Hrvatska otočna Odiseja 2012

DAN 28

Nije
uvijek lako spavati na divlje. Nekad
imamo sreće s izborom lokacije, a nekad baš i ne. Ali upravo zato što nam se
tijekom Otočne Odiseje rijetko pruža prilika za spavanje u normalnom ležaju,
spavanje u krevetu je još slađe. Robert Predrag Žmire i ljubazno osoblje Laganinija dopustili su nam da prenoćimo
u opuštajućim prostorima beach bara na otvorenom, tako da ovu noć možemo
nazvati fancy spavanjem na divlje. Još smo k tome imali društvo i
zaštitu simpatičnog barba Ive. Pa di ćeš bolje... Još jednom, i ovim putem,
zahvaljujemo Žmiri, Jeleni, Joki i ostatku ekipe Laganinija
na izvrsnoj hrani, druženju i smještaju.

Dan
smo započeli s obilnijim doručkom i povremenim zavirivanjem u Žmirin frižider,
a zatim smo krenuli put otoka Šolte. Nismo ostali previše impresionirani
Nečujmom, pa smo se odlučili za Stomorsku. Već samim približavanjem uvali, netko
nas je prepoznao i pozitivnom nas gestom mamio na piće u svoj restoran. Ubrzo
smo upoznali vlasnika restorana Turanj,
gospodina Marina Jelinčića, koji nas je ljubazno ugostio i pokazao zanimanje za
tijek ekspedicije. Šime nije propustio pogledati i prokomentirati raznolik menu restorana. Razgovor je ubrzo
(očekivano) krenuo u smjeru ribe i ponude ribe u hrvatskim restoranima, ali je
ipak završio degustiranjem odličnog domaćeg pršuta i paškog sira.

Odlučili
smo se popesti na najviši vrh Stomorske – Vela Straža. Uspon nije dug i težak,
a kao i većina najviših dijelova pojedinih otoka pruža veličanstven pogled na
plavo more, obližnje otoke i obalne gradove. Nismo propustili ni brzinski
razgledati Gornje selo i njegove kamene kuće i raznobojne škure – motive koji
nas prate već duže vrijeme na otocima koje smo posjetili.

Kako
se približavao zalazak sunca, požurili smo u kajake, odnosno prateći brod i
zaputili se na Brač. Iako smo malo strahovali od splitskih vrata zbog gustog prometa i neopreznih divljaka na gliserima i jahtama, naš strah se pokazao neopravdan. Na putu za Brač obistinile su se, u zadnje vrijeme, česte
tvrdnje i prorokovanja muškog dijela
ekipe Otočna Odiseja o dolasku vremena za plavu ribu (i smokve, između ostaloga
:)). Nismo propustili priliku za panulu. Škić je u gumenjaku brzinski uhvatio
rumbaca, a zatim i ušatu, koju je potom ulovio i Šime u kajaku.

Pošteno
zaslužena večera. Svjež ulov, salata, tikvice,
patlidžan i tostirani kruh na Šiminoj grill tavi za hitne slučajeve. Draž
Otočne Odiseje. Želimo si takve večere i dalje. Ne moramo ni spomenuti da se
nadamo većim ulovima i sljedećih dana. A tek kad počnu one ribarske pričeee...

Siti
i zadovoljni odlazimo na spavanje – ovoga puta ipak na divlje. Sutra istražujemo otok Brač. 

Dan 27/47, kraj sedme étape.

Ponovo smo uspjeli! Stigli smo kod Žmire na Čiovo u uvalu
Duga, obišavši pritom i Mali i Veli Drvenik. Kasnili smo točno osam minuta!
Iznimno smo ponosni i nakrcani novim elanom.

Krenuli smo s veslanjem oko pola šest iz Primoštena. More
potpuno mirno kao zrcalo, sunce još nije provirilo. Zaveslaji su su se nizali
bez ikakvih poteškoća, jedan za drugim. Panula je bila u moru i konačno malo
osvježenja. Kod Rogoznice je Šime ulovio miću palamidu. Odmah su je smazali,
skoro još živu. Najdraži carpacio ikad!

 Osvježeni svježim obrokom prolazili smo
pored svjetionika Murvica odakle je na nas nasrnuo neki brod. Ubrzo smo saznali
da je to svjetioničar s prijateljem i curom koji su nas željeli pozdraviti,
slikati se s nama i poželjeti nam dobro more. Krasna gesta.

Ubrzo smo stigli do Malog Drvenika, osvježili se i krenuli
za Veliki. Na pola puta presrela nas je pratnja i zajedno smo krenuli dalje.

Stalno smo gledali na sat i pazili da se držimo rokova ali
bez prevelikog forsiranja ili da se patimo. Nakon kratke pauze bili smo na putu
za Čiovo. Žmire nas je srdačno dočekao u Laganini Beach Clubu, slijedovi su se
nizali dok je Joke brinuo za suha grla. Ambijent je fenomenalan, atmosfera
također, a klopa nenadmašiva. Ostatak dana pravi hedonizam u hladu uz laganu
ambijentalnu muziku.

Evo kako je Robert Predrag Žmire napisao koji dan ranije u
mailu kad smo ga pitali gdje je točno i kako to tamo izgleda:

“Trenutno di kuham ti je u biti udruga za
promicanje linog života tako da ti baš i ne radimo puno na publikaciji tj
marketingu jer živimo od 750 članova koji su nam redovni gosti te za njih ja
kuham. Pošto si mi rekla da ste
tokom dana kod nas volio bih da tako i bude jer ipak živimo od nekog dnevnog
đira kad je klub pun i mislim da bi imalo najviše efekta da tako i Šimu
dočekamo. Ja i on ćemo se zabavit i spremit im nešto lipo i jednostavno sa
malo otočke tradicije tj tradicije Trogira koja je prožeta Čiovom. Čiovo
ti mještani često zovu kontinentom,a pošto je najnaseljeniji otok (ljeti broji
više od 15000 ljudi) s pravom kažu da bi rado i državu napravili od
njega. Ima ti tu puno lipih stvari ,a pogotovu raj netaknute prirode na
južnoj strani di sam ja. Od uvala ka šta su Tatinje,Racetinovac (di je čak
postojao samostan) pa do Duge i Duboke, a da ne spominjem Otok Fumiju koja je
otpivana u hitu klape Trogir "Okruk Selo". Otok Čiovo I mjesto
Okrug je uvijek mjesto zafrkancije tako kad ujutro odeš na kavu u Lučicu i
poslušaš lokalnu ćakulu otići ćeš doma sa bolovima u trbuhu od smija ili u Toć
di ribari razmjenjuju beštimije koji običan čovik nikad u životu nije
čuja! Okruk je poznat i po tomu što ga Trogirani zovu otok gubara jer je
navodno general Marmont 1815 sve zaražene posla na otok i izolirao ih tako da
se ta činjenica dosta često koristi u zafrkanciji sa otočanima. Otok je
živija uglavnom od ribolova i maslinarstva jer škrta zemlja nije mogla
dat. Mislim da ću prpremit za goste mali menu i to dimljene srdele sa
šalšom, blitva sa ječmom i morskim pasom te Trogirske Rafiole. Točna
lokacija je Beach club Laganini uvala Duga, Donji Okrug... točne kordinate ti
šaljem sutra. Autom: prođeš Trogir, preko velikog mosta desno i vozi se
cca 2km samo ravno cestom koja dovodi do uzbrdice na kojoj ima odvojak Okrug
Donji. Tom cestom se vozite dok ne prestane naselje te još narednih 400m i kad
dođete do velike table na kojoj piše Paintball, Camp Labadusa, Konoba Đango,
skrenete na taj put i pratite putokaze od gore navedenih. Prije samog kampa
vidit će te zastavu laganinija i krenete put mora nekih 30 tak metara! Ja
ću vam bit domaćin, a tu je i moja simpatična ekipa koja će učinit sve da ovaj
dan prođe u fešti i druženju. U privitku ću ti poslat par linkova i
slika. Nadam se lipom i šaljivom tekstu kakav i je ovaj otok oli ti ga
umjetni poluotok. P.s oprosti za kasni mail, ali mi je nestalo struje koja
mi je tek sad došlaaaaaaaa!!!!! Ako šta triba, zovi!”

Mišljenja smo kako ovo govori dovoljno i da
ćemo svakom sljedećom riječi samo štetiti tekstu, uživajte u slikama!

Dan 25 & 26

Napuštajući
Betinu u ranim jutarnjim satima razmišljali smo o  samoj ekspediciji, njezinom tijeku i o tome
koliki smo mi u stvari sretnici što smo uspjeli realizirati planirano. Mislim
da ćemo tek na kraju biti svijesni svega što ćemo otkriti, zabilježiti, naučiti
i shvatiti. Svijesni smo da u rukama imamo nešto veliko i vrijedno i da to
trebamo iskoristiti na najbolji mogući način.

Prošli
smo kroz Tisno, pokraj Tribunja i 
Vodica  i odjednom se našli pred
otokom Prvićem. Nikad lakše odveslanih devet milja. Otok Prvić, točnije
Šepurine, u potpunosti su nas oduševile. Uopće se nismo nadali da će to malo
mjesto toliko zračiti tradicijom koju su mnoga otoci odavno izgubila. Kamene
kuće u izvornom obliku, šarene škure, uske ulice, upravo onako kako je nakad
bilo. Naprosto smo bili zatečeni viđenim i odmah smo se svi složili da je to
zasad najljepše mjesto koje smo posjetili. Puni utisaka napustili smo Prvić i
otišli za Zlarin, mjesto večerašnje fešte tradicionalne Srdelade.

Ne
kaže se uzalud da je srdela hraniteljica naroda. Othranila je mnoge generacije
ribara i otočana i do danas je ostala jednom od “najkonzumeranijih” riba. Sve
to doživjeli smo i na Zlarinu. Tradicija stara duže od 40 godina pokazala je
uigranost domaćina koji su se s lakoćom nosili s ogromnim gradelama na kojima
se odjednom može ispeći više od deset kilograma srdela.  Kvintal
srdela planuo je u sekundi  i nahranio je
gladna usta željna jednostavne i 
ukusne  spize.

Zlarinsku
srdeladu obilježila je dobra glazba i iznimno dobra posjećenost. Iz provjerenih
izvora ostatka ekipe Otočne odiseje znamo da je fešta potrajala do ranih
jutarnjih sati. To je ujedno bio i jedan od presudnih razloga pomicanja starta
današnjeg plana ekspedicije. Bez obzira na to stigli smo na obližnji Krapanj,
najgušće naseljen otok s najvišom točkom od sedam metara iznad morske razine.
Krapanj je poznat po bogatoj tradiciji vađenja spužva i koralja. Zapazili smo
starinsko odjelo za ronjenje koje nas je automatski podsjetilo na film Dobri momci (pogledajte film ako niste i
bit će vam jasno o čemu se točno radi). Iznimno je teško i podsjeća na
astronautsko odjelo na koje su priključene dvije cijevi kroz koje je ronioc
dobivao zrak s površine.

Nakon
kratkog odmora, bez obzira na vrućinu, domogli smo se Primoštena. To je jedino
kopneno mjesto na kojem ćemo spavati na cijeloj odiseji iz razloga što je
jedriličarski klub Primošten matični klub dijelu ekipe i jako smo povezani s
ljudima i mjestom. Samo o tim ljudima i njihovim specifičnostima, karakterima moglo
bi se napisati nekoliko postova na blogu, ali to jednom drugom prilikom. Miro,
Mile, Petar, Brne, Vedro i zagrebački prijatelji Luka i Tomica svojevrsni su
inventar kluba i samog Primoštena.

Večeras smo kod Luke i Ivane, slavimo
njihovo useljenje u njihovu novu kuću u starom selu. Prava hazienda, ludilo! Iscrpljeni smo jer su nam se zaredale dvije
fešte dan za danom, a sutra nas čeka pravi pakao i test izdržljivosti. Cilj je
odveslati od Primoštena do Čiova, s tim da moramo posjetiti Mali i Veli
Drvenik. Sve u svemu, sutra veslamo nešto manje od 40 km. Na Čiovu trebamo biti
do 14h jer slijedi poslijepodnevna fešta u lounge baru Laganini kod našeg prijatelja Roberta Predraga Žmire. Ovo je prvi
put da nismo sigurni možemo li zacrtano i odraditi. Dio ekipe je zabrinut.
Treba poći na spavanje i maksimalno se koncentrirati na sutrašnji dan. Došli
smo daleko, stvarno daleko na jug. Ni sami ne možemo vjerovati da smo u već u
Primoštenu. Vremenski smo prošli polovicu ekspedicije. Po broju otoka, prošli
smo 33 od njih 47 naseljenih. Brojevi govore sami za sebe. Sutra nesmijemo
kiksati.

Laku
noć!

