::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 13.06.2005.

SRETNA JA

"I? Jesi li sretna sad, nakon javnog čitanja?", pita me frendica Marki, provokativnim tonom.
"Atmosfera je bila sjajna, kao što kažu CollisionCourse, Sudden Sid, Anderlon,
i Porto, dakle - mislim da nemam razloga za nezadovoljstvo."
"Naravno da nemaš. Tvoj je nastup protekao u znaku zaokruženosti i cjelovitosti - napravila si kompletnu budalu od sebe!"
"Hm, stvarno?"
"Ma ne, zekam te! Bila si veoma uspješna. U ciglih desetak minuta uspjela si se toliko osramotiti, koliko drugima ne pođe za rukom ni za godinu dana."
"Marki, pretjeruješ. Premda, istina je da mi se glas pomalo oteo kontroli..."
"Naprotiv, bio je veoma prirodan. Neodoljivo je podsjećao na bića koja žive u prirodi i tamo se oglašavaju, svojim osebujnim signalima..."
"Znači, tako grozno?"
"Nimalo. Nego baš simpatično, kao kad brižna majka hijena doziva svoje razigrano leglo na raskošni objed od kameleonovih iznutrica. Kako ti je samo uspjelo, spontano, bez vježbe? Mogla bi posuđivati glasove likovima iz crtića, onima nevelikog uzrasta i proporcionalne pameti, cccc", naduto će Marki.
Nije lijep osjećaj kad se netko veoma blizak odjednom izdajnički otuđi. Naime, vaš rođeni glas. I udruži se s mikrofonom i pojačalom. Protiv vas. U početku se još borite, ali ubrzo uviđate da je gotovo. Vaš govorni aparat ima novu škvadru i brutalno kida stare veze. S mozgom.
Rezultat vokalne alijenacije prilično odgovara Markinom opisu. A još više onom pisca Kingsleya Amisa, iz romana Sretni Jim, kad ubogi naslovni lik drži javno predavanje, na inače sasvim benignu temu:
"Činilo se kao da je zaboravio obično govoriti...Veoma je brzo postigao da govori kao neobično fanatičan nacistički policajac koji treba spaliti neke knjige pa čita svjetini izvatke...Čitao je izgovarajući slogove kao kletve, okrećući strane svoga rukopisa kao da čita partituru koja je napisana u brzom tempu, dižući glas sve više..."
Da, bilo je baš tako, nema smisla da se zavaravam, Marki je u pravu, moja je izvedba katastrofalna. A za dva tjedna čitam Ekran priče. I što da radim?
"Vježbaj! I to ne bilo što", sugerira mi Marki, "nego uzmi temu koja ima poseban značaj, na primjer - neku priču o meni!"
"A, tu smo! Zato priče iz Bookse nisu zvučale dobro? Jer nije bilo spomena o tebi? E pa, nema te ni u Ekran pričama, te će i ove proći jednako loše, ako ne i gore!"
Dakle, drage blogerice i blogeri, želite li čuti kako se glasa fanatična nacistička GM policajka, s genetskim primjesama zrele hijene, dok čita svom razigranom leglu ulomke iz knjiga koje namjerava spaliti, dođite 28.o.m. u Booksu. Obećavam da nećete požaliti, tako što nemate prilike čuti svaki dan.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka