subota, 30.04.2005.
UMJERENI NAPREDAK U GRANICAMA PRIRODNIH ZAKONA
Ne mogu se potužiti na naše školstvo. Jer, moje kćeri zamjetno napreduju. Savladale su sva pisana slova, čak i ona koja ne postoje.
"Što vam je to?", upirem prstom u neobičnu arabesku, satkanu od zapletenih vitica, u početnici.
"Veliko E", odgovaraju uglas.
Zadivljena sam! Mudri autori školskih programa dosjetili su se da obogate slova ukrasnim petljicama. Zašto da se djeca dosađuju s prostim, ravno pisanim slovima i dovrše zadaću za deset minuta, kad se može lijepo udesiti da jednu rečenicu pišu pola sata, vrtoglavo vrludajući perom, poput dvorskih pisara Marije Terezije?
Ali avaj, moja djeca ne drže puno do tradicionalnih vrijednosti. Nakon nekoliko dana krivudanja, brutalno su odbacile raskošne kaligrafske vijugice, osmišljene u oskudnim moždanim vijugicama naših pedagoških eksperata i uzele si za pravo neviđenu drskost da svoja slova jednostavno - pojednostave.
Tako da sad ne pišu lijepo, divotno i prekrasno, nego škrabaju. Samo, učiteljica je ubrzo zamijetila subverzivne rukopisne tendencije i odlučila da im stane na kraj. Ukoliko neće pisati slova kako treba, dobit će nižu ocjenu iz diktata.
Tvrdoglava blizanka odlučila je ostati pri svome. I napisala je diktat brzo i bez greške:
Djeca vole školu. Automobili zaobilaze prepreku na cesti.
Naša učiteljica je pravedna. Daje zadaću svima.
Nosi li poštar pismo?
Tanja vikne Tinu: "Daj jabuku!" I meni je slatka baš.
Ivo se igra, hvata loptu.
S prometnikom smo sigurniji na raskršću.
Međutim, njezina je sestra popustila pritiscima i uložila svu energiju u oblikovanje slova. Stoga nije stigla zapisati sve riječi, nego tek svaku drugu:
DJECA vole ŠKOLU. Automobili ZAOBILAZE prepreku
NA CESTI. Naša UČITELJICA je pravedna. DAJE zadaću SVIMA.
Nosi li POŠTAR pismo? Tanja VIKNE Tinu: "DAJ jabuku!" I MENI
je slatka BAŠ. Ivo SE igra, HVATA loptu. S PROMETNIKOM smo sigurniji NA RASKRŠĆU.
Da, istina, sadržaj baš i nije za pohvalu, ali zato je predivno napisan. Uzornim krasopisom.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:10 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
petak, 29.04.2005.
MI SMO ZA PRAVICU
Nedavno sam na netu naišla na pismo zastrašujućeg sadržaja. Nije jasno kome je naslovljeno, ali čini se da bi moglo završiti na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
"Cijenjena gospodo!
Molim da razmotrite slijedeći predmet.
Moje maloljetno dijete već godinama pripada jednoj organizaciji koja nad njime provodi sustavnu torturu i ispiranje mozga. Uslijed toga pati od psihosomatskih teškoća, svakim danom sve se više udaljava od mene i odbija komunikaciju. Mislim da je to stoga jer me prezire, budući da ga ne mogu zaštititi od njegovih mučitelja.
Zadnji puta kad smo razgovarali, kroz suze mi je povjerio da je tog dana trpio osobite okrutnosti od svojih nadređenih. Prvo su ga emocionalno zlostavljali - tako što su potanko opisivali primitivne tehnike zadavanja bola, sakaćenja i ubijanja, a onda su ga tjerali da sve to ponavlja dok ne nauči napamet.
Zatim je morao gledati film u kojem su se redale scene masovnih uništavanja - od bombardiranja gradova do golemih grobnica ispunjenih s tisućama leševa.
Potom je uslijedila tortura nad živim objektom. Nadređeni je donio životinju i mučio je do smrti. Oni koji su pristali sudjelovati, bili su pohvaljeni i nagrađeni.
Poslije toga, tjerali su ga da piše i govori čudnim, umjetno konstruiranim jezikom, kojeg nitko ne koristi u normalnoj, svakodnevnoj komunikaciji. Onoga od njegovih supatnika, koji bi pogriješio makar i u jednom slovu, nemilice su ismijavali i ponižavali.