Dan 24, Fešta u Betini

Recimo da smo
murterski noćni život
doživjeli na vrlo neobičan način. Zajednička odluka o podizanju šatora ispred Lantine, u uvali Čigrađa, pokazala se
pogrešnom – ili možda ne? Još nam je Kristina u neobaveznom razgovoru spomenula
nekoliko zanimljivosti o načinu rada noćnog bara Ilegal. Ime Ilegal govori samo za sebe. Bez obzira na
nekoliko pokušaja zatvaranja zbog ilegalnog djelovanja, on i dalje radi. U
svakom slučaju, naučili smo KAKO
uspjeti zaspati i probuditi se uz zvukove lakih nota po izboru izvjesnog DJ-a
za čiju smo karijeru
ozbiljno zabrinuti. Toliko o glazbenoj ponudi na (nekim) našim otocima. :)
Zanimljiv je taj sukob različitih
načina provođenja odmora: pustolovno - avanturističkog i statično - pasivnog.

Doručak nam je prošao
uz Šiminu demonstraciju raznih vrsta riba na ribarskom brodu domaćih ribara. Bilo
je tu svega: zubatac, orada, pic, hobotnica... Jutarnje je sunce najavljivalo
vrlo topao dan, pa smo ubrzo krenuli sa izvršenjem dnevnog plana – vožnja do
Vrgade te do Betine u kojoj nas čeka večerašnja fešta.
Ostatak ekipe sređivao je stvari oko smještaja u apartman u kojem smo prespavali
i konačno se domogli
željenog tuša i kreveta. Zahvaljujemo Goranu Čaleti na
izvrsnom smještaju i prijenosu naših stvari, unatoč očitim brojnim
obvezama koje ima.

Vrgada je
prekrasan mali otok otprilike pedeset minuta kajakom od Pakoštana i oko sat i
dvadeset od Murtera. Ono što nas je u startu oduševilo, kada smo stigli na
Vrgadu, je prekrasna plaža s istočne strane. S plaže vodi kozji put do samoga mjesta.
Veći dio nalazi se na brdašcu s kojeg puca
prekrasan pogled prema naseljima uz Vransko jezero. 

Dok smo lutali kroz uličice
Vrgade za oko nam je zapela odlična razglednica s motivima sušene ribe. Odmah
smo znali da moramo ući u malu radnju. To se ubrzo pokazalo punim pogotkom jer
smo upoznali velikog entuzijasta i zaljubljenika u otok, Zorana. Pun elana i
nemirnog duha, čovjek koji je prošao pakao bolesti, sada živi s
transplantiranom jetrom i uživa u blagodatima jednog novog života. Svoj
sadašnji život i obrazlaže na način kako se obično u narodu kaže: iz nečega
lošeg izvukao je dobro i pretvorio to dobro u novi put koji slijedi i živi
upravo na Vrgadi.  Veliki je ljubitelj
sušene ribe koju radi na jedan vrlo zanimljiv način. Morske pse i morske mačke
ne guli nego ih cijele s glavom rastvori po duži, učvrsti poprečnim granama,
unutrašnju stranu namaže krupnom soljui stavi sučiti na vjetar. Otkriva tajnu
da se upravo ispod same kože ribe nalazi najviše arome koja bi se deranjem
prije sušenja izgubila. 

Nakon sušenja, a prije same pripreme riba se namoči u
vodi, nakon čega se koža oguli lako kao banana. Puni utisaka s novostečenim
znanjem uputili smo se prema Betini.

Pripreme za
feštu krenule su u restoranu Dva volta
simpatičnog vlasnika
Kreše Čalete - Čale, koji nas je,
kao i direktorica TZ Betina Ana, toplo dočekao i omogućio nam sve
potrebno za pripremu dagnji na buzaru. Pet vreća dagnji trebalo
je očistiti. Mi smo čistili samo tzv.
brk, iako neki ne očiste ništa već ih odmah počnu pripremati. Uključila se čitava ekipa Otočne Odiseje jer
se radilo o 50 kg dagnji. Marko se primio sjeckanja češnjaka sa
željom da ga mama vidi na televiziji kako bi se uvjerila da je počeo kuhati, iako
još uvijek odbija nositi nove sandale koje mu je kupila :)

Gosti su se već počeli skupljati
oko prekrasnog ambijenta betinskoga mula s izloženim starim betinskim gajetama
u neposrednoj blizini, a mi smo još trebali srediti
i peku s hobotnicama, lignjama i brancinima koju je Čale pripremio za
sve nas i ekipu Nove TV, novinarku Ivanu i snimatelja Borisa.

Čim je Trio
Valerio & Co. počeo s pjesmom, započela je i naša svojevrsna utrka na
relaciji Dva volta – Betinski mul.
Naime, zbog tehničkih poteškoća i jednostavnije pripreme Šime je pripremao dagnje ispred
restorana, a ostatak ekipe čekao ga je na mulu s kruhom i tanjurima u visokom startu. 

Netom nakon postavljanja teče s dagnjama na stol krenula je i horda Betinjana i turista na
nas! Uvijek je zanimljivo vidjeti i čuti reakcije ljudi na delicije koje
pripremamo na pojedinim otočnim feštama, ali je i veliki izazov u organizaciji većih masa jer nam
je cilj da svatko od okupljenih dobije svoju porciju. Kad bi ljudi samo
formirali red, bilo bi sve tako jednostavnije :) Ali i gužvanje oko stola
govori samo za sebe. U svakom slučaju, dagnje su nestale za otprilike
pola sata, a mi smo prepričavali dojmove ispred Dva
volta dugo u noć, razmišljajući o danu koji nam predstoji i
Srdeladi na Zlarinu.

Dan 23

Zakon
otoka: što se duže zadržiš na njemu, teže ga je napustiti. Otok čine ljudi
i  o njima uvelike ovisi kakav ćemo dojam
steći. Odlična je stvar što na većinu otoka dolazimo nenajavljeno bez ikakva
upozorenja što nam omogućava da zateknemo ljude nepripremljene i prirodne,
onakve kakvi jesu. To je nešto najbolje što čovjek može doživjeti. Kao što je
već napisano: otok uistinu čine ljudi i njihova djela.

Napustili
smo Žirje i preko Kaknja zaveslali prema otoku Kapriju. Prekrasno vrijeme,
kristalno čisto more u kombinaciji s pješčanim dnom, nebo iznad kopna prepuno
kumulunibusa, dan savršen za veslanje i snimanje odličnih fotografija.

  Na
Kapriju smo napravili pauzu od sat vremena, obišli stari dio mjesta i po najvećem
suncu odlučili odveslati devet milja do Murtera, točnije do uvale Čigrađe. Putem smo opet naletjeli na skupinu veselih
dupina koju su nam dobrih pola sata pravili društvo. Kajaci su sretno stigli na
cilj, što se nije moglo reći za naš prateći brod. Ispostavilo se da je problem
voda koja je uslijed jučerašnje kiše iz nepoznatog razloga završila u benzinu.
Sabotaža ili ne – pitanje je sad. Možda je kumovao i loš benzin u Zaglavu na
benzinskoj postaji INA.

Popravak
je potrajao cijelo popodne, ali je urodio plodom. Kvar je uklonjen i upravo
sada siti, sretni i umorni sjedimo u Lantani, u uvali Čigrađa. Sutra slijedi
kratak posjet Vrgadi, a navečer spektakularna fešta u Betini na Murteru. Na
repertoaru je betinska buzara od pedoća, jedva čekamo. Sad još koji tren želimo
uživati u zalazećem mjesecu s krasnom pozadinskom jazz muzikom, baš onako kako
to biva u Lantani. Toplo preporučamo.

Laku
noć!  

Dan 21 & 22

Vremenske
neprilike prisilile su nas da ostanemo još jedan dan na Kornatu u uvali
Šipnata. Bura nam je uvelike pomrsila račune tako da nismo mogli u potpunosti
uživati u čaroliji kornatskog otočja. U popodnevnim smo se satima odlučili
dokopati otočića Ravni Žakan u svakom slučaju. Analizirali smo vremenske
uvjete, raspravljali koje je rješenje bolje i sigurnije. Nakon brze provjere
stanja mora “iza ugla” Vidove sigurne uvale, krenuli smo put Žakna.

Nakon
izlaska iz kanala osjetili smo buru koja nije bila pretjerano jaka. Prije
Vrulja osjetili smo pojačane valove, buru i refule koje smo svladavali bez
većih poteškoća te smo nastavili dalje. Nakon Konobe Beban odlučili smo
napustiti zavjetrinu Kornata i otputili smo se direktno prema Žaknu što se uskoro
pokazalo izazovnim putem kako za našu pratnju, tako i za nas. Bila je to prava
borba malog čovjeka protiv moćne prirode i mahovita karaktera bure. Postepeno
su se valovi i jačina vjetra pojačavala i zadavala nam dodatne napore. U nekim
trenucima val nas je zapljuskivao. Kraći valovi bure opasniji su zbog svojeg
kraćeg intervala i omogućuje sljedećim valovima da nas dobro smoče. Vožnja je
zahtijevala izrazitu koncentraciju kako se ne bismo prevrnuli. Prije samog
ulaska u Žakan, vjetar i valovi bacali su nas prema stijenama tako da smo
morali veslati u suprotnom smjeru bure ili u buru i tako promijeniti smjer što
je tražilo naš dodatni napor kada smo se zapitali jesmo li sposobni biti jači
od valova i vjetra izuzetno jake bure. Naša
upornost i snaga za preživljavanjem urodili su plodom te smo došli u zavjetrinu
Ravnog Žakna, gdje smo završili svoju dnevnu etapu kajakiranja. Sigurna luka na buri - neprocijenjivo!

Voditelj
Konobe Žakan Nikša Baković i ostatak  njegova
tima bili su vrlo susretljivi i dopustili nam podizanje šatora i obitavanje na
svojem imanju – bez obzira na to što se očito nismo uklapali u cjelokupnu sliku
velikih jahti i gostiju luksuznog restorana :) Nakon večere iscrpljeni smo
pošli na spavanje, a Marko je posjetio obližnju Konobu Lavsa gdje je u ugodnom
društvu popio čašu izuzetno ukusnog domaćeg Merlota.

Izgleda
da je ovaj dan bio “jedan od onih dana” kada je cijela ekipa Odiseje, psihički
i fizički iscrpljena nakon teškog puta do Žakna i nakon rasprava oko boljeg ili
goreg rješenja, shvatila da je prijekopotreban dobar zajednički dogovor kako bi
se osigurala obostrana sigurnost i što lakši dolazak na pojedini otok. Tu večer
dodatno je začinila kiša i grmljavina koja je uljepšala neprospavanu noć u šatoru. Ali bit će bolje!

DAN
22

Ujutro
bure više nije bilo. Nakon doručka smo napustili idilični otok Ravni Žakan u
pravcu Babine Guzice. Nakon Škoja vidjeli smo i obitelj dupina, njih pet,
različitog uzrasta. Na Babinoj Guzici uživali smo kao nikad prije. Pod svaku
cijenu htjeli smo stati na tom zanimljivom otočiću još zanimljivijeg imena. Bogat
životinjski i biljni svijet na tako malom prostoru svjedoči o važnosti zaštite
tog područja. Dalje smo nastavili put Žirja, a NP Kornate smo napustili
odlaskom na strogo zaštićeni otok Samograd zbog ugroženih i endemičnih biljnih
i životinjskih vrsta. 

Nakon tri i pol sata veslanja stigli smo do Žirja – 11 milja
udaljenog od Ravnog Žakna. Odmah smo otišli do malog dućana gdje smo guštali s
lokalnim momcima i istog trena dobili prvi dojam o Žirju kao malom Divljem
zapadu gdje lokalni ne mare za živu silu iliti policiju i ostale organe vlasti,
iako same policije i nema na otoku već dođu brodom na pivu ispred dućana.

Kasnije
smo napravili razgledavanje cijelog otoka s donačelnikom, gospodinom Željkom
Šižgorićem, koji nas je džipom odveo na južnu puntu otoka odakle su topom za
vrijeme Domovinskog rata gađali područje Šibenskog mosta i time spriječili JNA
u njihovom naumu zauzimanja Šibenika. U takozvanom rujanskom ratu, koji je trajao šest dana, s područja Žirja ispaljeno
je preko 2700 granata.  Zanimljiv je
podatak da su bitnice (topovski položaji) koje su izgrađene u vrijeme
austougarske, a kasnije su preuzete i modernizirane od strane JNA, predano
hrvatskim redarstvenicima mirnim putem i to u tajnosti. Upravo je taj faktor
iznenađenja i pogodnih vremenskih uvjeta bio presudan u obrani Šibenika jer je
udaljenost od Žirja do Šibenika točno onolika koliki je bio domet topova,
otprilike 18 km. Nedaleko istog lokaliteta srušena su prva dva aviona JNA u
ratu (Perica Anić Ivičić iz Vrpolja kraj Knina oborio je prvi Galeb G2 s
pozicije Gušterne, a Zoran Klarić drugi s pozicije Radarske postaje – po priči
Edija Jurata). Događaj nije dokumentiran zbog čega i nije toliko poznat, koliko
npr. rušenje aviona uz zabilježeni uzvik “Oba su pala!”. Udruga Ruža Hrvatska mukotrpno se zalaže za
iskorištavanje vojnih ostavština u turističke svrhe, ali prije svega s ciljem
da se ovi zapostavljeni događaji ne zaborave. 

