"Kako je bilo u školi?", postavljam svojim kćerima sasvim suvišno pitanje. Jer, njihova lišca blistaju zadovoljstvom.
"Izvrsno, mama! Sve smo znale. Idemo se igrati."
Za razliku od njih, mala susjeda Dančika, čini se, ima izvjesnih problema. Tako da se i njezina poslovično indiferentna starija sestra zainteresirala. Bilo je i vrijeme, uskoro će zaključivanje ocjena, roditelji su prezauzeti, a gospodična ipak pohađa pedagošku školu. I tako gospodična Verica sjedi na terasi, lista Dančikinu bilježnicu i u skladu sa svojom budućom profesijom, odmjereno i suzdržano, te nadasve pedagoški komentira.
"Dančika, da bar imaš dobru frizuru! Moglo bi se reći da ti glava služi makar za nešto. Ali ovako, cccc...Kaj je ovo? Jesi li ti totalno pošašavila?"
"Nisam ja pošašavila, nego je to matematika", ne da se Dančika.
"Ana ima 13 godina, a njezina sestra Iva 7. Što mislite - koliko je godina Ana starija? I ti, Dančika, misliš da je starija...koliko ono?"
"Piše u bilježnici!", otresito će mala.
"Da je starija 20 godina?"
"Aha!"
"Dančika, koncentriraj se! Ako Ana ima 13 godina znači da ide u, recimo, sedmi razred. A Iva ide u prvi. Dakle, koliko je starija?"
"Pa piše ti!", bijesno odbrusi Dančika.
"Jebemusunce, koliko traje osnovna škola?"
"Hmmm...sedam...ne, osam godina?"
"Da, Dančika traje osam godina. Ali tebi će, izgleda, potrajati nešto duže. Možda čak i 20, tko zna? Glupsone mali, reci!!! Ako Ana ide u sedmi razred, a Iva u prvi, koliko je Ana starija?"
"Šest...šmrc...glupih godina", ucviljeno će mali glupson.
"Zašto, onda, nisi tako napisala???", zvjerski zaurla Verica.
"Zato jer je...šmrc...Beti donijela u školu sve svoje Jugio karte, a ona ima pet kompleta, pa sam na brzinu riješila, tako da se stignem mijenjati, za dupliće..."
"Dat ću ti ja Jugio karte! Vadi ih iz džepova, odmah! I bježi u svoju sobu, vježbati matematiku! A karte ostaju kod mene, do daljnjega!!!"
Ah, kakva zabluda! Kad mladi i neiskusni odgojitelj pomisli da sve može riješiti silom. Čak i moje kćeri uviđaju grešku u pristupu - ispod oka promatraju prizor na terasi i potiho se cerekaju, dok preslaguju svoje Jugio karte.
Uopće ne sumnjam da su one točno riješile sve zadatke, te im je cijeli ovaj cirkus prilično apsurdan.
Uostalom, tako su rekle - da su znale. Ja im, naravno, vjerujem na riječ. U usporedbi s malom Dančikom, one su prilično odgovorne i uredne. Školske torbe ostavljaju uvijek na istom mjestu. Ispod police s plišancima. Da, tu su. Pa hajde da zavirim. Na primjer, u bilježnicu iz matematike.
Zaista, zadnji zadatak glasi: "Ana ima 13 godina, a njezina sestra Iva 7. Što mislite - koliko je godina Ana (13) starija od Ive (7)? A koliko Jana (16) od Maje (5), Tanja (12) od Mire (8) i Jasna (14) od Eme (9)?"
Na što je moja mlađa kći dala univerzalan i sasvim istinit odgovor, koji glasi: Nekoliko!
A njezina starija blizanka upisala je: Ništa!
"Ništa, ha?!?", čujem sebe kako divljački urlam, nakon što sam se furiozno sjurila u dvorište, "kakav je to odgovor - ništa???"
"Pa kad ne poznam ni Anu, ni Ivu! Ni Janu, ni Emu. I nije me briga koliko je koja starija. I uopće ne mislim o njima. Ništa!"
"Nego misliš samo na Jugio karte, jel'? Dajte ih ovamo, plijenim sve!!! I smjesta brišite u radnu sobu, vježbati matematiku! A karte ostaju kod mene. Kad završite s vježbom, za svaki dobro riješeni zadatak, vratit ću vam malo natrag!"
"A koliko točno?", očajnički zapita mlađa.
"Nekoliko!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 08.06.2005. u 23:57 sati.