I na kraju, uveli su ih u dvoranu, gdje su se morali skinuti i natjecati u međusobnim fizičkim okrutnostima, tako da se dijete vratilo kući s modricama.
Organizacija koja provodi goreopisani program zove se Ministarstvo školstva Republike Hrvatske. A mjesto gdje se sve odvijalo - područna osnovna škola. U kojoj je moje dijete imalo slijedeću satnicu:
1) vjeronauk - učenje o muci Isusovoj,
2) povijest - film o II svjetskom ratu,
3) biologija - seciranje žabe,
4) hrvatski jezik - pravopis,
5) tjelesni odgoj - turnir u malom nogometu.
Budući da nijedan sud u RH nije prihvatio moju tužbu, obraćam se vama s nadom da ćete zaštititi moje dijete i povoljno riješiti zahtjev za odštetom u visini od 1.000.000 eura, u ime naknade za pretrpljeno moralno, emocionalno i fizičko zlostavljanje.
U prilogu šaljem vještačenje dječjeg psihologa.
Unaprijed hvala!"
Što reći? Jesu li uobičajni školski predmeti uistinu toliko traumatični za dječju psihu, o tome bi se dalo raspravljati. I predstavlja li navedeno pismo utemeljenu kritiku školskog programa?
Ali, mora se priznati, kao poslovna ideja - zaslužuje pažnju svakog poduzetnog roditelja.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 18:26 - Dodaj komentar
(20) - Print
- #
srijeda, 27.04.2005.
ĐAVLOVA UČENICA
"Mrzim školu!", vrisne s vrata ona ozbiljnija od mojih dviju kćeri, sva u suzama, "ne pitaj zašto!"
Ne smijem pitati, dakle, prostaje mi samo da pogađam. Zašto mržnja? Možda zato jer je škola jedno odvratno šugavo mjesto, gdje se mora mirno sjediti i bespogovorno slušati učiteljicu? Tako je, naime, bilo u moje vrijeme. Povrh toga, urlali su na nas i dijelili jedinice, već od prvog osnovne.
Ali, odonda se ipak štošta promijenilo. Otkriće vatre, tople vode, pedagogije i razvojne psihologije doniješe napredak u divlju hordu. I odjednom, strogost i maltretiranje više nisu u modi.
A ocjene su opisne. Bile. Sve do danas.
"Imam dvije i pol greške u kontrolnoj", tuli neutješno moje ambiciozno dijete, "učiteljica nam je dala tako malo vremena da smo jedva stizali upisati zadatke, a kamoli riješiti točno."
"A kako su se drugi snašli?", pitam orijentacije radi.
"Leo je napisao bez greške!", potuljeno će mala.
Ah, Leo! Njega su nakon testova za upis u školu poslali da polaže one za Mensu. Trebao je preskočiti dva-tri razreda, ali skok se pokazao fizički neizvedivim. S obzirom da ima manje od 20 kila, ne bi mogao nositi školsku torbu sa odgovarajućom opremom za drugi, treći ili koji već razred.
"On je dobio peticu, ja nisam", procmizdri frustrirana sirotica.
"Ma, pusti njega. Kako su riješili ostali?"
"Nikako! Pola razreda dobilo je jedinice!"
Vidi vraga!!!
Pedagoški, nema što - zadati prvašićima kontrolnu, koju bez greške može riješiti samo mali mutant, čiji IQ dvostruko nadilazi onaj učiteljice i ravnateljice zajedno.
A pola učenika bez pardona srušiti, onak' u revijalnom tonu, k'o na faksu.
"Čuj, a učiteljica vas i dalje zove po imenu? Ili vas, po novom, oslovljava sa - vi, kolega?"
"Buaaaa, mama me zeza", otrči plačući baki iznervirano dijete.
Eto! A samo sam joj htjela indirektno dati do znanja da je sporna kontrolna tek jedna pretenciozna, antididaktička svinjarija, koju ne treba uzeti za ozbiljno.
Međutim, tu je i njezina sestra blizanka. Sasvim hladnokrvna.
"I? Koliko se tebi grešaka omaklo?"
"Nijedna", ošamuti me odgovorom.
