokim školama, te ispravno zaključite da je vaše dijete rođeno u zemlji gdje ima 4,66 puta veću šansu postati kriminalac nego intelektualac, zacjelo će vas uhvatiti grdna glavobolja.
Činjenica da plaćamo 255 dobro opremljenih sudova i 79 državnih odvjetništava, sigurno neće doprinijeti da se osjećate bolje. Jer, kako čujemo, spomenute institucije nisu baš učinkovite.
Kao ni 70 slabo opremljenih domova za nezbrinutu djecu, u kojima se nižu događaji na rubu pameti, tako da svim silama izbjegavate razmišljati o njima, jer vam se u suprotnom, doslovno mrači pred očima.
A o GMO hrani i nuklearnom otpadu da ne govorimo...
I jedino vam preostaje da se, zadnjim snagama, nemoćno pitate:
"Ima li izlaza iz situacije?"
Ima!!!
Panax ginseng ultra plus! Za podizanje vitalnosti i opće izdržljivosti.
U svim boljim ljekarnama! Za samo 129,90 kn!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:47 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
utorak, 10.05.2005.
ANATOMIJA LJUDSKE DESTRUKTIVNOSTI U ŠKOLSKOJ ZADAĆNICI
Zašto smo jučer slavili Dan pobjede nad fašizmom?
Slavili smo ga zato jer smo pobjedili fašizam. Onaj kojeg je vodio Hitler. On je bio zločinac i izgubio je rat, šta znači da je luzer i ko ga šiša.
U tom ratu je poginulo 70 miljona ljudi, koji su bili žrtve drugog svjeckog rata. Poslje toga nastao je svjecki mir. Bilo je još nekih ratova tu i tamo, ali nisu bili skroz svjecki. U njima je ukupno poginulo 150 miljona ljudi, ali oni nisu žrtve svjeckog rata, nego svjeckog mira, pa nema veze.
U drugom svjeckom ratu najviše je nastradalo Židova 6 miljona, jer je njih proganjo Hitler. A isto je ubito i 15 miljona kineza, ali se oni ne računaju jer je njih dao ubit Japanski car a ionak ih puno ima.
Japanski car postoji i danas a Hitlera više nema, jer se je ubijo. On je bio rasista. Mislio je da se neki ljudi rode bolji od drugih, pa oni trebaju imati svu vlast na svjetu i sve šta valja uzet samo za sebe. I danas mnogi ljudi tako misle, ali se ne prezivaju Hitler, pa nikom ništa.
Taj Hitler je nosio glupe brkove i jako se derao. Ali u početku niko nije vidio da je munjen, nego su svi mislili kak je kul. Makar je imao trulu teoriju da njegovi ljudi imaju bolju krv nego ostali, što je bezveze. Jer današnji naućnici vele da nije istina, nego neki imaju jače gene. Oni se zovu genetićari i da je Hitler imao njih sigurno bi pobjedio.
Njemu su njegovi Inžinjeri napravili tenkove, šmajsere, bombardere, velike podmornice i plinske komore. Ali su amerikanci bili jos bolji i napredniji, pa su napravili atomsku bombu. Zato su oni danas najači.
A Hitler je samo sanjo da bude glavni, pa ništa. A kad je bio mlad sanjo je kak bude slikar. Ali ga profesori na Akademiji nisu htjeli upisat. Znam da tako ne piše u knjigama, ali ja mislim da su i oni dosta krivi za sve. Šta su mislili da bude zbog jednog lošeg slikara propao svjet? E šta ima glupih ljudi, a najvise među onima šta se prave jako pametni. Zbog takvih je Hitler i uspijo doč na vlast.
A mogo bi i danas isto. A možda već i je tu negdje neko ko on, samo mi ne znamo kak bi ga prepoznali. Jer taj sigurno ne nosi masnu frizuru i brkove, kad to više nije u modi.
Promašen pristup temi! Nedovoljan (1)
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:40 - Dodaj komentar
(38) - Print
- #
petak, 06.05.2005.
ZABAVNI I POUČNI ČLANCI
Drage čitateljice, ženski internet časopis Morona u novom broju, pored ostalih zabavnih i poučnih članaka, donosi rezultate opsežnog višemjesečnog seksološkog istraživanja, koje je naš ekspertni tim, predvođen docentom Stuhlhochstaplerom, proveo u suradnji sa agencijom PLJUS.
62 % od 18 ispitanica, odabranih metodom prepada, tj. slučajnog uzorka, znalo je razlikovati anatomske dijelove muških genitalija od tangencijalne parne turbine, a 56 % bilo je donekle upoznato i sa ženskim spolnim ustrojem. Od toga je čak 72 % čulo za točku G, a ostale su odgovorile da slušaju samo Narodni radio, iz čega jasno prozlazi da je prosječna Hrvatica itekako seksualno osviještena i u pogledu suvremenih trendova nimalo ne zaostaje, osim kad pokuša potrčati za tramvajem u špičokama.
