Iako ne inzistiram pretjerano na disciplini, moje kćeri imaju reda. Redovito skinu torbe, kad bezglavo izlete iz škole. Zapravo, samo ih stresu sa sebe i bace u prašinu, ja pokorno pokupim, a one nastave jurnjavu sa škvadrom iz razreda.
I sad, nije da me ne slušaju. Ja dovikujem neka uspore i vjerojatno bi se bar osvrnule, kad bi čule. Samo, od tereta dviju prvašićkih torbi ponestaje mi daha, pa valjda nisam dovoljno glasna. A one su već zamakle za treći ugao, podvriskujući od radosti što su izdurale još jedan školski dan. Ili tko zna radi čega?
Neshvatljiva je ta dječja potreba da se vesele u svakoj prilici, jer ja u klipsanju od škole do kuće baš ništa zanosno ne vidim. Niti čujem. Nego tek podrugljivi glas susjede iz kvarta:
"Nisu baš poslušne, ha?"
"Na tatu su", pokušavam ih opravdati.
"I moj ima tatu, ali sluša mene. Pazite ovo. Emile, k nozi!"
Emil diže njušku iz vreće sa smećem, odložene kraj kontejnera i naćulji uši.
"Eto", slavodobitno će susjeda, "zna da ga zovem. Emile, daj šapu!"
Pudl Emil valja se preko rešetke obližnjeg kanalizacijskog otvora, dižući sve četiri uvis.
"Shvatio je što očekujem", ponosno tvrdi vlasnica, "pa pruža sve šapice. Tako je dobar, uvijek napravi više nego što kažem." Ganutljivo procvili ona, pa se sagne, pokupi neko drvce i baci dva metra ispred.
"Emile, donesi štap!"
Zaista, Emil se lijeno pridignuo i bezvoljno krenuo. I? Hoće li se vratiti sa naramkom drva ili što? Ne, zastao je pred vratima dućana, čučnuo i obavlja istovar.
"Svaki dan kaka u isto vrijeme", hvali ga gazdarica, "ima redovitu probavu i općenito - u svemu je uredan."
Kao da zna da se priča o njemu i to povoljno, uredni Emil ushićeno razmazuje svoju obilnu kakicu stražnjim nožicama po asfaltu.
"Sunce moje, daj pusu mamici!"
Emil daje sočnu pusu isplaženim jezikom. Ali ne mamici, nego podrepnoj zoni stare, oronule buldogice, koja apatično leži ispred dućana, čekajući vlasnika.
"Ah, tako je nježan i suosjećajan", rastapa se mamica, "nije da se hvalim, ali treba znati odgojiti malo, senzibilno stvorenje. Životinjicu ili dijete, isto je. Treba samo uložiti puno ljubavi i strpljenja", podučava me vrsna pseća pedagoginja.
"Emile, idemo doma!"
Emil sjedi kraj susjedne vrtne ograde i koncentrirano promatra izvanredno zanimljiva zbivanja oko ovećeg mravinjaka. Ne vjerujući svojim očima da tako mala stvorenja hodaju i žive svoj život, gura njušku u njihove poslove.
O, glupog li psa!
"Emile, dušo!? Kao što sam rekla, ključ je u strpljivosti..."
"Da, naravno", moram se složiti dok strpljivo teglim torbe. A ključ? Otele su mi ga iz ruke još na vratima škole, čim su zbacile teret s leđa. Sad su već u dvorištu sa škvadrom, naganjaju loptu i vrište. I dakako da neće čuti zvono na vratima.
Dobro, pričekat ću pola sata dok tatica dođe s posla. Mogu sjesti na torbe u baštici ispred kuće i promatrati ne baš inspirativnu ulicu. A možda mi se posreći, pa spazim neki mravinjak...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 04.05.2005. u 23:07 sati.