Uvijek sam mislila da je njezina živčana sestra pametnija, a gle ovo! Mudrica mamina!
"Daj da pogledam!"
"Evo!"
Gledam i ne vidim ništa. U gornjem desnom uglu - ime i prezime, ispod - prazan papir, a na dnu primjedba učiteljice:"???Zašto nisi pisala kontrolnu???"
"Da, zašto nisi?", pitam i ja.
"Odlučila sam ostati suzdržana!"
"Ma, kako to misliš?"
"Lijepo. Tako si me ti učila. Kad primijetim da se dešava neka svinjarija - da ostanem po strani i ne sudjelujem!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 15:03 - Dodaj komentar
(29) - Print
- #
nedjelja, 24.04.2005.
MARKINE SPLETKE
"Nevjerojatno", primijeti moja frendica Marki, surfajući netom, "nema zamjetnog otpora GM tehnologiji. Na svim otvorenim raspravama znanstvenici čavrljaju na svom egzotičnom narječju, a običan puk, koji će jesti to smeće, niti da bekne."
Stoga se smjesta ulogira na najposjećeniji portal, pod nickom Skeptična i ubaci crva sumnje:
"Znanost se ne može jednoglasno dogovoriti o sigurnosti GMO-a. Kakva je to onda sigurnost? Jednaka je sigurnosti hrane oko koje se dvojica kuhara svađaju - jesu li stavili u nju cijanid ili brašno?"
Markina intervencija nije ostala nezapažena. Ubrzo su se javili istomišljenici.
"Da, tako je. Potpisujem Skeptičnu", napisao je Zabrinuti Građanin. A Neznamštobirekao nadovezao se sa: "Hm, valja razmisliti..."
Nakon toga, Markin crv sumnje ostao je zgažen virtualnim saobraćajem, pod kotačima znanstveničkog žargona. Ne obazirući se na njezinu upadicu, eksperti nastaviše svoj chat o 'horizontalnom transferu transgena'.
"Ništa", zaključi Marki, "racionalni pristup ne pali. Treba se obratiti emocijama, izazvati ljutnju i otpor!"
Stoga se opet ubaci u raspravu, bacajući munje:
"Što ona Skeptična melje? Za razliku od nje, ja sam stručnjak i znam što pričam. Oni koji kažu da je GM hrana opasna - lažu! Opasnost nije dokazana, a tvrdnja koja nema dokaza - nije istinita.
Naravno, laici i protivnici iz struke reći će da nije dokazano ni da je bezopasna. Ali, oni su tek hrpetina neukih budala i šarlatana, pa uopće nema veze što trabunjaju.
I što znači - dokazano bezopasno? Ništa nije dokazano bezopasno. Ni prelazak preko ulice. Hoćemo li zabraniti ljudima da izlaze iz kuće, kako bismo spriječili saobraćajne nesreće?
Ja nisam za to, osim kad su u pitanju nepismeni idioti koji ne znaju čak ni što je 'sekvencijalni prijenos gena za alohtoni transkripcijski faktor'. Da, teško je povjerovati da ima do te mjere retardiranih degenerika, ali uvjeravam vas, oni su tu! Čak i dižu svoj glas! Da oni, molim vas lijepo, ne bi jeli rajčicu sa genima morskog krastavca i šišmiša? Kao da žive u hotelu s pet zvjezdica, pa smiju birati jelovnik?
Stoka luzerska indolentna! Umjesto da uzmu knjigu u ruke i napune šuplje tikve nečim korisnim, oni gube dane na netu.
I onda, nađu podatak o Rowett Research Institutu, gdje je ustanovljeno da GM krumpir izaziva oštećenje vitalnih organa kod pokusnih životinja.
Ili vijest sa sveučilišta Urbino - da GM soja uzrokuje promjene na stanicama jetre.
A mlijeko od krava tretiranih rBGH hormonom rasta dovodi do raka limfnog tkiva.
I mašu s time, kao da imaju krunski dokaz u rukama. Čak i da je istina, pa što? Svatko mora umrijeti jednog dana, od nečega. Zašto toliko žale svoj bijedni život? Jesu li oni, možda, vrhunski genetičari kao ja, pa će čovječanstvo biti na gubitku kad skviknu? Unaprijed oplakuju svoje beznačajne živote, umjesto da budu sretni što ih imaju prilike žrtvovati za civilizacijski napredak.
