::LUCY FAIR::

utorak, 03.05.2005.

IZNAD LJUDSKE MOĆI

Moja gejlezbo frendica Marki opet se zaljubila. Čini se da bi ovog puta mogla ostvariti ozbiljnu vezu.
"Još dok smo sjedile u kafiću, pomislila sam - ona je prava! Začarala me svojim dubokim crnim očima. S njom bih mogla ostati zauvijek", zaneseno će Marki, uz dubok uzdah.
"Ali nisam mogla ne primijetiti", nastavi odmah, "da je ponešto škrta, deset minuta je čekala da joj konobar vrati dvije kune. Istinabog, nadoknadila je vrijeme tako što je vozila kroz grad kao sumanuta. Te smo začas došle do njezinog stana, koji je pokazivao da vlasnica jednako uživa u kulturnim vrijednostima, kao i u prirodnim ljepotama. Djelovao je poput muzeja nadrealističkog otpada, nakon naleta tsunamija. Izgleda da stanje svoje nastambe uopće nije doživljavala kao nešto neobično, jer me uvela unutra bez objašnjenja ili isprike zbog nereda. Umjesto toga, zavukla je ruke ispod obližnje hrpe svega i svačega i izvukla tri plastične stolice na rasklapanje. Na trećoj je poslužila miješanu pizzu iz frižidera, koju je jučer naručila. Ali može je bez problema podgrijati, ako joj pomognem potražiti odvijač, da popravi mikrovalnu. Odbila sam prijedlog, s obrazloženjem da nisam gladna i zadovoljila se s nekoliko gutljaja piva iz ne sasvim cjelovite čaše. Ona je skoknula u kupaonicu. Vratila se u šlafroku i bez šminke. Ja sam pijuckala iz napukle čaše, pitajući se zašto i žarulja naherenog lustera nije u istom stanju? Nego blješti sve u šesnaest, tako da ne mogu izbjeći uvid u golu istinu. Premda je pretpostavljala što mi se mota po glavi, držala se hrabro. Poput Ivane Orleanske. Tako je nekako i izgledala, kao da su isto godište. Ipak, očiti generacijski jaz nije je nimalo pokolebao. Smjesta ga je premostila velikom košćatom šakom i čvrsto zgrabila moje koljeno. I tko zna kako bi to završilo, da se u taj čas nije oglasilo zvono na vratima. Ubrzo su u stan nahrupili ljudi s izbrijanim glavama. Predstavila ih je kao svoje poslovne suradnike. Iako baš i nisu pokazivali spremnost za suradnju, nego su urlali neka odmah vrati svu lovu, s kamatama. S obzirom da se ne razumijem u biznis, odlučila sam da je najbolje da se iskradem van. Međutim, sutradan me nazvala. Grubo sam joj odbrusila, sretna što prekidam svaku vezu s tom starom, šlampavom smutljivicom. Ipak, kasnije sam se pitala - nisam li malo prenaglila? Tko zna tko kome duguje lovu i zašto, kako da prosudim, kad se ne razumijem u biznis? I nije čudo da se ne bavi kućanskim poslovima. Žena je, očito, prezaposlena - radi s tuđim investicijama, nije to lako. I što ako ne ostavlja napojnice konobarima? Poslovna je žena, ponaša se racionalno. I na kraju krajeva, ako je malo starija znači samo da se radi o zreloj i iskusnoj osobi, što su itekakve kvalitete, a pod šminkom izgleda sasvim dobro. Zapravo, izvrsno. Neodoljivo. A tek te duboke crne oči, mogla bi ih gledati zauvijek. Da znaš samo kako čeznem za njima..."
"Ako tako osjećaš, Marki, učini što ti srce nalaže. Nazovi je!"
"Bih, ali nemam snage. Proći sve iz početka."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka