"Reci da sam imala prometnu nesreću, potres mozga i prijelom noge..."
"Ali, Marki, posudila si knjige prije dvije godine!"
"Onda reci da sam imala dvostruki prijelom! I poslije skidanja gipsa pala niz stepenice u bolnici i ponovo slomila nogu. Nakon čega me kiropraktičar podlo vrbovao u svoju vjersku sektu, obećavši mi brak...i sad se liječim od posljedica...vegetarijanske prehrane. Uostalom, ti pišeš priče, smisli nešto!"
Nešto, nešto...Ono nešto što vodi do uspjeha, Kako steći prvi milijun, Kako napisati bestseller - naslovi su posuđenih knjiga. A Kako vratiti knjige u knjižnicu i ne platiti zakasninu, to još nije napisano. Cccc, kakav previd! A Borges u Babilonskoj lutriji kaže da su sve priče već izmišljene i sve knjige napisane. Ili to tvrdi u Babilonskoj biblioteci? Ili se, možda, radi o nekom drugom velikanu čije knjige krase police knjižnica? Odakle se mogu lijepo besplatno posuditi, samo panika nastaje kad treba platiti zakasninu.
"Oprostite, moja frend...ovaj...susjeda nije mogla vratiti knjige, jer imala je tu nesreću i onda...njezina noga..."
"Samo malo", prekine me bibliotekarka, ustane i ode do police poravnati red nemarno odloženih knjiga. Zapravo, odšepesa na štakama. S nogom u gipsu, do koljena. I što sad?
Na njezinom urednom radnom stolu - sličica. Muž i dječica? Ne, nego ona. Drži u naručju debelu, čupavu mačketinu. Prije nego što se okrenula, brzo vraćam sličicu na mjesto i počinjem ispočetka.
"Dakle, prije dvije godine imala je nesreću, prometnu i strašno je reći, ali izgubila je..."
"Što? Nogu?"
"Ne, samo je nagnječila nogu, ali njezina voljena maca, Bijou...smrtno je stradala."
"Oh, strašno!!!"
"Da, moja se susjeda jedva nekako oporavila od tog udarca, ali macina sestra blizanka - Mijou, nikako. Povukla se u sebe i stala odbijati hranu. Uslijedili su probavni poremećaji. Posjetile su najbolje veterinare i iscjelitelje, čak i scijentističkog vrača, ali nije bilo pomoći. Nakon višemjesečne agonije, preminula je i Mijou. I tako je ostala bez obje mace..."
"Uboga jadnica! Mogu misliti kako se osjeća. Moja Samantha prošlog je mjeseca imala težak porod, nosila sam je veterinaru usred noći i slomila nogu na stepenicama ambulante, ali nije mi žao. Ne mogu zamisliti život bez nje."
"Da, moja je prijateljica nakon gubitka pala u tešku depresiju i još se nije oporavila. Pa eto, vratila bih njezine knjige, kolika je zakasnina?"
"Ništa! Zakasnina se otpisuje, kad se kasni iz opravdanih razloga. Samo ostavite knjige. I molim vas, izručite joj moje najsrdačnije pozdrave. Uz mali poklon. Izvolite!", reče ljubazna bibliotekarka i stavi na stol vezenu košaricu.
"Oh, nemojte, molim vas. Suviše ste ljubazni, neugodno mi je uzeti..."
"Inzistiram! Vašoj će prijateljici biti veoma drago!"
Zahvaljujući biranim riječima sve do vrata i grohotom se smijući po izlasku, napokon zamakoh za ugao, gdje me čekala Marki u Yugiću.
"I? Jel' popušila priču o prijelomu noge?"
"Ne, Marki, nije popušila. Ali imaš sreće! Uveli su nova pravila. Blesanima koji kasne po dvije godine više ne naplaćuju zakasninu, nego dijele darove. Ovo je za tebe!"
Gurnula sam košaricu Marki pod nos, a iz ove, na njezino zaprepaštenje, izroniše dvije glavice.
"Mijau", rekoše uglas jednomjesečni blizanci.
"Marki, upoznaj se s Bijou i Mijou! Nadam se da ti se sviđaju. Jer, odsad su tvoji!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 16.06.2005. u 23:25 sati.