Jer, GM hrana u usporedbi s tradicionalnom - to je kao električna žarulja naspram petrolejke.
Razlika je, valjda, jasna. Popijemo li malo petroleja - trčimo odmah na zahod. A zagrizemo li žarulju, koja je pod naponom - problema nema! Ne trčimo nikamo, nikad više!
U to ime, na osnovu iznijetih stručnih argumenata, zahtijevam da se ubuduće nekompetentnim idiotima i mediokritetskim šarlatanima, koji su protiv GMO-a, zakonom zabrani da se oglašavaju u javnosti!
S poštovanjem,
dr.dr.dr. Marki Skapen-Skaramuš"
"Sad će uslijediti reakcija!", zadovoljno je trljala ruke Marki.
I zaista, nisu prošla ni dva sata, a oglasio se Neznamštobirekao: "Hm, kad zrelo razmislim, možda je bolje da mi, laici, šutimo. I prepustimo odluke ekspertima."
Nakon toga, došli su eksperti i nastavili o transmutaciji transgena.
Ipak, neki su se veoma pohvalno osvrnuli na duhovito i znanstveno utemeljno izlaganje učenog kolege Skapen-Skaramuša.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:52 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
srijeda, 20.04.2005.
SVOJI SMO - SNAĆI ĆEMO SE
"He, našao sam siporeks-blokove u pola cijene, 50%-tno snizenje", hvali se moj poduzetni muž, "i odličnog majstora, koji ne traži novce unaprijed."
"Bravo, Debeli!", kličem, ponosna na svoj uspjeh.
Ne bi on danas bio okretni snalažljivac, da nije mog utjecaja.
"Požuri po materijal, dogovori s majstorom i slijedeći vikend - zatvaramo balkon, proširimo dnevnu sobu i izgradimo trim-kabinet na garaži, čas posla!"
"Bojim se da će nam trebati bar šest mjeseci", tiho procijedi Debeli.
"Ha? Šest mjeseci da nabacaš par cigli? Trebam li možda ja zasukati rukave i obaviti posao?", opravdano se zgražam nad svojim nesposobnim mužem.
"Možeš slobodno. Izgradi trim-kabinet na garaži i zvjezdarnicu na stalaži", odgovara mi drsko, "ali tek za šest mjeseci. Toliko, naime, moraš čekati da ti izdaju građevinsku dozvolu."
"Ma tko?"
"Gradski ured za izgradnju!"
"Hoćeš reći da ti, kao takav, nemaš nikog poznatog u Gradskom uredu za izgradnju? Ti?"
"Ja. Nemam", ponikne glavom luzer za kojeg sam se udala, u trenutku smanjene uračunjivosti.
Demonstrativno okrećem leđa bezveznjaku i hvatam telefon.
On se usuđuje nemati nikog u Gradskom uredu za izgradnju? U današnje vrijeme, kad svaka šuša tamo ima vezu!
"Halo, Marki? Čuj, poznaješ li koga u Gradskom uredu za izgradnju?"
"Kak ne? Znam Mireka, on je zamjenik šefa referade."
"Znaš ga samo onak, u prolazu? Ili ste frendovi?"
"Ne poznamo se dugo, ali dosta smo se družili, uglavnom kod njega doma, u krugu familije i par puta sam mu pričuvala klinca..."
"Super! Javim ti se malo kasnije."
"Eto vidiš", trijumfalno se obraćam Debelom, "naša frendica Marki kuhana je i pečena sa gosponom ve-de šefom! Hajde sad! Trči po materijal, dok nisu rasprodali! Cccc, što bi ti bez mene?"
Kad se nemarni ljenjivac napokon spremio i otputio iz kuće, ponovo sam nazvala Marki.
"Bok, opet ja! Daj, molim te, prišapni sutra gosponu Mireku, zamjeniku šefa, da pogura jednu građevinsku."
"Da prišapnem? Nema frke, mogu i vrištati, samo - nema efekta!"
"Kak nema? Poznaš familiju i čuvala si mu klinca, ne?"
"Eh, to je bilo prije nego što sam morala dati otkaz, zbog tvog lupetanja na blogu."
"Da, lupetala sam o tvojoj bivšoj šefici. Priznajem i kajem se. Ali, u kakvoj je vezi moje piskaranje o staroj vještici sa gosponom Mirekom?"
"U krvnoj. Vezi. Stara vještica njegova je mama!"
Grom i pakao!
A Debeli tek što se nije vratio s kombijem punim siporeks-blokova.
Što sad? Kome da se obratim?
Drage blogerice i blogeri, poznajete li koga u Gradskom uredu za izgradnju? Ne? A nekog tko treba siporeks-blokove? Povoljno prodajem, po cijeni 20% nižoj od uobicajne...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:17 - Dodaj komentar
(29) - Print
- #
subota, 16.04.2005.
ŠKOLA OGOVARANJA
"Jesi čula trač o susjedi Klopotec?"
"Marki, nitko normalan ne trača susjedu Klopotec. Ona je jedna sasvim nezanimljiva penzionerka. Daj gledaj film!"
"Dosadan je! Osim toga, kladila bih se da sam načula kak se nekaj čudno priča o njoj. Ali, ne družim se puno sa strejtericama iz kvarta, pa ne znam kaj..."
"Ne, Marki, svi tračevi u kvartu odnose se na tebe. I uvjeravam te da su jako čudni."
"Da, znam. Ali, ipak ima nekaj o toj babi Klopotec...ah, nemrem sad povezat konce, ludara mi puca...", napreže Marki vijuge ispod mokrog ručnika. Neki dan imala je blagi potres mozga i sad se oporavlja.
"Pusti susjedu Klopotec, znaš da se ne smiješ uznemiravati."
"Zato se trudim misliti na neinteresantne stvari. Kao što je, na primjer, dosadna Klopotecka..."
"Gledaj film, dosadniji je!"
"Sjetila sam se! Stara je bila udana, nekad davno, na prijelazu iz robovlasništva u feudalizam."
"Ma bravo, Marki! To nije trač, nego činjenica. Štoviše, poznavala sam njezinog muža."
"I?"
"I kaj? Bio je dosta stariji od nje, razbolio se i umro je."
"Od bolesti, ha? A ne zato jer ga je ona koknula?"
"Svašta! Ko to kaže?"
"Pričaju ljudi. Evo, ja sad pričam tebi. A nedavno sam ispričala svojem starom i nisam više ziher, ali mislim da sam mu rekla da sam čula od tebe..."
"Marki! Ubiću te!"
"Zakaj? Pa logično je. Znaš o njoj daleko više nego drugi. Jer, ti si joj prva susjeda, ne? A samim time imaš i više razloga da je mrziš. Te je razumljivo da širiš grde stvari, bile istinite ili ne...Vidiš, sve se slaže!"
"Složila bih te sad, Marki, tak da ostaneš freska na zidu! Ali neću! Ionako si na samrti, pa nema smisla da ti kratim muke. Kak ti samo pada na pamet lupetati takve svinjarije!?!"
"Zato da dokažem svoju teoriju. O tračevima. Da su veoma moćni i mogu izazvati razne posljedice, ovisno o vještini i namjerama osobe koja ih lansira. Temeljni je problem što su mnogi ljudi nesvjesni činjenice da ogovaraju. Nego naklapaju tek-toliko, da ne bude dosadno. Dakle, tržište vapi za jednim ozbiljnim priručnikom, koji bi dao preciznu definiciju i klasifikaciju tračeva, uz školske primjere. Može sa sveučilišta, tamo se najviše trača. Bit će to bestseller, osobito ako ga naslovimo sa - Umijeće ogovaranja!"
"Mi? Misliš, da ja napišem knjigu o tračevima, dok se ti izležavaš na mojem trosjedu?"
"Da, upravo tako! Doktor mi je odredio mjesec dana mirovanja, dakle - taman stigneš. Jer, nakon toga bit ću opet radno sposobna. A posao sam izgubila. Zbog tebe i tvojeg naklapanja!!!"
Da, u pravu je, omaklo mi se. Neoprezno sam spomenula Markinu šeficu na blogu, više puta. Ali, stvarno nisam mislila ništa loše! Samo sam piskarala, tek-toliko da ne bude dosadno...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:36 - Dodaj komentar
(34) - Print
- #
utorak, 12.04.2005.
UZNESENOST
Iznad svih jezera i iznad dolina,
I iznad najvišeg planinskog vrhunca,
I dalje od zvijezda i dalje od sunca,
I iznad granica svemirskih dubina...
Letjela je Marki, na krilima ljubavi. U petoj brzini, na sportskom biciklu, posuđenom od mojeg zakonitog Debelog. Inače, ona baš i nije sportski tip, ali željela je zadiviti svoju gejlezbo curu. I zaista, prizor je bio jak. Njezin je streloviti zalet tako snažno impresionirao staru susjedu Klopotec, da je gipko uskočila u žardinjeru s kaktusima. Veoma se dojmila i čopora pasa lutalica, koji se kevćući razbježao, a zatim je skrenula za ugao, uletjela u park i ostavila dubok trag na hranilici za ptice, fontani i debeloj, stoljetnoj bukvi. Ovo zadnje možda bi je i prizemljilo da u tom trenu u park nije utrčala mlada sportašica, bodybuilderskog usmjerenja, podigla Marki iz prašine, prebacila je preko ramena, a bicikl preko drugog i odnijela u svoj stan.
Ponovo uzdignuta u više sfere, Marki nije ćutila bol dok joj je spasiteljica sanirala izgrebano koljeno i rascvjetani nos. Naprotiv, ošamućena neobičnim doživljajima, usred čudnovate kuće, doživjela je pjesničko nadahnuće. I spjevala:
Što će ti sva ta zrcala?
Cio si stan njima nakrcala!
Nigdje stola, nema ni sjedala,
Kud pogled seže - sama ogledala.
Ogledalce neće reći
Gdje od odraza uteći,
Čak i da na glavi dubim
Sliku svoju ja poljubim.
Mišićava djevojka samo se umiljato smješkala. Bilo je razvidno da ona jednostavno obožava svoj lik. A da bi išlo još jednostavnije, uklonila je svu odjeću, osim topića i gaćica, pa stala zaneseno šetati kroz labirint ogledala. Euforija je rasla i bilo je očito da bi najradije skinula i ovo malo što je ostalo i bacila se na - samu sebe. No, kako je to čak i njoj, usprkos svoj snazi i moći, fizički neizvedivo, umjesto toga - bacit će se na Marki. Za početak, bacala je samo poglede, a ubrzo bi uslijedilo i ostalo, da tada nije u stan upala druga, još mišićavija djevojka i uvalila prvoj jednu brzopoteznu za uho. Sasvim neočekivano, jer nije bilo govora o ušima, nego o leđima. U smislu: "Tako ti meni, čim ti okrenem leđa!"
Od pogleda na impozantnu atletsku figuru u akciji, Marki bijaše obuzeta estetskim doživljajem kadrim da ushiti, tako da nije ni osjetila snažan zahvat koji je hiti. Ravno kroz prozor, skupa sa biciklom.
Iako se prozor nalazio u prizemlju, Markin se duh, duboko potresen lakšim potresom mozga, uzvinuo u nebulozno deveto nebo. A tijelo je bespomoćno cupkalo kraj ceste, ljuljajući se i pjevušeći: "Vrapci, žapci i komarci, struji struja, idu žmarci..."
I tko zna dokle bi to trajalo, da pri povratku iz supermarketa, moj Debeli nije u modernoj skulpturi kraj raskršća prepoznao svoj bicikl, svinut oko semafora. A ja sam u raspjevanoj luđakinji prepoznala Marki, pa smo ih utovarili u auto i odvezli kući. Oporavak je neizvjesan - bicikl teško da će doći k sebi, a Marki nema pojma da je, zapravo, krenula pomiriti se sa bivšom curom. S obzirom da je ova travarica, specijalizirana za otrovno bilje, a pozvala je Marki da kuša njezin novi pekmez od tkozna čega, možda je i bolje tako.
Neka zasad ostane blaženo lebdeća. U društvu bezazlenih vrabaca, žabaca i komaraca...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:28 - Dodaj komentar
(7) - Print
- #
nedjelja, 10.04.2005.
OTROVANE SU MI PJESME
Dal' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.
