7.7.2012 Dan 4. i 5.
Odluka je pala da spavamo u kampu u uvali Baldarin. Ono o čemu nismo razmišljali bila je činjenica da se radi o nudističkom kampu. Proveli smo vrlo zanimljivu noć i nakon obilnog doručka krenuli pravac Osor. Odlična stvar se poklopila da smo imali snažno jugo u leđa tako da smo veliki dio veslanja “glisirali”. Prema mjerenjima Škića GPS je pokazivao da smo na nekim mjestima isli preko 4 milje na sat. Uživancija.
Dokopali smo se Osora, nekad velikog i značajnog grada, a danas malog gradića bogatog tradicijom. Mala mjesta imaju svoje čari. Jedna od njih su mali dućani koji imaju dvokratno radno vrijeme i veoma ograničenu i oskudnu ponudu. Bez obzira na sve upravo su ti dućani centri mjesta gdje se događaju i saznaju najvažnije stvari u mjestu.
Nakon malih konzultacija odluka je pala. Vačko i ja idemo na Osorčicu osvojiti najviši vrh (Teverin 588 m).
Nažalost vidljivost je bila dosta loša, ali s vrha se pruža krasan pogled na Unije, Srakane i Susak. Za statističare: od Osora do vrha trebalo nam je 1h i 40 min.
Nakon vrha spustili smo se u Nerezine, kupli potrebne stvari i vralili se nazad do Osora.
Brzinski smo pripremili večeru (špagete sa šunkom i gorgonzolom) i odveslali do obližnje uvale. Usljedio je najuzbudljiviji dio ekspedicije. U zraku se osjećao miris kiše i nadolazećeg nevremena. Materijalno stanje je bio sljedeće: jedan šator i jedna šatorska vreća. Kovač se u duhu pravog avanturiste uhvatio u koštac s instalacijom šatorskog krila. Slika sve govori. :)
Škić i ja smjestili smo se u šator i onda se spustio pljusak. Moram priznati da mi je kiša omogućila najbolje spavanje do sad. Ujutro nakon analize vremenskih prilika i brzinskog sušenja svari umjerili smo naša kormila pravac Unije.
Nakon dva i pol sata veslanja dokopali smo se uvale Maračol. Predivna duboka uvala u kojoj se nalazi stara vojarna koja bi se lako mogla pretvoriti u restoran za nautičare.
Iz uvale vodi put preko brda (nekih 15 min hoda) do mjesta koji broji nekih 80 – tak stanovnika. Raj na zemlji. Zanimljivost otoka je mala travnata pista za avione. Kao što sam već spomenuo centar mjesta je mali dućan gdje smo upoznali današnje domaćine. Šačica zanimljivih ljudi koji koji su iz raznoraznih razloga završili na ovom malom otoku.
Uz dućan centar mjesta je mala pulska koća “Pico” istoimenog vlasnika koja je jedna vrsta putujuće kuhinje. Bili smo pozvani na marendu. Ne znam je li stvar u Unijama, zraku, brodu ili ljudima ali marenda je bila za prste polizati (molići s ploče, pomidori i “tostirani” kruh).
Popodne smo proveli u društvu Pica, Kviska, Teodora, Topića, Ilije, Sokreta i Vide raspravljajući o životnim pitanjima i životu na otocima. Marendu smo zasladili s domaćim knedlima od marelice iz vrta koje nam je donio Teodor od svoje drage supruge, koja je s prijateljicama imala kružok majstorica knedli. Dalje ne znamo gdje ćemo, Srakane ili ostajemo tu. Idemo mi radije do malog dućana na hladnu pivu pa ćemo već vidjeti.
Vaš Šime