Nedaleko,
iznad uvale velika Stupica nalaze se ostaci Gradina
iz 6. st cara Justinijana. Justinijanova Gradina
također je u planu restauracije kao stvaranja priče o Žirju kao otoku koji
ima stoljetnu vojnu obrambenu priču na ovome području Hrvatske.

Nastavili
smo razgledavanje do radio-tornja, gdje je ujedno i POM (Postaja osmatranja
mora), čija je prvenstvena svrha i danas kontrola mora i kontrola ulaska
talijanskih koća u naše vode. Na istom lokalitetu nalaze se željezna vrata iz
vremena Austro-Ugarske koja još uvijek služe. Spustili smo se u polje i
nastavili put južne punte, gdje se Kornati najbolje vide (točnije njihov JI
dio), kao i otok Vis s kojim je Žirje bio u čestom kontaktu zbog obrambene
funkcije tih otoka.

U povratku
smo stali do gospodina Mladenka Magazina, velikog entuzijasta i zaljubljenika i
skupljača raznog oružja i različitih drugih artefakata od kojih je najstarija
sablja, stara više od tristo godina. Velikom energijom demonstrirao nam je
funkciju određenih oružja. Srećom, prošle su bez ozljeda :)

Kiša
je padala dobrih tri sata, što je presudilo našem ostanku i noćenju na Žirju, a
u prilog tome išla je i ljubazna ponuda gospodina Željka da prenoćimo u prostorima
nekadašnje vojarne. Nakon smještaja otišli smo u konobu Mašklin, kraj dućana
zanimljivog otočnog radnog vremena,
gdje su nas kuhar Tomo i konobar Davor ugostili široke ruke. Šime i Davor
zajedno su pripremili orade s povrćem. 

Priča i veselje začinili su večeru, a
šećer na kraju bile su palačinke sa sirom. Kiša je smočila dio stvari u
gumenjaku tako da smo u vojarni izvjesili odjeću i ostatak stvari da se osuše.

Ujutro opušteno krećemo za Kaprije i Murter, a sljedećih nekoliko dana čeka nas
vrlo dinamično i više nego prosječno veslanje do sada! Radujemo se predstojećim
feštama u Betini na Murteru, na Zlarinu i na Čiovu.

Etapa 4, dan 20

Bura se digla i “teška srca” odlučili smo ostati još jedan dan
kod Ire i Vida. Proveli smo ga u istraživanju otoka, odmoru i dočeku novih
gostiju u uvalu Šipnata. Neki su išli pješke do Vrulja, neke su jedrili, neki
su se prošetali do utvrde Toreta, a neki jednostavno uživali u tišini otočja.

Vrulje su naselje kornatskoga otočja s oko trideset kuća,
iako je na jednoj zamijećen poštanski broj 313 :) U Vruljama se nalazi centar
NP Kornati, ali upravna je zgrada u Murteru (Javna ustanova NP Kornati). Kao što
samo ime kaže, Vrulje su dobile ime po slatkovodnim podvodnim izvorima.

Bez obzira na ne tako pitomi teren i udaljenost, vrijedilo je
pješačiti do utvrde Tureta; ne samo zbog izravnog doživljaja starine na otoku,
već i zbog prekrasnog pogleda na dio kornatskog otočja. Riječ je o bizantskoj
utvrdi iz 6. stoljeća. Sagrađena je u vojne svrhe kako bi kontrolirala plovidbu
na ovome dijelu Jadrana. Ulaskom u ostatke tvrđave vidjeli smo da su u tijeku
arheološka iskapanja samoga objekta.

Veći dio otoka Kornat u vlasništvu je Murterana, a manji u
vlasništvu Dugootočana, točnije Zaglavljana. Jedna od posljedica podijeljenog
vlasništva je i njihova dugogodišnja netrepeljivost. Cijeli otok podijeljen je
brojnim suhozidima koji na taj način i vizualno dočaravaju spomenutu razdvojenost otočana, ali i njihove vrijedne ruke. Iako se govori da su
Kornati nekad bili šumoviti, a danas su “goli” zbog neumjerene sječe i pohlepe
ljudi, moguće je pronaći još poneku šumsku oazu. Fascinantni su i stari
maslenici. Omeđeni suhozidima, svojim vječnim zaštitnicima, svjedoče o škrtoj
zemlji i teškome životu ljudi na Kornatu.

Kako je bura sve jače i jače dizala počele su dvojbe možemo
li dalje i hoćemo li moći novinare i jedan dio ekipe odvesti na katamaran za
Zadar. Našli smo se u klasičnom problemu “vuk, ovca i kupus”; morali smo
odvesti tri novinara i Štibru, Mirnu i Nikolu, a morali smo dovesti pet Francuza.
Riješili smo to u tri ture, prekrcani stvarima, tako da nismo mogli izglisirati.
Dok smo čekali Vida da dođe s Francuzima na Maloj Proversi (gdje drži auto za
ovakve vremenske (ne)prilike), vezali smo se u restoranu  Aquarius na samom prolazu. Upoznali smo iznimno gostoljubive ljude koji su nas ponudili palačinkama i travaricom. Ubrzo
je došao nono Špiro, sedamdesetpetogodišnjak koji čitavoga života nije izbivao
s otoka, izuzev toga što je bio u Ljubljani i u Zagrebu. Kaže kako pamti priče koje
su pričali njegovi nonići i nonići njegovih nonića te da na isti način on
priča te priče svom unuku Nikoli koji je upravo upisao prvi razred srednje
turističke škole u Zadru i kojeg zaista i zanimaju takve priče. Govorio je
kako su se Saljani i Murterini kroz povijest svadili oko svega, kako su 1850-ih
jedni drugima ubijali sluge i ubijali se međusobno, kako među njima nikada nije
bilo mira. Pričao je kako je 1880-ih udovica vlastelina iz Zadra prodala
sjeverni dio Kornata kad je udavala stariju kćer, a južni dio kad je udavala
mlađu kćer. Govorio je kako je otočić Katina prodan za svega tisuću forinti, a
ni ostali nisu koštali više. U današnje vrijeme to bi bilo oko tisuću eura - navodno. Nadalje, pričao je kako su radili u Betini drvene barke za sva
mora, kako su veslali na svako vrijeme i nevrijeme, a žličicom skupljali
vodu i još mnoge druge priče.

Spomenuo je kako je krajem sedamdesetih došla jedna
jugoslavenska televizijska ekspedicija prilikom koje su sudionici bili dovedeni do Opata
na Kornatu te su sami, bez alata i pomoći, morali preživjeti i doći
do civilizacije. To nas je podsjetilo na našeg Željka Travicu i njihovu
organizaciju Preživjeti.com čiji smo tečaj preživljavanja i sami prošli te bi se vjerojatno
dobro snašli u sličnim uvjetima i zadacima. Sati su proletjeli i Vid je počeo mahati s druge strane Proverse.
Pozdravio sam domaćine i odveo goste iz Bordouxa u Šipnatu.

Čim smo stigli vidjeli smo da je Šime cijeli u poslu i da će
nešto fino izaći iz njegove radionice. Nabavio je tri kile oborite ribe, vatra
za gradele već je bila spremna, krumpir salata također i znali smo da će to biti
prava gozba. Još jedna u nizu, u divnom ambijentu, u dobro poznatoj sigurnoj
luci. A bura i dalje jača...

Dan 19, kraj treće etape

Evo nas kod Vida na Kornatu. Nas 16 i 3 psa. Svi gledamo na zapad u crno nebo koje paraju munje. Sve blješti, na trenutke sve se vidi jasno kao dan. Vjetar diže i diže. Upravo smo završili akciju prevezivanja i povezivanja svih brodova. A ima ih. 3 Seascape 18, krava Vidova jedrilica, susjedov veliki drvenjak, mala pasara i naš gumenjak koji je vani jer imamo mali remont na čepu za odvod... Ali da se vratimo na početak dana.

 

DAN 18, Telašćica.. :)

Tijekom
ekspedicije stalno uočavamo propuste i manjkavosti te ih pokušavamo usavršiti i
ukloniti. Iznimno je bitno rano startati što i nije svaki put moguće. Puno je
stvari za pospremiti i napraviti nešto za jesti. Sunce je nemilosrdno  i ne bira žrtve. Danas smo Marko i ja
komentirali koliko je ujutro teško veslati. Osjećaj je kao da je tvoje tijelo
nepodmazana mašina koja škripi i cvili dok se ne razradi. Nakon nekih pola sata
organizam se uhoda i nakon toga je ostalo samo automatika.

Danas
smo cijelo veslanje obavili do podne.  Trebalo
nam je oko četiri sata da od Ždrelca na Pašmanu preko otoka Sita i Kurbe male, kroz
prolaz malu Proversu, stignemo u uvalu Mir PP Telašćica. Divan je osjećaj
odraditi zacrtanu rutu kroz jutro tako da nam ostane ostatak dana za pručavanje
zanimljivosti i zasluženi odmor. Dok smo neumorno veslali prema Telašćici,
ostatak ekipe je otišao nabaviti potrebnu hranu i gorivo jer nam predstoji
“surova divljina” kornatskog arhipelaga.  Po četvrti put posjetili su nas naši najvjerniji
fanovi  Silvač i Foxy. Došli su prvo na
Silbu, na legendarnu i neponovljivu feštu, zajedno su s nama išli do Šimuna te
su tamo ostali. Ponovno su došli na Iž s Klarom, te su danas dopješačili od
Saharuna do Telaščice, dio s autostopom, a dio pješice po najjačem suncu.
Odlični su, to su naši geografi, puni energije i dobre volje. Nadamo se da će
nas još koji put “zaskočiti”.

Baš
se veselimo Kornatima. Osim što želimo posjetiti što više otočića životopisnih
imena, želja nam je i otići do mjesta gdje je sniman kultni film “Conan
Barbarin”. I nazdraviti na tom mjestu u njegovo ime!

Dolazak
u Telašćicu bio je pomalo šokantan jer, iskreno, nismo očekivali toliku
količinu turista. Nekako smo se navikli na tišinu i mir, kad ovdje totalni kaos
i stampedo. Primio nas je direktor parka Božidar Puhov i toj kaotičnoj i
užurbanoj vrevi, napornijoj nego u predvečer u Novalji, dao jedn mir i logiku.
Vrlo je smiješan i duhovit, u pozitivnom smislu, također je skroman ali ponosan
na svoj rad u parku zadnjih deset godina. Pričao nam je razne dogodovštine, od
požara do hitnih intervencija, od povijesti razilaženja saljana i murterana,
raznih teorija i legendi ali i onih stvari koje nisu za ovaj blog. Svakako
jedna iznimno pozitivna i jaka ličnost. Nakon što nas je napustio radi
neobičnih (ali istinitih i opravdanih) dužnosti i obaveza ostali smo kljucati u
hladu i čekati da gomila ode. Božo je također napomenuo kako ovo sad nije ništa
s ovih 10ak brodova, kaže kako je u osmom i do pedesetak njih. Ne želimo
svjedočiti tom prizoru niti biti u blizini.

Nešto
iza 17 h brodovi s turistima napustili su porat i vratio se sklad i mir.  Tu tišinu iskoristili smo za razgledavanje
jezera Mir, slanog jezera u kojem je moguće pronaći jegulje i koji je sam po
sebi jedan oblik krškog fenomena zbog poroznog vapnenca i blizine mora. Kad se
sunce smirilo oko 6 i kad smo pojeli odličnu pizzu u restoranu Mir (bolja nego
pola zagrebačkih) popeli smo se na veličanstvene strmce (klifovi su pogrešan
naziv) s kojih puca pogleda prema Kornatima i svjetioniku Sestrice. To je
definitivno bio jedan od onih “the moments”-a, baš klišej, ali zaista smo se
porazbacali po proplanku i satima čilali i blejali u daljinu. Svako u svojim
mislima ali sam siguran da ih se moglo svesti na zajednički nazivnik. Kada je debelo
zašlo i naznačilo kraj jednog dugog i teškog dana s bajkovitim završetkom
morali smo nazad do restorana radi logistike (struja i stvari).