Za razliku od pripadnica prethodnih generacija, današnja se građanka Hrvatske ne osjeća krivom, ni osramoćenom zbog svojih seksualnih iskustava. 68 % spremno je o svojim prošlim vezama otvoreno porazgovarati s partnerom, u smislu da su imale samo jednog prije.
14 % priznalo bi i dvojicu, a ostale do broja prethodnih partnera dolaze putem logaritamskog računa ili križno-linearnom metodom: npr.285---> 28 križam----> 5 pamtim----> idem dalje.
Uzmemo li u obzir da se značajan broj ispitanica u tome služi računalom, može se slobodno reći da je moderna građanka Hrvatske suvereno zakoračila u 21. stoljeće.
'Pripazi li da prilikom svog uspona ne pada suviše često niz stepenice, čini se da je čeka svijetla budućnost', zaključuje optimistično docent Stuhlhochstapler, koji je nedavno imenovan ravnateljem novootvorenog Instituta za hrvatske komparativne seksološke studije. To što će Institutu stati na čelo logičan je korak u karijeri, buduci da se sveučilišnim kolegama već popeo na vrh glave.
Redakcija časopisa Morona ovim putem želi mu isključivo uspjeh i samo zadovoljstvo u budućem radu.
A vama, cijenjene čitateljice, savjetujemo da, bez obzira na trenutne životne okolnosti, krenete smjelo naprijed! Osim ako vam se na putu ispriječio otvoreni kanalizacijski šaht, u tom slučaju nemojte. Jer, želimo da nas čitate i dalje, a pored toga - naš časopis sponzorira osiguravajuće društvo Narr-Ins-Schacht d.o.o.
Do skorog ponovnog čitanja, u ime uredništva, sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:53 - Dodaj komentar
(19) - Print
- #
srijeda, 04.05.2005.
EMIL ILI O ODGOJU
Iako ne inzistiram pretjerano na disciplini, moje kćeri imaju reda. Redovito skinu torbe, kad bezglavo izlete iz škole. Zapravo, samo ih stresu sa sebe i bace u prašinu, ja pokorno pokupim, a one nastave jurnjavu sa škvadrom iz razreda.
I sad, nije da me ne slušaju. Ja dovikujem neka uspore i vjerojatno bi se bar osvrnule, kad bi čule. Samo, od tereta dviju prvašićkih torbi ponestaje mi daha, pa valjda nisam dovoljno glasna. A one su već zamakle za treći ugao, podvriskujući od radosti što su izdurale još jedan školski dan. Ili tko zna radi čega?
Neshvatljiva je ta dječja potreba da se vesele u svakoj prilici, jer ja u klipsanju od škole do kuće baš ništa zanosno ne vidim. Niti čujem. Nego tek podrugljivi glas susjede iz kvarta:
"Nisu baš poslušne, ha?"
"Na tatu su", pokušavam ih opravdati.
"I moj ima tatu, ali sluša mene. Pazite ovo. Emile, k nozi!"
Emil diže njušku iz vreće sa smećem, odložene kraj kontejnera i naćulji uši.
"Eto", slavodobitno će susjeda, "zna da ga zovem. Emile, daj šapu!"
Pudl Emil valja se preko rešetke obližnjeg kanalizacijskog otvora, dižući sve četiri uvis.
"Shvatio je što očekujem", ponosno tvrdi vlasnica, "pa pruža sve šapice. Tako je dobar, uvijek napravi više nego što kažem." Ganutljivo procvili ona, pa se sagne, pokupi neko drvce i baci dva metra ispred.
"Emile, donesi štap!"
Zaista, Emil se lijeno pridignuo i bezvoljno krenuo. I? Hoće li se vratiti sa naramkom drva ili što? Ne, zastao je pred vratima dućana, čučnuo i obavlja istovar.
"Svaki dan kaka u isto vrijeme", hvali ga gazdarica, "ima redovitu probavu i općenito - u svemu je uredan."
Kao da zna da se priča o njemu i to povoljno, uredni Emil ushićeno razmazuje svoju obilnu kakicu stražnjim nožicama po asfaltu.
"Sunce moje, daj pusu mamici!"
Emil daje sočnu pusu isplaženim jezikom. Ali ne mamici, nego podrepnoj zoni stare, oronule buldogice, koja apatično leži ispred dućana, čekajući vlasnika.
"Ah, tako je nježan i suosjećajan", rastapa se mamica, "nije da se hvalim, ali treba znati odgojiti malo, senzibilno stvorenje. Životinjicu ili dijete, isto je. Treba samo uložiti puno ljubavi i strpljenja", podučava me vrsna pseća pedagoginja.
