"Ah, ti vozači!", zgraža se moja frendica Marki, "vidi ovog majmuna - skreće bez žmigavca! A stara guska u staroj kanti praši kroz crveno! Ali je zato mačka u Seat Altei - jednostavno prekrasna! U svakom pogledu besprijekorna, samo kaj mrnjauče dok vozi - jednom rukom drži mobitel, drugom popravlja šminku, a volan kontrolira sisama...dobro, bar ima čime, ta nosi četvorku! Cccc, svima bih oduzela vozačku! Da naša policija nekaj vrijedi, otvorili bi telefonsku liniju za pritužbe u prometu - tako da građani mogu denuncirati kretene za volanom. I ako se neka registracija više puta ponovi u prijavama, privesti vlasnika", iznijela je Marki neki dan svoju, ne sasvim nezanimljivu ideju, dok smo klipsale iz škole kući i nosile torbe mojih blizanki, koje su veselo poskakivale ispred nas, okružene škvadrom iz razreda.
Inače, obje torbe nosim sama, ali tog dana Marki me ugodno iznenadila - presrela me na putu i ponudila pomoć. Baš lijepo od nje, veoma ljubazno. I inspirirano čistim altruizmom, te prijateljskim osjećajima, u smislu da treba nekog tko će umjesto nje vratiti knjige u knjižnicu i uštedjeti joj zakasninu u visini kreditne rate za jednu skromniju limuzinu.
Samo, knjižnica je na drugom kraju grada, moj zakoniti Debeli odvezao se na posao autom, a meni se ne povlači po tramvajima.
"Nema problema, sredit ću ja prijevoz", ne odustaje Marki. I zaista, nakon ciglih pedesetak minuta moljakanja uspjela je iskamčiti od starog ključeve njegove dragocjene makine, koja ima vrijednost antikviteta, jer radi se o Yugu iz prve serije.
S obzirom da je mašina dobro razrađena, Marki ne osjeća potrebu za odviše suptilnim pristupom, nego oštro starta i ne skida nogu s gasa, čak ni ispred raskršća.
"Marki, pazi!!! Skoro si pokupila bakicu na štakama!"
"Ako je šepava, nije ćorava! Vidi da ide auto, kaj ne stane? Ali ne, ona samo piči naprijed, u svijetlu budućnost! A gle ovog - šeće preko zebre, kao da je na šumskom puteljku i bere gljive. Ili one šmrkavice - sjatile se niotkuda, ko kokoši u brišućem letu! Cccc, ti pješaci! Da naša policija nekaj vrijedi, uveli bi pješački ispit. Tko ne položi - nek čuči kući!", vikne bijesno Marki i za dlaku izbjegne smetljarski kamion.
"Da, Marki, u pravu si", prestrašeno povlađujem, dok objema rukama grčevito držim pojas. Ovaj se ne može zakopčati, pa visi poput lijane. Na kojoj se živahno ljuljam, jer zbog nedostaka nekih šarafića, suvozačko sjedalo nije sasvim fiksirano i uslijed Markinih vratolomija bez prestanka žustro klizi naprijed-natrag.
A ja se ne usuđujem prigovarati, niti tražiti Marki da stane i pusti me van. Mogla bi se uzrujati i tko zna što bi tek onda izvela?
Preostaje mi samo da šutim i u prolazu bacam čeznutljive poglede na naše lijepe, plave zagrebačke tramvaje...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 06.06.2005. u 23:32 sati.