Ulovio
nas je umor, a mi smo “ulovili” saljski recept za srdele na ražnju i saznali da
na taj način ostanu sočne i pune “toča”. Jedan djelatnik, šef nadzornika PPTa iz Salija, Goran Milin, započeo je priču o hrani i običajima Sali općenito.
Podsjetio nas je koliko smo propustili neposjetivši Sali i što nismo uspjeli
organizirati show. Njihova legendarna fešta “Saljske užance” koja se održava
drugi vikend u osmom obuhvaća trke tovarov, tovareću mužiku, srdele, koje se
love noćima, brudete i pregršt dobre zabave. Stvarno nam je žao da nismo mogli
na našoj ruti uloviti taj događaj.

Dosta
nas brine vrijeme za predstojeće dane. Zovu pogoršanje vremena, olujnu buru
barem tri dana, kišu i zahlađenje. Nije nam svejedno. Strah nas je da nećemo
izgubiti raspored. Sutra je na rasporedu otok Kornat i spremanje delicija u
uvali Šipnata. Doći će neplanski još naših dobrih prijatelja, kako iz Zagreba
tako i iz Slovenije. Možda ni ne bude loše da nas bura zarobi na dan dva...

Laku
noć!

DAN 17, svježa energija

 

Napokon
je ekipa Otočne Odiseje potpuna. Sad ćemo bez zabušavanja potegnuti još jače i
stvarati još bolje materijale, još bolje priče. Samo da taj VIPov signal iole
valja na moru, bilo bi sasvim jednostavno. Ovako je praktično nemoguće. Dakle
da ponovimo, ne VIP, nikako, požalit ćete kao i mi! Preko puta smo Zadra, na
Pašmanu, a imamo signala jedva za poziv. Imamo hrpu novih mrak slika koje ne
možemo uploadati. Imamo dva nova fotića, novi model Canon G1x i Pentax WG1
(stari model, odlična cijena, mrak outdoor fotke, otporan na udarce i
vodootporan – hvala Boris). I hvala Ćaletu koji nam je posudio Nikon s kojim
smo do sad stvarali krasne fotke! (Sorry što smo ga malo izgrebali, to je za
više dobro:)

Prilično
rano smo ustali na Ižu, sunce nas je probudilo debelo prije sedam. Poučeni
iskustvom veslanja u vjetar, Kovač i Šime su odmah krenuli put Ošljaka. Poučeni
iskustvom prženja na gumenjaku, ostatak ekipe krenuo je ubrzo za njima. 

Puno
je dana veslanja za nama, osjete se tragovi umora, ali mi veslamo i dalje, ne
posustajemo. Događa se da uđemo u neku vrstu transa, ruke same rade, vesla
klize kroz more, a misli otplove negdje daleko....

Nakon
nekih sat i pol veslanja došli smo do prolaza Ždrelac i ko za vrag moramo
veslati kontra struje koja je iznenađujuče jaka i daleko izvan prolaza. Osjećaj
kao da veslaš uzvodno nekom rijekom uz dodatak valova koje odašilju turistički
brodovi  na relaciji Zadar – NP Kornatsko
otočje.

Nakon
kratkotrajne borbe ulazimo u zadarski kanal kad tamo “divlji zapad”. Glisera
kao u priči, glisiraju 10 m od obale, policijske patrole pokušavaju uvesti
reda. Čak je angažiran i policijski helikopter da pokuša obuzdati divljanja na
moru. Izbjegavajući glisere, stali smo u mjestu Kukljica na otoku Ugljanu gdje
smo potražili brzinsku okrepu. Prateća ekipa također je čeznula za kavom ali i
za namirnicama koje su se naglo smanjile. Nakon “šopinga” smo konačno dobili
priliku provesti dan u hladu jer je do uvale Kablin ima svega 2 milje, a dečki
će veslati do Ošljaka i kad stignu do uv. Kablin – dobro stignu. Kakvo krasno
popodne za prateću ekipu, kljucanje ispod ogromnog bora, spavanje u nekoliko
navrata. To je ono što nam je trebalo!

Ošljak
potvrđuje već spomenuto pravilo da nas na ovome putovanju oduševljavaju mali,
nerazvikani otoci s nekolicinom stanovnika punih zanimljivih i zaboravljenih
otočnih priča. Ošljak je u vlasništvu jedne obitelji, obitelji Valčić. To me
ponovo podsjetilo na Svetac. Kao i Svetac (u vlasništvu obitelji Zanki), i
Ošljak, točnije njegov šumoviti dio, je zaštićen. Ugodno nas je iznenadio.

S
obzirom na blizinu Zadra, baš nas zanima koliko ljudi pohodi taj otočić pun
plaža u debelom hladu u potrazi za mirom. Napustili smo Ošljak i odveslali u
Kali, centar ribarstva, posebice lova na plavu ribu. Čuli smo mnoge priče o
slavnoj ribarskoj prošlosti i neizvjesnoj budućnosti. Mislim da se na Ugljanu
nalazi najjača flota plivarica na Jadranu. Sigurno ih je pedesetak. Bilo bi
divno imati koji slobodan dan pa se upustiti u ribolov par dana s njima, osjetiti
na trenutak njihov život, njihovu svakodnevnicu. Napustili smo Ugljan
zadovoljni jer smo saznali recept za kaljski brudet koji poprilično specifičan,
ali sad nećemo otkrivati detalje.

Kad
smo doveslali u uvalu Kablin na južnoj strani Pašmana bili smo odlučni okušati
ribičku sreću. Nekako nam i nije išlo. Tješimo se lošim terenom, velikim
prometom, toplim morem, ali mislim da nismo dovoljno ustrajni. Ili gladni. Kako
odmičemo južnije očekujemo bolje ulove i da plava riba konačno počne “raditi”.
Za to je uistinu još malo prerano, ali čujemo priče da se tuna konačno
pojavila.  Ostatak energije prije večere
potrošili smo na čišćenje lijepe, dobro zaklonjene plaže. Dogovorili smo s
dragim ljudima iz ŠRD Račina da će oni sutra odvesti smeće na kopno. Divna
simbioza, da je bar tako češće.

Sutra
ćemo se dokopati Telašćice, upoznati uvalu Mir, istoimeni restoran i upravu
parka prirode. Nadamo se dobrim pričama, sjajnim fotkama i nezaboravnom
iskustvu. A dan nakon već smo kod Vida s medijskom feštom iliti posebnom
večerom za novinare iz medija koji nas prate. Ako nas još tko želi pratiti,
dobrodošao je i on kod Vida! Čitajte nas i dalje, i komentirajte. Znamo da smo
malo pali, ali sad više nemamo isprika, a najbolje dionice su pred nama!

Vaš
Klub Odiseja u punom sastavu :-)

dan 16, tempo..

Zadali
smo si gadan tempo tako da nemamo previše vremena za razgledavanje otoka. Kad
bolje razmislim to uopće nije loše jer nas prisiljava na selekciju i izbor
najboljih lokacija na otoku. Napustili smo Ugljan nakon obilnog doručka i
zaputili se prema otoku Ravi koji dijeli sudbinu svih malih otoka zadarskog
arhipelaga (vidi: prošli post). Iznenađen sam koliko su zeleni i šumoviti ti
otoci. Totalna suprotnost kornatskom otočju koje se nastavlja na njih, a koji
nam slijede uskoro. Nakon Rave otišli smo na otok Iž. Vrijeme je odlično. Ali
zadnje dvije milje bio je dosta jak vjetar u prsa. Ovih dana smo u više navrata
osjetili što znači veslati u vjetar. 

Došao je i peti stalni član ekipe s pro fotićem. Klara. Zakon! Nakon šturog prepričavanja dogodovština večer
smo završili u konobi Diža gdje smo jeli odličnu pašticadu s njokima. Umorni i zadovoljni odlazimo na spavanje. Iscrpljeni smo, trebao bi nam mali odmor kojeg si ne možemo priuštiti. Sutra osvajamo otok koji nam je zadavao dosta
problema i koji smo skoro zaboravili uvrstiti u rutu – otok Ošljak. Jednostavno
ga u početku nismo registrirali, a i bili smo uvjereni da nije naseljen. Ujutro ispravljamo tu pogrešku. Hrabro ćemo ga oploviti. Nakon Ošljaka usidrit ćemo se na Pašmanu. Jako se veselimo kornatima i laganijem tempu. Evo, za dan dva...

dan 15, sjeta

Rano
ujutro napustili smo Danijelin dom u Zverincu i zaputili se prema Božavi. Njena
energija i srce ne ostavljaju te ravnodušnim. Prava žena zmaj koja se sama mora
boriti za svako sljedeće jutro.

Pomirili
smo se s činjenicom da nećemo vidjeti potopljeni brod na vanjskom dijelu Velog rata
te smo se usredotočili otkrivanju čari poznate pješčane plaže Saharun.
Kristalno čisto more u kombinaciji s bijelim sitnim pijeskom čine ovu plažu
iznimno aktraktivnom.  Pogotovo za
olujnog juga, kad je idealna za surfanje na valovima, što ovaj put nismo
doživjeli. Ali da mami uzdahe slučajnih prolaznika koji ovuda plove prvi put,
to svakako da. I definitivno da su im uzdasi potpuno opravdani jer ako netko
nije bio na Saharunu, taj kao da nije pio kavu u Brazilu, da nije vidio Papu u
Vatikanu, da je bio u Gizehu a piramide su mu promakle...

Vratili
smo se u Božavu na kavu i doručak te produžili na sljedeće otoke naše rute.
Planski, u roku. Bez pretjeranog forsanja. Ugodno i lagodno, kao prvi jutarnji
maestral.

Nakon
što smo istražili Sestrunj, popili bevandu gore u selu kod Berislava, pogledali
reprizu IN magazina da vidimo naš prilog koji smo propustili dan ranije,
složili smo laganu salatu i krenuli put Rivnja. Maestral je poprilično digao,
vjerojatno najjače do sad ovog ljeta i tih parsto metara orce nije bilo nimalo
ugodno. Bilo ga je preko dvadeset čvorova, Škić bi dao sve da je mogao malo
zajedriti a ne se tlačiti u gumonu. Uspjesli smo obići Rivanj i spustili smo se
još uvijek jakim maestralom do Ugljana gdje smo odlučili prespavati. 

Pričajući
s ljudima, prvenstveno onima koji žive na malim otocima došli smo do nekih
zaključaka. Opće je poznata činjenica da mali otoci propadaju i da se broj
stanovnika smanjuje i stari. Primjera ima na svakom koraku: Sestrunj danas
broji dvadesetak stanovnika – 1971. godine bilo ih je 322, Zverinac ima danas
27 stanovnika, 1971. imao je 153 stanovnika, te Rivanj koji danas broji svega
15 stanovnika 1971. godine brojao ih je 79. Ironično je što s vrha Rivnja puca
prekrasan pogled prema Zadru koji izgleda tako blizu a tako daleko. Koliko god
uzmemo kao negativnu stavku emigraciju ljudi s otoka u prošlosti bilo da je
riječ o političkoj ili ekonomskoj u konačnici upravo ti iseljenici u velikoj
mjeri održavaju i unaprijeđuju te otoke.

Međutim
istovemeno ti isti ljudi koče i guše njegov razvoj jer misle da na tim otocima
vrijede pravila i običaji koji su na njemu vladali u vrijeme njihova odlaska.
Sve je to začarani krug u kojem i država i ljudi samo prividno održavaju neke
otoke na životu bez jasne vizije i programa revitalizacije. Upravo i je jedan
od ciljeve ove Odiseje da vidimo i upoznao sve naseljene otoke jer buduće
generacije i budući avanturisti možda neće biti te sreće. U zadnjih desetak
godina izgubili smo otoke Škardu i Svetac. Za neke je samo pitanje vremena kad
ce ima se pridružiti. Moramo priznati da nas je obuzela lagana tuga i sjeta u
zadarskom arhipelagu. Ne nalazimo puno lijepih ili romantičnih trenutaka. Nadam
se da je naš dojam posve subjektivan, jer ako nije, ne znam što ovim dragim
ljudima preostaje...

dan 14, virsko more

Prvi put smo morali odgoditi start zbog vremena. Digla se bura tako da smo neplanirano proveli veći dio dana na Viru. Saznali smo od Kovača da se u bivšoj državi razmatrala mogućnost izgradnje nuklearne elektrane na Viru. Na sreću svih ona je ipak izgrađena u Krškom. Puno smo razgovarali o Viru kao otoku. Negativna strana Vira je neplanska gradnja i apartmanizacija koji u mnogočemu narušavaju vizuru otoka. Svakodnevno pratimo vremensku prognozu iz više izvora i uvijek razvijamo razne teorije o vjetrovima i stanjima na moru. To su neiscrpne teme oko kojih se vode žustre rasprave.
Popodne je pala bura pa smo oko 16 h prema Molatu. Plan je bio proći uz južni dio Molata, proći pokraj malog Tunja, posjetit Zverinac i dan završiti u Božavi na Dugom Otoku. Nakon borbe i uzbudljivog veslanja virskim more dokopali smo se zavjetrine zadarskih otoka. Stali smo na Zverincu i naišli na nevjerojatnu dobrodošlicu domaćih ljudi. Jednoglasno smo donjeli odluku da ostajemo spavati tu. Bio bi prava šteta bolje ne upoznati ovaj mali raj. Otok koji broji svega 27 stanovnika izvrstan je pokazatelj, možda i najbolji, problema s kojima se nose svi mali otoci. Povezanost s kopnom, voda, međuljudski odnosi, život po zimi....
Nastavak i slike slijede, strgani smo i ne možemo više oči držati otvorenim.

dan 13

Kako se probuditi nakon dvije fešte zaredom, s iznimno malo sna, u luksuznoj klimatiziranoj i zamračenoj mobilnoj kućici sa tri spavaće sobe i dvije kupaone, kuhinjom i dnevnim boravkom? Jedino ako moraš u 9 biti na ronjenju u Foka centru s Bracom. Ako samo moraš krenuti dalje - ma nema šanse, spavali bi do popodne.

