Dočekali smo i kraj školske godine. Okrunjen završnom priredbom, te pozdravnim govorom učiteljice. U takvim se prigodama obično ističu postignuća i ja, kao svaka histerična majka koja svoje bolesne ambicije prenosi na djecu, priželjkujem da i moje kćeri budu spomenute.
Premda onaj razumni dio mojeg mozga, nezahvaćen roditeljskom neurozom, dobro zna da je glupo i jadno dičiti se tuđim uspjesima. Stavljati dječje pohvalnice u vitrine tako da gosti vide, ccc...Nevjerojatno je kako ljudi mogu nisko pasti, zgražam se! I u tom smislu želim da i moja djeca budu pohvaljena. Da se njihova imena pročitaju pred svima, na sav glas.
Da, jasno mi je da su takva očekivanja nerazumna, primitivna, nezrela, nadasve iracionalna. Ali tome nisam kriva ja, nego traume iz djetinjstva. Koje sam zadobila u ovoj istoj školi, gdje su me, ni krivu ni dužnu, proglasili za wunderkinda i na kraju prvog razreda dali čak dvije pohvalnice. Koje, međutim, senilna učiteljica s debelo ispunjenim uvjetima za mirovinu, jednostavno nije pročitala. Pobrkala je papiriće s kojih je čitala završni govor i jedan se zagubio. Onaj s mojim imenom.
A to boli! I ostaje dugo u sjećanju.
Ne želim da moje kćeri dožive isto. Kao što sam već stotinjak puta diskretno napomenula, očekujem da njihova imena budu pročitana. Pod pretpostavkom da su uopće na popisu, jasno. Jer, smiješno zvuči, ali postoji jedna mala, gotovo zanemariva mogućnost da uopće nisu dobile pohvalnice.
One jesu moja djeca, ali imaju i tatine gene, a ovi nose osebujan šifrirani zapis, koji bi nakon dekodiranja nedvojbeno glasio: nema pohvalnice!
Osim toga, ni moje zabadanje sigurno nije bilo od pomoći. Ja sam, naime, svako malo svraćala na čašicu razgovora i davala dobronamjerne primjedbe, sugestije i naredbe, u vezi školskog programa i njegovog provođenja. Učiteljica se benevolentno smješkala, čak me u nekoliko navrata prijateljski potapšala po ramenu, kao kad smirujemo malo nervoznog, no ipak simpatičnog i nadasve bezazlenog maloumnika, ali opet, nije isključeno da je moja trabunjanja doživjela kao kritiku. A da stvar bude gora i moje se kćeri često kritički odnose prema autoritetima.
Jedno s drugim, sasvim je moguće da neće dobiti pohvalnice.
Pa što?
Bistre su i zdrave, znaju sve što treba za njihovu dob i više od toga, ali ruku na srce, one nemaju ono nešto što čini wunderkinda: nisu nenormalne!
Neka, draže mi je što više vole rolati na Jarunu, nego čitati Krležine balade. Ili baljezganja Majakovskog i slične umobolnosti, koje su teško poremećeni autori nemilice drobili i mrčili, nadajući se književnim nagradama i javnim priznanjima.
Ma, fućkaš sve to skupa, a osobito pohvalnice!
"I na kraju, spomenula bih pohvalnice!", značajno će učiteljica, "Ima ih mnogo, dobit ćete ih u tajništvu, uz svjedodžbe i nema smisla da ih sad čitam. Na kraju krajeva, svako je dijete na svoj način zaslužilo pohvalu. Zato, pohvaljujem cijeli razred, učenike i roditelje, a posebno bih istaknula mamu Lucy Fair, koja je pokazala veliki interes i zalaganje na području provedbe i boljeg prilagođavaja školskog programa!"
Aplauz! Meni! I pohvala! Javna!
Dakako, oglasila sam se i tronuto zahvalila učiteljici na svekolikom radu i trudu. A ono ostalo reći ću joj kasnije, u četiri oka. Naime, da li bi bila tako ljubazna da opasku o mojem zalaganju pribilježi na komadić papira? Tek-toliko, da stavim u vitrinu...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 19.06.2005. u 19:30 sati.