Nakucala je tužno moja frendica Marki i poslala današnji jubilarni pedeseti e-mail svojoj bivšoj gejlezbo curi. Veoma prigodno, jer dotična je travarica, specijalizirana za otrovno bilje. I za otrovne primjedbe. Kojima je obasula Marki, posumnjavši u njezinu vjernost. A kako je Marki uvjerena da je ljubomora pouzdani znak strastvene ljubavi, posebno kad je praćena izljevima bijesa i najgorim uvredama, dat će sve od sebe, ne bi li obnovila tako dragocjenu vezu. Sa izuzetnom curom, koja je zgodna, vatrena, travarica...i što još?
"Marki, koliko ti uopće znaš o njoj?"
"Znam da ima najljepše oči na svijetu, crne, duboke, nježne..."
"Aha, a osobito su duboko bile ispunjene nježnošću kad ti je rekla da si za nju mrtva i 'marš, vještice'! Osim toga, mislila sam na njezinu prošlost. S kime je odrasla, družila se, hodala, kakve su to osobe?"
"Nemam pojma. Svi su mrtvi. Cijela uža obitelj poginula je u jednom danu, od trovanja gljivama. Zatim je živjela sa cimericom, profesionalnom plesačicom i triatlonkom, sve dok ova, nije doživjela infarkt, sasvim neočekivano, u dvadesetrećoj godini, a nikad prije nije patila od srčanih tegoba..."
Hm, možda ipak je, od nekih skrivenih. Do kojih dolazi uslijed djelovanja sparteina, alkaloida iz žutog zečjeg trna, koji inače služi kao lijek za srce, ali tko promaši dozu - promašen je slučaj!
"Nakon plesačice, imala je ozbiljnu vezu sa policijskom inspektoricom, koja joj je bila veoma odana i predana, sve dok se, iznenada, nije oslobodila. Odjeće, usred svečanog primanja kod gradonačelnika, da bi potom skočila kroz prozor, sa sedmog kata. Tako se u momentu srozala, a dotad je bila uzor samokontrole i uravnoteženog karaktera..."
Da, dešava se i uravnoteženima. Posebno kada su pod utjecajem halucinogenog hioscijamina, spravljenog iz lišća bunike.
"Ah, kako me srce boli", uzdiše Marki.
"Da zovem Hitnu?", zabrinuto hvatam telefon.
"Ne boli me doslovno, nego metaforički!"
"Lako za metaforičke boli. Heinrich Heine kaže: 'sačuvaj me, bože, fizičkih patnji, duševne ću već nekako podnijeti'. Uostalom, nevolje koje trpimo često nas pošteđuju drugih, još većih..."
"Nema veće nesreće od ove. Ja volim nju, ona voli mene, a nismo zajedno. Ima li išta gore?"
Ima, Marki! Da se pomirite, pa da se ona odjednom nešto naljuti na tebe. Mislim da bi te veoma zaboljelo, daleko više nego sad. I ne samo metaforički!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:53 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
četvrtak, 07.04.2005.
PJESMA O KOZJOJ KRVI
Premda ružno kaže trač
Za kozju krv il' orlovnjaka
Da tek raste kao drač,
Od njeg mine bolest svaka!
"Kak sam to genijalno smislila", divi se samoj sebi moja frendica Marki, "jelda je super?"
"Aha! Nije istinito, ali zvuči....onako nekako, zvučno..."
"S obzirom da se radi o reklamnom songu, pretjerivanje je dopušteno."
"O, Marki, pišeš reklame? Tako brzo si našla novi posao? Čestitam!"
"Nisam našla. Još sam nezaposlena, a ti dobro znaš zašto!"
Hm, točno. Marki je nedavno bila prisiljena dati otkaz na TVu, spletom nesretnih okolnosti. U kojima smo, moram pošteno priznati, ja i moj blog imali izvjesnog udjela.
"Znači, sad si free-lance?", oprezno ispitujem situaciju, "ponudit ćeš song nekoj velikoj firmi za proizvodnju prirodnih lijekova?"
"Ne, nego svojoj curi. Ona je travarica, specijalizirana za pripravke od kozje krvi."
"Izvrsno, budućnost je u specijalizaciji! Ali, zar nije mlada travarica prošlost? Dala ti je nogu, ne?"
"Bez brige, dat će mi još jednu šansu. Kad joj ponudim kompletnu marketinšku kampanju za osvajanje evropskog tržišta."