Tako su naši dečki stavili usnik u usta, dobro ga zagrizli i prvi puta u životu disali pod morem. Vidjeli su hrpu riba, staru olupinu, morskog miša, a Braco ih je pohvalio da su bili odlični i da su sve przo pohvatali.
Nakon ronjenja i legendarne kave kod Hane upustili smo se u novu aktivnost. Blob. tko zna, dovoljno mu je tih 4 slova. Tko ne zna, neka izgugla. Tko neće guglati a zanima ga - to je velika hypalonska vreća od 14 metara u koju se namjestiš a nekoliko njih skoči na početak iste s visine od kojih par metara i katapultira te visoko u zrak. Sljetanje zna malo peckati ali definitivno vrijedi. Slike uskoro.

Ostatak popodneva kilavili smo po kampu jer tamo vrijeme stane, tamo vrijede dukčiji zakoni, druga pravila, druga logika. Sve što mislite da znate, zaboravite, sve što mislite da nije moguće - moguće je!



Krenuli smo kasno popodne do Vira. dva i pol sata veslanja do uvale Srpnica. Tu smo se smjestili u sumrak, narezali rapskog luka, špeka, pušćanskih rajčica i spremamo se za spavanac. Sutra dalje, u nove pobjede, do Dugog otoka. Veselimo se jako jer počela treća etapa a ojačani smo s dva nova člana tima. Kristina i naš crni ruski terijer Khan su sad s nama! Jeeeeee!
Noć je vrlo svježa, počela je burica. A nebo je čisto i zvjezdano za poludit, onako kako treba da doživljaj bude potpun!



Laku noooooć!

dan 12

... iza nas je najjača fešta ikad, fešta na Silbi, ludom otoku s divnim ljudima. Ne razumijem kako nismo ranije “zaglavili” na tom škoju iznimne povijesti, kulture i tradicije. Nastojanja nekolicine zaljubljenika sigurno će uroditi plodom i očekujte da će Silba sigurno izbiti visoko ali zasluženo mjesto na ljestvici hrvatskih top destinacija.

Obavezno bacite oko na site: www.tzsilba.hr gdje ”Maša” piše priče o otoku i dešavanjima, ljudima i običajima, kulturi i tradiciji, raznim zanimljivostima.

Jako nas je naljutila jedna medijska kuća (ipak ime nećemno spominjati) koja je došla snimiti prilog kako na Silbi nema vode i očajnički su tražili nekog tko će kukati kako je neizdrživo i nemoguće ljetovati na Silbi. Vodu treba cijeniti, vodu treba šparati, s vodom treba postupati s poštovanjem i odgovorno. Kako na Silbi, tako i u bilo kojem dijelu Hrvatske ili svijeta. Silba je čak u prednosti s obzirom na okolne otoke jer ima centraliziranu otočku hidrantsku mrežu, te brod s vodom kad dođe, isprazni 950 kubika vode od jutra do večeri, a na drugim otocima gdje mreže nema pune od šterne do šterne i tako danima. I tko nema dovoljno veliki spremnik, taj sigurno da je u problemu s vodom, ali tu se radi o nacionalnom pitanju i našem mentalitetu “vrsnih i odgovornih platiša” i ustrojstvu političkog uređenja i plana razvoja hrvatskih otoka i hrvatskog turizma u globalu. A tu čuče pravi problemi.



Vratimo se mi na najveću feštu do sad, koju će biti praktički nemoguće nadmašiti. Od 18 sati počeli smo krčkati kapulu i pripremati “Zgvacet od kunstov z njokima na parst”. Organizator je osigurao hrane za oko 250 osoba i 100 litara vina. Dizajnerska scenografija na rivi “otočna kužina” i gore spomenutog, sigurni smo da vam je jasno kako ova fešta nije mogla proći nezapaženo. Kad se nakon 4 sata kuhanja konačno krenuli dijeliti klopu, nismo stali do nakon ponoći, s malim pauzama za friške njoke. Proslavili smo i Almin rođendan i nakon kraja fešte preselili smo se u kultni restoran bar “Alavija” i ostali do zatvaranja dok se boje nisu rastopile.



Teška srca otišli smo s otoka, iako nekoliko sati kasnije nego smo planirali, nakon svega par sati sna i krenuli preko Oliba do Paga, točnije do kampa Šimuni, definitivno najluđeg kampa u Hrvatskoj i sigurno jednog od najboljih kampova u ovim prostorima. Šteta da nismo mogli bolje upoznati Olib, zbog krasnih plaža dat ćemo mu zasluženu pažnju sljedeći put.

Ja sam morao nazad do Malog Lošinja po Necky kayak Looksha 17 iz Surf Shopa, definitivno najprofesionalnijeg i najopremljenijeg dućana takve vrste sportske adrenalinske opreme.
Imaju i super web, www.SurfShop.hr svakako proguglajte. link

Ulovio sam ih između Mauna i Oliba i zajedno smo pristali u kamp Šimune gdje su nam priredili krasnu dobrodošlicu i okrijepu nakon 15 milja veslanja po suncu. Nismo imali puno vremena za odmor jer su nam pripremili oko 120 kg janjetine. Oko 18 sati Šime je ponovno kuhao, naravno uz neponovljivu ekipu iz kampa, posebice Leke i dečkiju koji su od 6 ujutro secirali namirnice. Cijela fešta organizirana je na visokoj razini, rutinski i profesionalno, kako se ovdje već godinama radi. S obzirom na veliki broj ponuda raznih aktivnosti u kampu, posebice surfanja, jedrenja na katamaranima, ronjenja i slično koje vode naši dobri prijatelji, moramo se malo i družiti jer nas poprijeko gledaju preko ekrana laptopa. A skupilo se na dočeku poveliko društvo bližih prijatelja, toliko toga imamo za ispričati. Ujutro u 9 Šime ide učiti roniti u ronilački centar Foka, tu u kampu, jedva čekamo snimit ćemo par dobrih kadrova. Ako bude vjetra, malo ćemo probati jedriti i kad seve obavimo – gas na Vir.

Laku noć!

Dan 11 - SILBA wow!

Nebo se mutilo, oblačno je i mogući su neverini. Spremamo stvari, doručkujuemo i krećemo pravac - Silba. Nakon dva i pol sata i pređenih 10 milja veslanja pristajemo na sjevernoj strani otoka.



Ostajemo ugodno iznenađeni gostoprimstvo i zalaganjem turističke zajednice, točnije grupici pojedinaca. Naime dok smo birali fešte i dok smo ugovarali lokacije prvenstveno smo se orijentirali na ona mjesto gdje imamo neka poznanstva i gdje je puno lakše sve to organizirati. Nažalost Silba nije bila na tom popisu upravo iz tih razloga, nismo poznavali nikoga. Kakav promašaj! Međutim jedan telefonski poziv nas je vratio na pravi put i sve ugodno iznenadio. Složna grupica entuzijasta iz TZ Silba su nas kontaktirali i rekli kako su čuli za Otočnu Odiseju i da ih zanima na koji način da se pripreme. Ja sam bio naprosto oduševljen s tom činjenicom da ipak ima ljudi i mjesta gdje su prepoznali naš projekt i naše ideje. Odmah sam rekao našem timu da Silbu pod svaku cijenu moramo ubaciti kao destinaciju na kojoj će se kuhati. Još kad su oni sami predložili jelo i dali nam recept stvar je bila riješena.





Nakon što smo se smjestili ugostilu su nas kod Saše u vrhunskom restoranu "Alavija" kojeg nikako nesmijete propustiti. Saša između ostalog radi takav pršut od tune zbog kojeg vrijedi potegnuti i iz Zagreba, ako ne i dalje! Kakva ludnica!



Nismo znali što očekivat, ali kad smo se smjestili i upoznali ekipu...priča za sebe je krenula! To je ta energija koja čini razliku, koja pokreće stvari. To je ta vibra koju prerijetko nalazimo! Silba ima te ljude, Silba ima sjajnu priliku! Ovu feštu će biti teško nadmašiti i priča oi Silbi zaslužuje zaseban post! Par slika samo da dočarate trud uložen u cijelu priču s njihove strane...













A evo da naslutite što vas čeka u sljedećem postu - postu o legendarnoj fešti na Silbi:

Dan 10, i u riječima :-)

Ostavili smo Premudu i komarce za sobom i krenuli prema Molatu. Ono što nismo imali u planu bilo je stajanje na otoku Škardi. Taj otok je prije nešto više od 40 godina brojio oko 100 stanovnika. Danas nenaseljen, svjedok je neizvjesne budućnosti, malih, pučinskih, bezvodnih otoka. Prekrasna pješčana plaža, nevjerojatna boja mora i pregršt starinskih kamenih kućica odmah su nas potaknuli da bolje istražimo otok iako se ne nalazi među onih 47 naseljenih. Zatekli smo mladu slovensku obitelj koja koja je pobjegla sa Silbe na robinzonski turizam u neograničenim količinama i potpuni odmor. Podsjetili su me na otok Svetac i moje prošlo ljeto kada sam nakon MasterChefa pobjegao na taj pusti otok i proveo 12 čarobnih dana. Škarda nas je ostavila bez daha. Prekrasan širok održavan put koji se proteže dužinom cijelog otoka vodi vas do uvale Gripance i do starg kaštela, utvrde stare više od tristo godina koja je u privatnom vlasništvu. U kaštelu živi barba Joso i supruga Milica koji održavaju dvorac i stazu do druge strane otoka te naplaćuju 33 muringa u spomenutoj uvali. Ako prijave svoje boravište na Škardi, bit ćemo oduševljeni da Hrvatska ponovo ima 48 naseljenih otoka. Stvarno je lijepo vidjeti da još uvijek postoje zaljubljenici u male otoke koji se isključivo radi otoka samog brinu o njemu, a ne samo radi novčane naknade i egzistencije.
Kupili smo od njih domaćeg maslinovog ulja, na poklon dobili domaćeg škardskog krumpira i vratili se kod naših slovenaca s kojima smo proveli cijelo popodne dok sunce ne oslabi. Drijemali smo u hladu, čitali stripove, pričali, smijali se, uživali, gledali kako njihovi klinci izrađuju suvenire od školjkica i kamenčića... Teškog srca napustili smo čarobno mjesto i cool ljude i zaplovili prema Molatu.



Na izlasku iz uvale svjedočili smo ribolovnoj tehnici koja je tipična i karakteristična za zadarski arhipelag. Radi se o zagonjici ili ludru, mukotrpnom i dugotrajnom pokušaju tjeranja ribe u kraj pomoću konopa koji straši ribu. Kilometri konopa ukrašeni razim trakama vuku se prema kraju. Kad se riba potjera dovoljno u kraj zagrađuje se mrežama i vadi bogati ulov. Ovaj tradicionalni ribolovni alat vrlo je selektivan i prvenstveno je u očima ribara orijentiran na lov zubaca iako većinu ulova čine ušate i salpe. Šteta što nismo mogli ostati do kraja i samog čina izvlačenja jer smo imali za posjetiti Molat i Ist.



U Molat smo pristali u malom mjestu zgodnog imena Zapuntel. Mjesto je ukrašavao ogromni vodonosac Zrmanja koji je cijeli dan ispumpavao to otočko blago po gušternama u mjestu. Odmah je uslijedilo upoznavanje s lokalnim žiteljima ispred dućana. Grintanje i ćakula! Uvijek puno sazaš na taj način o otoku i ljudima. Domaćini su bili na razini zadatka te su nam ustupili auto da se provozamo po otoku i vidimo ostala mjesta. Ne samo to. Imali smo i vodiča. Otišli smo uskom cestom do mjesta Molat, posjetili talijanski konc logor iz II. svjetskog rata, letimično bacili pogleda na mjesto Brgulje koje se smjestilo u ustoimenom zaljevu te se uputili nazad u centar otoka Zapuntel. Tamo smo prvi put probali sirove školjke brbavice ili kako ih još zovu prnjavice. Bile su odlične.

