Iznad svih jezera i iznad dolina,
I iznad najvišeg planinskog vrhunca,
I dalje od zvijezda i dalje od sunca,
I iznad granica svemirskih dubina...
Letjela je Marki, na krilima ljubavi. U petoj brzini, na sportskom biciklu, posuđenom od mojeg zakonitog Debelog. Inače, ona baš i nije sportski tip, ali željela je zadiviti svoju gejlezbo curu. I zaista, prizor je bio jak. Njezin je streloviti zalet tako snažno impresionirao staru susjedu Klopotec, da je gipko uskočila u žardinjeru s kaktusima. Veoma se dojmila i čopora pasa lutalica, koji se kevćući razbježao, a zatim je skrenula za ugao, uletjela u park i ostavila dubok trag na hranilici za ptice, fontani i debeloj, stoljetnoj bukvi. Ovo zadnje možda bi je i prizemljilo da u tom trenu u park nije utrčala mlada sportašica, bodybuilderskog usmjerenja, podigla Marki iz prašine, prebacila je preko ramena, a bicikl preko drugog i odnijela u svoj stan.
Ponovo uzdignuta u više sfere, Marki nije ćutila bol dok joj je spasiteljica sanirala izgrebano koljeno i rascvjetani nos. Naprotiv, ošamućena neobičnim doživljajima, usred čudnovate kuće, doživjela je pjesničko nadahnuće. I spjevala:
Što će ti sva ta zrcala?
Cio si stan njima nakrcala!
Nigdje stola, nema ni sjedala,
Kud pogled seže - sama ogledala.
Ogledalce neće reći
Gdje od odraza uteći,
Čak i da na glavi dubim
Sliku svoju ja poljubim.
Mišićava djevojka samo se umiljato smješkala. Bilo je razvidno da ona jednostavno obožava svoj lik. A da bi išlo još jednostavnije, uklonila je svu odjeću, osim topića i gaćica, pa stala zaneseno šetati kroz labirint ogledala. Euforija je rasla i bilo je očito da bi najradije skinula i ovo malo što je ostalo i bacila se na - samu sebe. No, kako je to čak i njoj, usprkos svoj snazi i moći, fizički neizvedivo, umjesto toga - bacit će se na Marki. Za početak, bacala je samo poglede, a ubrzo bi uslijedilo i ostalo, da tada nije u stan upala druga, još mišićavija djevojka i uvalila prvoj jednu brzopoteznu za uho. Sasvim neočekivano, jer nije bilo govora o ušima, nego o leđima. U smislu: "Tako ti meni, čim ti okrenem leđa!"
Od pogleda na impozantnu atletsku figuru u akciji, Marki bijaše obuzeta estetskim doživljajem kadrim da ushiti, tako da nije ni osjetila snažan zahvat koji je hiti. Ravno kroz prozor, skupa sa biciklom.
Iako se prozor nalazio u prizemlju, Markin se duh, duboko potresen lakšim potresom mozga, uzvinuo u nebulozno deveto nebo. A tijelo je bespomoćno cupkalo kraj ceste, ljuljajući se i pjevušeći: "Vrapci, žapci i komarci, struji struja, idu žmarci..."
I tko zna dokle bi to trajalo, da pri povratku iz supermarketa, moj Debeli nije u modernoj skulpturi kraj raskršća prepoznao svoj bicikl, svinut oko semafora. A ja sam u raspjevanoj luđakinji prepoznala Marki, pa smo ih utovarili u auto i odvezli kući. Oporavak je neizvjesan - bicikl teško da će doći k sebi, a Marki nema pojma da je, zapravo, krenula pomiriti se sa bivšom curom. S obzirom da je ova travarica, specijalizirana za otrovno bilje, a pozvala je Marki da kuša njezin novi pekmez od tkozna čega, možda je i bolje tako.
Neka zasad ostane blaženo lebdeća. U društvu bezazlenih vrabaca, žabaca i komaraca...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 12.04.2005. u 19:28 sati.