Dan šesti, o da!
Ispostavilo se da je dosta teško napustiti Unije i otići dalje. Otok i ljudi se uvuku pod kožu u tako malo vremena i neobjašnjivo te mame da ostaneš. Nismo očekivali naići na tu vibru na samom početku putovanja toliko sjeverno. Upravo ta činjenica bila je “krivac” što smo okusili ljepotu noćnog veslanja. More kao ulje, na zapadu se prelijevaju sve nijanse crvene boje s obrisima crnih otoka, tri kajaka u potpunoj tišini koju remeti samo zvuk zaveslaja. Pravac Velike Srakane, uz planktone koji prolaze po provi naših kajaka koji nas sve više fasciniraju! Srca su nam puna.
Otok koji je nekad brojio i 200 stanovnika, danas je pao na svega 6 stanovnika koji svjedoče o nekom teškom, ali sretnijem životu. Nešto nakon pola jedanaest stigli smo do Srakana i zatekli neke pomalo neobiče stvari za tako mali otok bez dućana, bez kafića. Kao prvo javna rasvjeta se proteže od rive sve do naselja koje se nalazi u središtu otoka. Drugo, trinaestero djece od 6 godina do prvog srednje koja su se spuštala na noćno kupanje. Bezbrižno su ciktala, igrala se i zabavljala kao mi nekada. Toplo more, sjajne zvjezde i mali otok. Neprocijenjivo! Pitali smo ih drugo jutro, djeco, otkud vi tu, je li vam dosadno? Unisono su povikala NE!
Srakane su morfološki slične Susku. Pretežno su pokrivene pješčenjacima koji se nalaze na vapnenačkoj podlozi. Ironično bi se moglo reći da te otoke na okupu drži trstika i njezino korijene.
Ujutro smo bili pozvani na Tanzanijsku kavu i doručak kod Dubravka Balenovića, našeg novostečenog prijatelja domaćina, nekadašnjeg šampiona sportskog ribolova na dah, koji nam je opisivao povijest i život Srakana. Jedna njegova legendarna rečenica kojom je na jedinstveni način opisao Srakane: “Na Srakanama kad zaspiš misliš da si umro”. Teško je iz naše perspektive shvatiti kako je bilo moguće da taj mali otok u ono vrijeme podnese toliku koncentraciju stanovništva. Možda je to odličan primjer što nas čeka globalno (o tome smo zapravo razglabali malo kasnije na susjednom otoku).
S obzirom da na svakom otoku želimo sami pronaći autohtonu pripremu jela tražili smo najstarije mještane. Pridružila nam se susjeda Anica koja je zakoračila u osamdesete i pričala o pravom životu Srakana u njenoj mladosti i o ljudima tada. Također smo saznali kako sitni kapitalistički interesi otežavaju i dokončavaju ovo malo starog iskonskog života na ovom rajskom mjestu. Imena i radnje nećemo ovdje spominjati nego ćemo “baciti hejt” na zle namjere i besćutne ljude i krenuti dalje.
Nakon ukusnog doručka i nekoliko šalica izvrsne kave koju šalje sin našeg domaćina iz Tanzanije uputili smo se na otok s najmanjim brojem stanovnika - Male Srakane, njih dvoje. Već više od 25 godina na tom otoku nema lokalnog stanovništva. Bračni par, bečanin Verner i Ana iz Gorskog Kotara, čine jedine stanovnike tog skrovitog otoka. Žive u svojoj maloj oazi. Uistinu, u oazi koju su sami stvorili. Odlučili smo ih posjetiti i čuti njihovu priču. Teško je riječima opisati ljepote tog mjesta. Pitamo se, koliko je uopće ljudi svjesno da takvo mjesto uopće postoji u Hrvatskoj. Skoro svi znaju za rt Kamenjak i za beach bar Safari, a kad bi rekli da postoji nešto još iskonskije, još iskrenije i autohtonije, što bi ste onda rekli? Otočić koji svakako zaslužuje da ga posjetite u bilo koje doba godine. Mi ćemo svakako ovu zimu, pomoći malo tim ljudima izričite strasti prema životu i životu na otoku, u svim teškim fizičkim poslovima kojeg nemaju snage sami obavljati. Verner kaže kako život na otoku prestane kad nisi sposoban sam bacati barku u more i vaditi je prije bure koja je satrala desetine lokalnih baraka. Kad se taj dan desi, moraš napustiti otok.
Verner nam je pričao kako je došao na otok u sklopu novogodišnjeg prvenstva u podvodnom ribolovu koji se prestao održavati prošle godine nakon niza uspješnica. Također nam je rekao koje su prve riječi koje je u ovom podneblju naučio: ne može, zabranjeno i čekati. Kaže da se ni danas baš ništa nije promijenilo. Kako tužno, kako realno...
Nakon ostalih fascinantnih priča, pregledavanja albuma slika Srakana prekrivenih snijegom ove veljače, nažalost morali smo krenuti na Susak jer je naš dragi prijatelj Keb koji nam je neizrecivo puno pomogao u ovom projektu, već isplovio laserom iz Malog Lošinja. Sreli smo se na pola kanala i zajedno uplovili na vrući pjesak obala Suska.
Preko roditelja prijatelja Keca koji nam je proslijedio kontakt novoizabranog predsjednika mjesnog odbora Milana Jurline, na brzinu smo dogovorili sastanak s velikim čovjekom (i stasom i glasom). Nismo željeli zaobići ovaj arhipelag bez da čujemo prave priče iz prve ruke. Popodnevne sate proveli smo u njegovom društvu, brzo smo se upoznali i opustili i krenule su raznorazne rasprave o mnogim pitanjima i kojima ima i kojima nema mjesta u ovom postu. Upoznao nas je sa starim mještanima od kojih smo saznali skoro sve što se da saznati o lokalnoj prehrani otoka kroz povijest. Vrlo je slična Srakanama, Srakranježkoj kuhinji, ali o tome se nadamo objaviti potpuno drugačije tekstove u drugačijem tonu.
Zaželjeli smo mu svako dobro u četvorogodišnjem mandatu jer smo sigurni da je motiviran ispravnim nagonima, on je nama poželio sretan put na našem mandatu ekspedicije i rastali smo se uz obećanje da ćemo se uskoro ponovo sjesti na ovom istom mjestu. Sunce je nisko, Keb je odavno odjedrio u Lošinj, a mi nismo još bacili ni picigin, a sunce je jako nisko. Dojmovi zadnjih dva dana su jaki, vrlo intenzivni, oni koji ti mijenjaju neka shvaćanja i motivriaju na neke nove avanture:-) Sigurni smo da znate o čemu pričamo!
Vaš Klub Odiseja