Novost u našem putovanju, koju smo natuknuli u Lošinju kad smo rekli kako smo rješavali bitne stvari je što u prvoj etapi nismo imali prateći brod koji nas je sada čekao na Istu. Škić se žrtvovao, odbacio bezbrižnost i blagodati vožnje kajakom i postao kapetan našeg pratećeg broda koji je istina kraći 30 cm od naših kajaka ali to ne umanjuje njegovo značenje i vrijednost u možebitnim kriznim situacijama.

Od Molata do Ista ima nekih 15 – tak minuta veslanja. Otok vrlo specifičnog oblika bio nam je konačna točka današnje rute. Mrtvi umorni izvukli smo kajake na kraj i zaputili se u prvi restoran kojeg smo vidjeli. Imali smo sreće jer se zalomilo da smo pogodili vrhunski restoran Kety s tradicijom preko 40 godina koji kombinira dalmatinsko – francusku kuhinju. Pojeli smo odličnu gustu riblju juhu sa šafranom i salatu od škampi i kozica, te nakon toga fini mouse od tamne čokolade i voćni koktel.

Nakon ugodnog razgovora s domaćinima srušili smo se imaginarni krevet na plaži ispred njihovog restorana i u sekundi zaspali. Jutro je bilo rezervirano za upoznavanje otoka po danu. Dobili smo naputke da moramo posjetiti Velu Stražu, vidikovac i kapelicu na brdu iznad naselja. Dosta strmi put vodi do vrha. Put traje nekih 15 minuta. S vrha se pruža uistinu impresivan pogleda na zadarski arhipelag. S dalekozorom se čak vidi komad potopljenog broda koji se nalazi ispred Velog Rata na Dugom otoku koji će nam u narednim danima biti na putu.
Morali smo krenuti čim prije kako bi pomogli pripremiti feštu na Silbi.

dan 10

ŠKARDA - powered by:

Dan deveti, drupa etapa.

Završena je prva etapa. Bila je daleko iznad mojih očekivanja. Upoznavanje otoka na jedan posve novi i prirodniji način. Sve te ljepote u potpunosti potiskuju bol, umor, žuljeve i ostale stvari na koje naša tijela nisu naviknuta. Moram priznati da su mi prva dva dana veslanja bila najteža i da sam tada u sebi razmišljao da srljamo “ kao guske u magli” i da smo se trebali puno više priremati za ovaj poduhvat. Međutim sjetio sam se Markove i moje prve zajedničke “ekspedicije” kada smo u nekih dva tjedna propješačili Korčulu, Mljet i Lastovo. I tada smo umirila prvih par dana jer smo na leđima nosili backpekove teške po 25 kg. Međutim bol nestane, organizam se navikne, a fanatična volja i želja tjera te dalje. Da pomičeš svoje granice, da istražuješ, da otkrivaš. Možda je to jedan od razloga zašto smo studirali geografiju. :)
Prva etapa okončana je u Velom Lošinju pripremanjem brudeta. Zanimljivo je da su sva tri tima imala gotovo identične namirinice, a da smo u konačnici dobili tri potpuno različita jela. Upravo je u tome čar kuhanja.



Druga etapa označava istraživanje i upoznavanje zadarskog arhipelaga
Danas ujutro zaputili smo se iz Velog Lošinja prema Iloviku. Brzinski smo razgledali mjesto koje broji svega 50-tak, kako bi Marko rekao: “zimskih ljudi”
Premudu smo odredili kao krajnju destinaciju za danas. Nakon što smo poslije rta Radovan na Iloviku zaokrenuli prema Premudi susreli smo se sa otvorenim morem i najvećim valovima do sad. More je naznačilo svoju snagu, pa smo konačno dobili priliku testirati svoje Looksha kajake iz Surf Shopa. Kajaci su se propinjali, udarali, ukopavali i skakali po valovima i preko metra, a mi smo doživljeli jednu ludu i nezaboravnu vožnju. Nevjerojatno koliko su brzi a opet stabilni i u ovim uvjetima. Oduševljeni smo odabirom prijevoznog sredstva za šuljanje po otocima.



Premuda je mali otok sa svega 60 – tak stanovnika. Nema izvora pitke vode već uglavnom ovisi o vodonoscu. U potrazi da otočkim zanimljivosti popeli smo se u gornje selo i sreli tri none kako sjede i čakulaju. Uz dosta nagovaranja uspjeli smo saznati od “nane Dare” recept za grmalje s njokima koji se redovno priprema na Premudi. Na samom vrhu otoka nalaze se ostaci vojarne JNA i promatračnica s koje puca prekrasan pogled na Silbu, Ist, Molat, Susak, Unije....
Sa željom za mirnim morem spremamo se za počinak. Samo da nas komarci krvoloci puste na miru, to je uistinu fenomen na otoku i savjetujemo svima da se dobro pripreme. Ako slučajno dođete nespremni, baš svaki restoran ima na pultu sprejeve i ostale kemije koje koliko toliko pomažu. Sutra otkrivamo čari Molata i Ista. Laku noć!

Druga otočna fešta, Veli Lošinj, dan osmi - kraj prve etape

Jučer, 10.07.2012 točno u 20:00 sati uplovili smo u velološinjsku luku iz Malog Lošinja i službeno završili prvu od deset etapa putovanja.
Turistička zajednica Malog Lošinja uz suradnju Marine Lošinj i Lošinj Hotels & Villas organizirali su pravi mali spektakl i ostavili nas bez teksta organizacijom, razinom profesionalnosti i svojom ljubaznošću.



Tema priredbe bila je kako smo i najavili "Brudeti lošinjskih kapetana" na kojoj su sudjelovale tri ekipe kuhara. Marina Lošinj spremala je brudet kapetana „Antona Botterinia“, ekipa Lošinj Hotels&Villas radili su brudet kapetana „Aldebrant Petrina“ a mi smo radili brudet „Petar Jakov Leva“.



U pozadini, točnije na molu preko puta nas pjevala je ženske klapa Augusta i dodatno začinila fine mirise brudeta koji su kružili lukom.
Prilikom uplovljavanja u velološinjsku luku voditeljica nas je najavila, ispričala cijelu rutu kojom smo došli, te kamo dalje planiramo ići.
Odmah smo se primili kuhanja brudeta, koji je bio spreman za degustaciju nešto prije 22:00 sata.



U međuvremenu, Turistička zajednica Malog Lošinja donijela nam je veliki "krokant", tradicionalnu lošinjsku poslasticu za posebne prilike. Krokant se tradicionalno mora razbiti jednim potezom sablje te nakon toga svečanost službeno počinje. Šime nije imao sablju pa to i nije baš bilo izvedivo u jednom potezu. U svakom slučaju, krokant je ubrzo nestao, a mi smo bili oboreni s nogu.





TZ Mali Lošinj, HVALA VAM! Marina Lošinj i Lošinj Hotels & Villas, HVALA VAM!! Svi prisutni koji ste bili i koji nas pratite Hvala vam! I na kraju,
MasterCard, hvala i vama, vaša pomoć je neprocijenjiva!



Prvi koji je kušao sva tri brudeta bio je veliki gurman i poznavatelj otočnih specijaliteta Radovan Marčić. Najviše mu se dopao Šimin brudet (naravno da nismo subjektivni) jer je osim hobotnica, liganja i sipa sadržavao i ribu, što je davala poseban "šmek". Sva tri brudeta bila su različita, ali je teško bilo ocijeniti koji je bio najbolji pošto se preko trideset kilograma istog razgrabilo u samo nekoliko minuta.



Nakon završetka degustacije, klapa Čikat oduševila je sve prisutne i upotpunila idiličnu atmosferu pitoresknog ribarskog gradića, nekad slavne kapetanske luke, dans turističke atrakcije koju je također uhvatila apartmanizacija koja nas stalno rastužuje.





Danas smo se uputili preko Ilovika do Premude, započevši time drugu etapu. Sljedeće kulinarska priredba održat će se na otoku Silbi 13.07. te nakon toga u kampu Šimuni na otoku Pagu 14.07.2012.

Svakako pogledajte prilog u IN Magazinu Nove TV dans u 17:25!

Veli Lošinj, 10.07.2012. - fešta br 2

Ekipe:

Marina Lošinj – Lošinjski brudet kapetana „Anton Botterini“
Lošinjski pomorac koji je na početku 17. st. stekao službena znanja. Bio je zapovjednik velološinjske obrambene flotile. On je prvi pomorac koji se spominje u prvom pisanom podatku koji govori o vezi Lošinjana s morem. Generalni providur Dalmacije Alvise Zorzi odlikovao ga je u prosincu 1620. godine zato što je njegova obitelj, navodno na svoj trošak, održavala desetak naoružanih brodica s posadama radi zaštite vlastitih naselja od uskočkih prepada.

Lošinj Hotels&Villas – Lošinjski brudet kapetana „Aldebrant Petrina“
Najčuveniji kapetan zlatnog doba lošinjske mornarice na jedra koji je s 24 godine postao najmlađi kapetan u povijesti lošinjske flote. Svoju izuzetnu mornarsku sposobnost demonstrirao je na posljednjem putovanju u Čile 1906. kada je postavio rekord s “Contessom Hildom” – najkraće putovanje iz jadranskih luka do Čilea (od Trsta preko Rta dobre nade do Taltala za 94 dana). Čileanska štampa o njemu je tada pisala kao o heroju, a za dugu i plodonosnu pomorsku navigaciju odlikovan je zlatnim križem i krunom za zasluge austrougarskog carstva.

Otočna Odiseja 2012 - Masterchef Šime Sušić – Lošinjski brudet kapetana „Petar Jakov Leva“
Jedan je od najslavnijih lošinjskih kapetana jer je bio prvi zapovjednik s istočnog Jadrana koji je oplovio Cape Horn i to 1834. brikom „Ferdinando V Re DUngheria“ za račun austrijskog Lloyda. Zbog pomorskih, trgovačkih i ratnih zasluga ovoj obitelji u čast istočni rt ulaza u luku Velog Lošinja, na kojem se nalazi lu ko svjetlo, nosi ime Punta Leva.

Oko 20:00 sati ćemo doveslati u Veli Lošinj i i show počinje! Treba li što još dodati? Dobrodošli ste svi, bit će jako puno ukusne hrane i prvoklasnog društva s kvalitetnim pričama. Dođite!

Dan sedmi

Powered by:

Kao što smo već rekli, druženje na Susku bilo je vrlo poučno, a i kasnije (danas) smo iskopali puno vrijednih i važnih informacija. Radovan Marčić je i sam radio opsežno istraživanje i dokumentarac o životu Suska te smo razglabali s njim o opcijama očuvanja/opstanku otoka. Zaključak je da je obnavljanje nekad slavnih homogenih vinskih sorti vrlo izgledan način zadržavanja tog silnog pijeska koji se raznosi na okupu.

Sezona na Susku vrlo je živahna, osjeća se snažan "muving". Vrlo osvježavajuće. Bez obzira što bi se također htjeli zadžati koji dan duže, morali smo poći na Lošinj. Probudili su nas australci koji su feštali cijelu noć diveći se ljepotama otoka, a tome su svakako pripomogli komarci koji su postali iznimno aktivni. I "miris" obližnjih kontenjera sigurno nije odmogao. Oko 5 sati zaključili smo da je dosta pokušaja spavanja, ajmo mi na Lošinj i prije plana.



Zbog jake oseke naša krasna plovila iz Surf Shopa morali smo vući po pijesku kojih stotinjak metara do mora. I nakon toga 7 milja veslanja do Lošinja. Sitnica.
Stigli smo oko 7 kad nas je dočekalo ljubazno osoblje Marine Lošinj. Pomogli su nam sa svim stvarima i da iznesemo i operemo kajake. Ne samo kajake, nego i našu robu i nas same. Prvo tuširanje nakon 7 dana. Neprocijenjivo! A kako tek stvari ponovo miriše...! Marina Lošinj, hvala vam!


Cijeli dan smo proveli u organizaciji i žurbi, iako je bio dan odmora. Dogovorili smo u marini u restoranu Klub kapetana kuhati za njih. Šime se nije dugo dvoumio, naravno da je za! Sredili smo namirnice i u 8 počinje akcija, a do tad obilazak lokalnih zanimljivosti i zanimljivih lokalnih i ne samo lokalnih ljudi.



Pridružio nam se i veliki gurman i poznavatelj otočnih specijaliteta i specifičnosti Radovan Marčić. Bilo je vrlo ugodno u njegovom društvu, puno toga nas je poučio u kratko vrijeme, ali je i on bio vrlo ugodno iznenađen Šiminom marokanskom tortom od datulja koju s umakom od limete u prošeku s klinčićima su donijeli u ove prostore Lošinjski kapetani, a čemu je prethodila sušena palamida i tatarski biftek za predjelo i filetirani brancin s tostiranim pinjolima na pireu od buča.
Njam! Šime je opet briljirao! Svi su oboreni s nogu iako su navikli na svakakve specijalitete.