"Osmislila si kompletnu kampanju? Bravo, Marki!"
"Da, još samo čekam da ti prevedeš song na francuski..."
"Je ne sals pas! Nemam pojma, jedva natucam. Kud baš ja?", branim se žilavo.
"Ne izvlači se! Ti si sve zakuhala, sjećaš se?"
Da, istina, Marki je furala paralelku sa biseksualnom TV-šeficom i mladom gejlezbo travaricom, sve dok se ja, potcjenjujući svoju čitanost, nisam izlanula na blogu. I onda je puklo. Ovako:
*Hana Sisa, Fair-Liza ili Lucy Fair, zašto nisi linkala i na www.kunilingus nabalkonu.com, mislim tamo si više sranja radila i više se može vidjeti kakva si osoba? Ili te je toga bilo sram? (Markiza (Marki) 04.04.2005. 19:15)
*sorry, stara, ali valjda ti je jasno da te cura ne tangira ni 5%? mislim, da nisi zavirila ovamo, ionako bi brzo saznala. a to sto navodis nickove moje frendice i pokusavas izvesti prozirnu podvalu - nije na razini tvojeg obilnog zivotnog iskustva. mislile smo da si pametnija...a kaj ces? covjek se uci dok je ziv.:))) (Lucy Fair 04.04.2005. 20:00)
*ovo postaje sve više i više zanimljivo:))))))) (Rozan 04.04.2005. 23:53)
*draga sefice ili bolje receno - sefififice! smatraj se bivsom. moj otkaz ceka te na stolu. a jos jednom se potpisi mojim nickom, pa cu se i ja potpisati tebi. na procelavu tintaru, lemilicom. (prava MARKI 05.04.2005. 00:16)
*marki se nabrijala :( strina lucy ... sad je marki ljuta :( :( (Maleno Prase iFa 05.04.2005. 00:49)
*Marki, ti si bezobrazna vjestica, kako si mogla u isto vreme hodati samnom i sa tom starom ofucanom istrosenom i nedojebanom zlundrom?!!??? Zaboravi me zauvijek! Kad me vidis slijedeci put, predji na drugu stranu ulice! Za mene si mrtva!!! (prevarena 05.04.2005. 01:34)
*opa zakuhalo se aaa??? koment fight!!! :-) (freaky 05.04.2005. 08:16)
*skoro da bih za Marki ostavila jubavnajveću i prešla na gejlezbo stranu ulice! ;) (Jezdimir 07.04.2005. 13:40)
*prevarena, molim te, oprosti mi!!! vrati mi se, ljubavi! imam velike planove za nas, bit cemo sretne zajedno i obogatit cemo se! a Lucy Fair ce nam pomoci u tome, obecala je! (MARKI 07.04.2005. 14:55)
Gle, obećala sam! Piše, crno na bijelom. Dakle, Pjesma o kozjoj krvi...Hm, bilo bi - Le lai du Chevrefeuille. Da, točno. Jer, tako je napisala pjesnikinja Marie de France, još u 12. stoljeću, na francuskom, jasno. Pjesma je podugačka i mogu bez brige maznuti četiri stiha iz nje, Marki ionako nema pojma, a ja jedva da znam malo više. Osim da je kozja krv - chevrefeuille. A na engleskom - honeysuckle, da...
"Evo, vidiš kak ti ide", bodri me Marki, "i kad završiš, onda još samo prevedi na njemači, talijanski i španjolski. I ruski!"
A??? Što da kažem? Drage poliglotne blogerice i blogeri, svaka pomoć bit će više nego dobrodošla! Ako ne uspijemo, mogla bih završiti u bolnici. Zbog akutnog trovanja emetinom, koji veoma lako može dospjeti u hranu ili piće. Dovoljno je da netko sipa malo tinkture, spravljene od svježih bobica kozje krvi.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 18:15 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
petak, 01.04.2005.
KONACNO RJESENJE
Moja gejlezbo frendica Marki nasla se izmedju dvije vatre. Fura paralelku s dvije zenske glave - jedna je mlada i vatrena, druga - stara i usijana. Dugo sam smisljala kako da joj pomognem i nasla rjesenje. Otpremit cemo stari panj u najsuvremeniji lezbo-konak:
vidi ovdje
- 19:13 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
|
|
|