"Emile, idemo doma!"
Emil sjedi kraj susjedne vrtne ograde i koncentrirano promatra izvanredno zanimljiva zbivanja oko ovećeg mravinjaka. Ne vjerujući svojim očima da tako mala stvorenja hodaju i žive svoj život, gura njušku u njihove poslove.
O, glupog li psa!
"Emile, dušo!? Kao što sam rekla, ključ je u strpljivosti..."
"Da, naravno", moram se složiti dok strpljivo teglim torbe. A ključ? Otele su mi ga iz ruke još na vratima škole, čim su zbacile teret s leđa. Sad su već u dvorištu sa škvadrom, naganjaju loptu i vrište. I dakako da neće čuti zvono na vratima.
Dobro, pričekat ću pola sata dok tatica dođe s posla. Mogu sjesti na torbe u baštici ispred kuće i promatrati ne baš inspirativnu ulicu. A možda mi se posreći, pa spazim neki mravinjak...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:07 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
utorak, 03.05.2005.
IZNAD LJUDSKE MOĆI
Moja gejlezbo frendica Marki opet se zaljubila. Čini se da bi ovog puta mogla ostvariti ozbiljnu vezu.
"Još dok smo sjedile u kafiću, pomislila sam - ona je prava! Začarala me svojim dubokim crnim očima. S njom bih mogla ostati zauvijek", zaneseno će Marki, uz dubok uzdah.
"Ali nisam mogla ne primijetiti", nastavi odmah, "da je ponešto škrta, deset minuta je čekala da joj konobar vrati dvije kune. Istinabog, nadoknadila je vrijeme tako što je vozila kroz grad kao sumanuta. Te smo začas došle do njezinog stana, koji je pokazivao da vlasnica jednako uživa u kulturnim vrijednostima, kao i u prirodnim ljepotama. Djelovao je poput muzeja nadrealističkog otpada, nakon naleta tsunamija. Izgleda da stanje svoje nastambe uopće nije doživljavala kao nešto neobično, jer me uvela unutra bez objašnjenja ili isprike zbog nereda. Umjesto toga, zavukla je ruke ispod obližnje hrpe svega i svačega i izvukla tri plastične stolice na rasklapanje. Na trećoj je poslužila miješanu pizzu iz frižidera, koju je jučer naručila. Ali može je bez problema podgrijati, ako joj pomognem potražiti odvijač, da popravi mikrovalnu. Odbila sam prijedlog, s obrazloženjem da nisam gladna i zadovoljila se s nekoliko gutljaja piva iz ne sasvim cjelovite čaše. Ona je skoknula u kupaonicu. Vratila se u šlafroku i bez šminke. Ja sam pijuckala iz napukle čaše, pitajući se zašto i žarulja naherenog lustera nije u istom stanju? Nego blješti sve u šesnaest, tako da ne mogu izbjeći uvid u golu istinu. Premda je pretpostavljala što mi se mota po glavi, držala se hrabro. Poput Ivane Orleanske. Tako je nekako i izgledala, kao da su isto godište. Ipak, očiti generacijski jaz nije je nimalo pokolebao. Smjesta ga je premostila velikom košćatom šakom i čvrsto zgrabila moje koljeno. I tko zna kako bi to završilo, da se u taj čas nije oglasilo zvono na vratima. Ubrzo su u stan nahrupili ljudi s izbrijanim glavama. Predstavila ih je kao svoje poslovne suradnike. Iako baš i nisu pokazivali spremnost za suradnju, nego su urlali neka odmah vrati svu lovu, s kamatama. S obzirom da se ne razumijem u biznis, odlučila sam da je najbolje da se iskradem van. Međutim, sutradan me nazvala. Grubo sam joj odbrusila, sretna što prekidam svaku vezu s tom starom, šlampavom smutljivicom. Ipak, kasnije sam se pitala - nisam li malo prenaglila? Tko zna tko kome duguje lovu i zašto, kako da prosudim, kad se ne razumijem u biznis? I nije čudo da se ne bavi kućanskim poslovima. Žena je, očito, prezaposlena - radi s tuđim investicijama, nije to lako. I što ako ne ostavlja napojnice konobarima? Poslovna je žena, ponaša se racionalno. I na kraju krajeva, ako je malo starija znači samo da se radi o zreloj i iskusnoj osobi, što su itekakve kvalitete, a pod šminkom izgleda sasvim dobro. Zapravo, izvrsno. Neodoljivo. A tek te duboke crne oči, mogla bi ih gledati zauvijek. Da znaš samo kako čeznem za njima..."
"Ako tako osjećaš, Marki, učini što ti srce nalaže. Nazovi je!"
"Bih, ali nemam snage. Proći sve iz početka."
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:27 - Dodaj komentar
(10) - Print
- #
|
|
|