Kano je, mogli bi sad satima pisati sve dojmove današnjeg dana i samog Lošinja (svašta smo danas organizirali, uskoro ćemo i to objaviti) ali sutra je i službeni kraj prve etape, veslamo za Veli Lošinj gdje nas čeka velika fešta u velikom Lošinju! Svakako se Lošinj čini kao savršeno mjesto za dug i sretan život. Morat ćemo na tome još malo proraditi.
Laka vam noć!

OBAVIJEST: SUTRA 10.07.2012 FEŠTA JE U VELOM LOŠINJU OD 20h

Pozdrav s Lošinja!
Jutros smo doveslali sa Suska ranom zorom. Krenuli smo oko 5 ujutro i oko 7 smo već stigli prije nego je sunce zapeklo.
Odmah smo se dali u organizaciju da sutra bude sve spremno, bit će ludo!
Imamo tri tima kuhara. Marina Lošinj tim, Lošinj Hotels&Villas tim i tim Otočna Odiseja! Sve to uz veliku podršku turističke zajednice Lošinja.
Na menu-u su brudeti, svatko će ga raditi na svoj način, svaki će nositi priču povijesti lošinjskih kapetana!
O svemu vrlo uskoro! Vidimo se u Velom Lošinju sutra u 20:00 sati!!

Dan šesti, o da!

Ispostavilo se da je dosta teško napustiti Unije i otići dalje. Otok i ljudi se uvuku pod kožu u tako malo vremena i neobjašnjivo te mame da ostaneš. Nismo očekivali naići na tu vibru na samom početku putovanja toliko sjeverno. Upravo ta činjenica bila je “krivac” što smo okusili ljepotu noćnog veslanja. More kao ulje, na zapadu se prelijevaju sve nijanse crvene boje s obrisima crnih otoka, tri kajaka u potpunoj tišini koju remeti samo zvuk zaveslaja. Pravac Velike Srakane, uz planktone koji prolaze po provi naših kajaka koji nas sve više fasciniraju! Srca su nam puna.


Otok koji je nekad brojio i 200 stanovnika, danas je pao na svega 6 stanovnika koji svjedoče o nekom teškom, ali sretnijem životu. Nešto nakon pola jedanaest stigli smo do Srakana i zatekli neke pomalo neobiče stvari za tako mali otok bez dućana, bez kafića. Kao prvo javna rasvjeta se proteže od rive sve do naselja koje se nalazi u središtu otoka. Drugo, trinaestero djece od 6 godina do prvog srednje koja su se spuštala na noćno kupanje. Bezbrižno su ciktala, igrala se i zabavljala kao mi nekada. Toplo more, sjajne zvjezde i mali otok. Neprocijenjivo! Pitali smo ih drugo jutro, djeco, otkud vi tu, je li vam dosadno? Unisono su povikala NE!


Srakane su morfološki slične Susku. Pretežno su pokrivene pješčenjacima koji se nalaze na vapnenačkoj podlozi. Ironično bi se moglo reći da te otoke na okupu drži trstika i njezino korijene.

Ujutro smo bili pozvani na Tanzanijsku kavu i doručak kod Dubravka Balenovića, našeg novostečenog prijatelja domaćina, nekadašnjeg šampiona sportskog ribolova na dah, koji nam je opisivao povijest i život Srakana. Jedna njegova legendarna rečenica kojom je na jedinstveni način opisao Srakane: “Na Srakanama kad zaspiš misliš da si umro”. Teško je iz naše perspektive shvatiti kako je bilo moguće da taj mali otok u ono vrijeme podnese toliku koncentraciju stanovništva. Možda je to odličan primjer što nas čeka globalno (o tome smo zapravo razglabali malo kasnije na susjednom otoku).









S obzirom da na svakom otoku želimo sami pronaći autohtonu pripremu jela tražili smo najstarije mještane. Pridružila nam se susjeda Anica koja je zakoračila u osamdesete i pričala o pravom životu Srakana u njenoj mladosti i o ljudima tada. Također smo saznali kako sitni kapitalistički interesi otežavaju i dokončavaju ovo malo starog iskonskog života na ovom rajskom mjestu. Imena i radnje nećemo ovdje spominjati nego ćemo “baciti hejt” na zle namjere i besćutne ljude i krenuti dalje.

Nakon ukusnog doručka i nekoliko šalica izvrsne kave koju šalje sin našeg domaćina iz Tanzanije uputili smo se na otok s najmanjim brojem stanovnika - Male Srakane, njih dvoje. Već više od 25 godina na tom otoku nema lokalnog stanovništva. Bračni par, bečanin Verner i Ana iz Gorskog Kotara, čine jedine stanovnike tog skrovitog otoka. Žive u svojoj maloj oazi. Uistinu, u oazi koju su sami stvorili. Odlučili smo ih posjetiti i čuti njihovu priču. Teško je riječima opisati ljepote tog mjesta. Pitamo se, koliko je uopće ljudi svjesno da takvo mjesto uopće postoji u Hrvatskoj. Skoro svi znaju za rt Kamenjak i za beach bar Safari, a kad bi rekli da postoji nešto još iskonskije, još iskrenije i autohtonije, što bi ste onda rekli? Otočić koji svakako zaslužuje da ga posjetite u bilo koje doba godine. Mi ćemo svakako ovu zimu, pomoći malo tim ljudima izričite strasti prema životu i životu na otoku, u svim teškim fizičkim poslovima kojeg nemaju snage sami obavljati. Verner kaže kako život na otoku prestane kad nisi sposoban sam bacati barku u more i vaditi je prije bure koja je satrala desetine lokalnih baraka. Kad se taj dan desi, moraš napustiti otok.





Verner nam je pričao kako je došao na otok u sklopu novogodišnjeg prvenstva u podvodnom ribolovu koji se prestao održavati prošle godine nakon niza uspješnica. Također nam je rekao koje su prve riječi koje je u ovom podneblju naučio: ne može, zabranjeno i čekati. Kaže da se ni danas baš ništa nije promijenilo. Kako tužno, kako realno...
Nakon ostalih fascinantnih priča, pregledavanja albuma slika Srakana prekrivenih snijegom ove veljače, nažalost morali smo krenuti na Susak jer je naš dragi prijatelj Keb koji nam je neizrecivo puno pomogao u ovom projektu, već isplovio laserom iz Malog Lošinja. Sreli smo se na pola kanala i zajedno uplovili na vrući pjesak obala Suska.


Preko roditelja prijatelja Keca koji nam je proslijedio kontakt novoizabranog predsjednika mjesnog odbora Milana Jurline, na brzinu smo dogovorili sastanak s velikim čovjekom (i stasom i glasom). Nismo željeli zaobići ovaj arhipelag bez da čujemo prave priče iz prve ruke. Popodnevne sate proveli smo u njegovom društvu, brzo smo se upoznali i opustili i krenule su raznorazne rasprave o mnogim pitanjima i kojima ima i kojima nema mjesta u ovom postu. Upoznao nas je sa starim mještanima od kojih smo saznali skoro sve što se da saznati o lokalnoj prehrani otoka kroz povijest. Vrlo je slična Srakanama, Srakranježkoj kuhinji, ali o tome se nadamo objaviti potpuno drugačije tekstove u drugačijem tonu.

Zaželjeli smo mu svako dobro u četvorogodišnjem mandatu jer smo sigurni da je motiviran ispravnim nagonima, on je nama poželio sretan put na našem mandatu ekspedicije i rastali smo se uz obećanje da ćemo se uskoro ponovo sjesti na ovom istom mjestu. Sunce je nisko, Keb je odavno odjedrio u Lošinj, a mi nismo još bacili ni picigin, a sunce je jako nisko. Dojmovi zadnjih dva dana su jaki, vrlo intenzivni, oni koji ti mijenjaju neka shvaćanja i motivriaju na neke nove avanture:-) Sigurni smo da znate o čemu pričamo!

Vaš Klub Odiseja

7.7.2012 Dan 4. i 5.

Odluka je pala da spavamo u kampu u uvali Baldarin. Ono o čemu nismo razmišljali bila je činjenica da se radi o nudističkom kampu. Proveli smo vrlo zanimljivu noć i nakon obilnog doručka krenuli pravac Osor. Odlična stvar se poklopila da smo imali snažno jugo u leđa tako da smo veliki dio veslanja “glisirali”. Prema mjerenjima Škića GPS je pokazivao da smo na nekim mjestima isli preko 4 milje na sat. Uživancija.

Dokopali smo se Osora, nekad velikog i značajnog grada, a danas malog gradića bogatog tradicijom. Mala mjesta imaju svoje čari. Jedna od njih su mali dućani koji imaju dvokratno radno vrijeme i veoma ograničenu i oskudnu ponudu. Bez obzira na sve upravo su ti dućani centri mjesta gdje se događaju i saznaju najvažnije stvari u mjestu.
Nakon malih konzultacija odluka je pala. Vačko i ja idemo na Osorčicu osvojiti najviši vrh (Teverin 588 m).
Nažalost vidljivost je bila dosta loša, ali s vrha se pruža krasan pogled na Unije, Srakane i Susak. Za statističare: od Osora do vrha trebalo nam je 1h i 40 min.

Nakon vrha spustili smo se u Nerezine, kupli potrebne stvari i vralili se nazad do Osora.

Brzinski smo pripremili večeru (špagete sa šunkom i gorgonzolom) i odveslali do obližnje uvale. Usljedio je najuzbudljiviji dio ekspedicije. U zraku se osjećao miris kiše i nadolazećeg nevremena. Materijalno stanje je bio sljedeće: jedan šator i jedna šatorska vreća. Kovač se u duhu pravog avanturiste uhvatio u koštac s instalacijom šatorskog krila. Slika sve govori. :)

Škić i ja smjestili smo se u šator i onda se spustio pljusak. Moram priznati da mi je kiša omogućila najbolje spavanje do sad. Ujutro nakon analize vremenskih prilika i brzinskog sušenja svari umjerili smo naša kormila pravac Unije.
Nakon dva i pol sata veslanja dokopali smo se uvale Maračol. Predivna duboka uvala u kojoj se nalazi stara vojarna koja bi se lako mogla pretvoriti u restoran za nautičare.

Iz uvale vodi put preko brda (nekih 15 min hoda) do mjesta koji broji nekih 80 – tak stanovnika. Raj na zemlji. Zanimljivost otoka je mala travnata pista za avione. Kao što sam već spomenuo centar mjesta je mali dućan gdje smo upoznali današnje domaćine. Šačica zanimljivih ljudi koji koji su iz raznoraznih razloga završili na ovom malom otoku.

Uz dućan centar mjesta je mala pulska koća “Pico” istoimenog vlasnika koja je jedna vrsta putujuće kuhinje. Bili smo pozvani na marendu. Ne znam je li stvar u Unijama, zraku, brodu ili ljudima ali marenda je bila za prste polizati (molići s ploče, pomidori i “tostirani” kruh).



Popodne smo proveli u društvu Pica, Kviska, Teodora, Topića, Ilije, Sokreta i Vide raspravljajući o životnim pitanjima i životu na otocima. Marendu smo zasladili s domaćim knedlima od marelice iz vrta koje nam je donio Teodor od svoje drage supruge, koja je s prijateljicama imala kružok majstorica knedli. Dalje ne znamo gdje ćemo, Srakane ili ostajemo tu. Idemo mi radije do malog dućana na hladnu pivu pa ćemo već vidjeti.

Vaš Šime

5.7.2012 Dan treći

Jutro u Koromačnom započeli smo pravom turskom kavom, uz jutarnje kupanje najbolji početak dana. Oko 8 smo zaveslali prema Ćutinu velom i malom. Savršeno mjesto za snorklanje. Plićak na pučini, kristalno čisto more.
Prvotno smo mislili loviti ribe i složiti neku klopu, ali s obzirom na laganu naoblaku nije bilo tako vruće pa smo produžidi dalje duž Cresa. Prije Ćutina nalazi se uvala Meli (ima ih dvije s tim imenom, nazivane su po bajkovitim pješčanim plažama) na kojoj se mogu lažirati karipske fotke.



Nakon druge pauze produžili smo do mjesta Punta križa zbog ozbiljne nestašice zaliha vode. “Parkirali” smo podno Punte i otišli do sela po vodu, napuniti elektroniku i kad smo već tu, zašto ne omastiti brk u lokalnom restoranu. Hrana je stvarno bila ukusna, raiba nam je malo dosadila pa smo se predali mesini. Bilo je stvarno ukusno, a i konobar Marko bio je vrlo prijazan i drag.
Siti i opskrbljeni nastavili smo dalje do druge uvale Meli. To je defintivno jedna od najboljih jadranskih plaža za picigin, kupanac i dnevne radosti.






Sunce je bilo nisko na horizontu pa smo morali odlučiti gdje prenoćiti. Otišli smo do FKK kampa Balderin jer nismo imali snage veslati dalje a i noć se spustila, a pijesak u uvali Meli nije nam bio po volji, ali ponajviše rojevi osa koje su nas napadale. More u plićaku uvale toliko je toplo da su nam dlanovi nabubrili. Da smo bar imali termometar, ovo je sigurno rekordna temperatura kod nas. Toliko je toplo da kad izroniš mokar, vani ti je zapravo hladno na svojih 25 stupnjeva. Neviđeno!

Došli smo se prijaviti u kamp ali recepcija je bila zatvorena, budemo to obavili ujutro ako će raditi u ranojutarnje sate kada se mi budimo. Ako ne, zahvalit ćemo se na noćenju ovim putem :-)
Sutra zovu osvježenje s grmljavinskim pljuskovima a mi planiramo do Osora i nakon toga ponovo na pučinu na Unije. U Osoru se veselimo susretu s dragim prijateljem Vedranom iz Marine Lošinj, utančiti dogovore za feštu u Velom Lošinju koje je po planu u utorak 10.7. Sve je već spremno, bit će jako zanimljivo, Turistička zajednica Lošinja se potrudila razviti priču oko cijelog eventa. Bit će super jedva čekamo. Sad kad smo već u kampu, idemo pod tuš i na spavanac.
Laku noć!

4.7.2012 dan drugi

Noć je konačno bila svježa. Pokrili smo se vrećama za spavanje i zaspali u sekundi. Točnije ja, Šime i Marko su već odavno hrkali. Pet sekudni poslije već su me budili. Tvrdili su da je 5:30 i da je vrijeme za polazak. Tako je i izgledalo, sigurno su bili u pravu. A bilo je tako slatko, da je bar potrajalo.

Spakirali smo stvari i već oko 6 krenuli veslati na preko Kormata na Cres. Tad smo se prvi put susreli s našim realnim najvećim strahom. Brzobrodske linije. Niti možeš procijeniti koji im je točni kurs, niti brzina. Bili smo sigurni da trajekt prolazi između Cresa i Plavnika ali radije smo stali i čekali. I dobro da jesmo. Za svega par minuta prošao nam je po provi svega 30-ak metara od nas. Pretpostavljali smo tko je za “volanom” i opet je naša pretpostavka bila u pravu. Bio je to zet od našeg Gubavca Vlade, potrubio nam je mahnuo i prošao dalje. Još očekujemo katamaran za Rijeku koji bi nešto prije 8 trebao proći ovuda i za čas je tako i bilo. Opušteno smo doveslali do uvale Mali bok na Cresu, premda nije bilo lagano. Gledaš taj otok, a nikako stići. Kad smo konačno stigli na sjevernu stranu Cresa u spomenutu uvalu, nismo mogli naći niti tračak hlada. Tračak hlada baš kao tračak nade. Nekako smo razvukli šatorsko krilo preko vesla i napravili svoj hlad. Ne više od 2-3 kvadrata hlada, ali po divljem nemilosrdnom suncu, dovoljno. Kovač je otišao do sela Orlec poviše plaže a Šime i ja smo zaspali, sve dok sunce svojom putanjom nije zaigralo skrivača i pronašlo nas. Tako smo se seljakali unutar tih dva kvadrata skoro pet sati i bili smo malo očajni. Pravo preživljavanje.






Oko 5 sati smo zaplovili istočnom stranom Cresa prema cilju za današnji dan, uvali Koromačno. Divlja obala Cresa ostavljala nas je bez daha. Stvarno je gušt u tako malom plovilu šuljati se podno stmaca po kristalno čistom moru tirkiznih boja. Razvukli smo panule i ušate su se počele same nizati. I to lijepi komadi. Manje smo puštali i kad smo ulovili za svakog po dvije zamotali smo udice. Malo kasnije sreli smo našeg prijatelja Sebastijana Fleisa koji je lovio s puškom. Zastali smo malo popričati o našoj ruti, o planovima i o ostalim ribarskim pričama pa nam je na kraju poklonio krasnu škarpinu.






Šime je odmah imao gotov menu. Ušate ćemo filetirati i ispeći na tavi a škarpinu na brudet, samo ćemo ga začiniti s par kozica i kojim rakom ako ga ulovimo.

Stigli smo u pitoresknu mirnu uvalu, izvukli Necky kajake, definitivno divlje morske zvijeri čiji pravi test tek predstoji i krenuli s kuhanjem. Šime nije razočarao, dapače opet je briljirao. Kako je lijepo putovati s njim u ovakvom ambijentu, bolji suputnik ne postoji, osim naravno ostatka ekipe. Noć je pala, poprilično smo strgani jer smo malo spavali a preveslali smo više od 30 kilometara, vrijeme je za počinak. Šteta da nema signala da uploadam sjajne fotke koje smo danas napravili i objavim post, budemo sutra probali. Ako idete na godišnji na otoke a morate imati pristup internetu, Vip nije dobar izbor. Na prošloj avanturi od Pakoštana do Korčule na desetak otoka uopće nismo imali signa. Žao mi je da nismo pokušali s drugim operaterom, jer ovo ne funkcionira. Pogotovo jer se nebo počelo mutiti i mogli bi početi udarati neverini i baš bi voljeli detaljno isplanirati rutu za sutra, što očigledno nije moguće.
Dragi prijatelji, javljajte nam prognozu ako se najavljuju veće nestabilnosti. Hvala vam i laku noć!

3.7.2012. - dan prvi

Oko 9 sati ujutro bili smo spremni za početak putovanja iz ACI marine u Dragi, spakirani (iako mi još uvijek nije jasno kako je sve to stalo u 3 kajaka od 17 stopa) i pomalo nestrpljivi da više udarimo po tom našem čarobnom moru. Prva destinacija bio je otok Grgur dokle smo imali pratnju naših vjernih Gubavaca. Sunce je od 7 nemilosrdno peklo, u deset je bilo nesnosno. Nešto iz podne stigli smo u konobu Arta na Grguru i u hladu njihove terase potražili okrijepu i olučili pričekati da se sunce malo smiri, ja ne pamtim takve žege, to nije baš razumno sunce. U hladu borova pokušali smo ubiti oko, ali to nam nisu dali krvoločni majušni mravi koji grizu gore od obada! Nije nam teško palo jer smo svejedno odmarli i u pauzi od odmaranja hranili smo jelene lopatare. :-)
Nestrpljivo smo dočekali 18 sati i konačno krenuli prema Krku. More se potpuno zauljilo, brodova na moru više nije bilo. Pozdravili smo se s Gubavcima koji su krenuli kući, a mi smo konačno u tišini zaplovili prema Staroj baški. Ljepota neviđena, gušt neizreciv, treba još to dodati?Sunce se malo smililo i bilo je sasvim ugodno veslati. Za čas smo stigli do obala Krka i obalom krenuli prema zapadu. Pustili smo panulu koju nam je pripremio jedan od najstarijih crikveničana, naš dragi prijatelj Caki i u vrlo kratko vrijeme ulovili 4 ušate. Može li bolje?
Kako se sunce spuštalo sve niže ambijent je postajao sve čarobniji a naša srca punija! Nismo se mogli nadati ovakvoj ljepoti na samom početku putovanja od 47 dana! Slike govore više od riječi:

To što smo već opako ogladnili nije nas puno brinulo jer ribice su bile u Šiminom kajaku, a mi smo bili nadomak cilju za prvi dan. Uslijedilo je ovo: i spremni smo za počinak. Pun mjesec iznad Velebita, pirka lagani vjetrić, more se nježno valjuška, još samo par riječi me dijele od sna pravednika!
Laka vam noć!

2.7.2012 - Početak Odiseje, prva fešta, Rab

Konačno!
Mjesecima već čekamo taj dan da Šime okupi društvo, nabrusi noževe, ugrije tave i da show počne! I počelo je na najbolji mogući način.
Već rano poslijepodne krenule su akcije montaže stolova i stolica na trg sv. Kristofora iako je bilo preko 40 stupnjeva, i nije bilo hlada. Cijeli tim ljudi, prijatelja iz udruge Rapski Gubavci tjednima je radio na pripremama za taj dan!
Odzvonilo je 20:00 sati i sve je bilo spremno da fritaja sa sušenim štokljem (hobotnicom) bude spremna za serviranje ljudima koji su formirali pristojan red, skoro kao na burzi.
Paralelno, ostatak tima marljivo je pripremao polpete, također od hobotnice da kad Šime završi s predjelom odmah krene s "glavnim" jelom. Oduševljenju svih prisutnih nije bilo kraja.
Nakon par sati polpetima od tridesetak kg hobotnica počeo se nadzirati kraj, a mi smo ostali gladni! To nikako nije dobro, pogotovo što je red ispret pulta još uvijek bio povelik! Hitno smo obustavili radne akcije, zaplijenili zadnjih desetak komada i na trenutak došli k sebi. Sad je lakše, spremni smo za desert!Pripremili smo preko dvadeset rapskih torti, koje su jako slatke (ne samo fine) ali i zasitne, tako da smo ih rezali na sitne komadiće kako bi osladili cijeli trg!
Noć je prolazila, klapa je otpjevala svoje, još su samo vidno razgaljeni Gubavci imali snage za ples i pjesmu.
Mi smo se povukli u naše odaje u Supetarsku Dragu i još jednom pogledali na kartu koja nas ruta sutra čeka, i duboko uzdahnuli! To je to, za par sati krećemo! Zahvaljujući našem novom prijatelju Luki Tambači, koji je pratio Lacka u projektu Welcome.hr i stvorio sve one čarobne fotke koje su nastale na tom putovanju, sad i mi imamo hrpu lijepih sličica i na našoj FB stranici! Luka, hvala ti! Rapski Gubavci, hvala vam! Grad Rab, i svi ostali što ste nam pomogli da napravimo tako divnu feštu - hvala vam!

INVOKACIJA

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom
Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju
Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna
I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem
Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugova
Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje
Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga grijeha
Jesti idući stado, ludaci, Hiperiona
Helija, koji je dan za povratak uzeo njima
I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu!



Dok smo čekali ponoć na Kornatima u uvali Šipnata i ispraćali staru godinu čekajući Novu, znali smo kakva nas ekspedicija čeka.
Nismo joj znali ime, nismo znali ni polazišnu točku, nismo imali detaljnu rutu, nismo znali tko će nas podržati, nismo znali tisuću i jedan detalj, ali znali smo da će doći taj dan u 2012. godini kad ćemo se otisnuti na more i da ćemo usmjeriti zadnji atom snage da ostvarimo svoj cilj.

Taj dan je došao!

Sutra, 2.7.2012 u 20:00 sati imamo "oproštajnu zabavu" u gradu Rabu na trgu sv. Kristofora. Šime će pripremati svoje specijalitete sa sušenom hobotnicom na nekoliko načina, svirat će klapa, nakon toga bend naših dragih rapskih prijatelja Gubavaca i sve ćemo skupa zasladiti s poznatom rapskom tortom. A već sljedeće jutro......

Još uvijek ne mogu vjerovati da je to sutra, još uvijek sam u Zagrebu i gledam u veliku sobu prekrcanu opremom, garderobom, hranom, živim i neživim materijama, "post it" -ima po svim zidovima i mislim si: "Na koji način ovaj solidan lager prosječnog trgovačkog lanca široke potrošnje smjestiti u dvije komore Looksha kajaka od 17 stopa?????!!!"link
O tome da mi nismo veslači niti kajakaši nego nadobudni i uporni entuzijasti ne želim niti razmišljati. Sve gluposti koje smo do sad smišljali uvijek su dobro prošle, zašto ne bi i ova, za nas daleko najveća!

Vratit ću se toj temi još kad nam se učini prikladna, sad moramo gledati samo naprijed!
3.07. u 9:00 ujutro isplovljavamo iz Supetarske Drage do ostalih 46 naseljenih otoka. Veselimo se početnoj pratnji naših prijatelja i medija koji će nam dati dovoljno podrške da se dokopamo Krka, taman da nas već prvi dan ulovi bura.

O tome više sutra nakon fešte, dođite, Šime će pripremiti 300-tinjak finih porcija kakve ne možete baš svaki dan probati, tj. kako samo on to zna

Vidimo se!

Vaš Škić

AVANTURA nr1: Pakoštane - Korčula

dan prvi
dan drugi
noć druga dan treći
dan četvrti
dan peti

TRIBUTE TO WELCOME.hr

welcome.hr

O junaku mi kazuj, o muzo....

U početku.....

arhiva - NAJAVA OTOČNA ODISEJA 2012