Dan 10, i u riječima :-)
Ostavili smo Premudu i komarce za sobom i krenuli prema Molatu. Ono što nismo imali u planu bilo je stajanje na otoku Škardi. Taj otok je prije nešto više od 40 godina brojio oko 100 stanovnika. Danas nenaseljen, svjedok je neizvjesne budućnosti, malih, pučinskih, bezvodnih otoka. Prekrasna pješčana plaža, nevjerojatna boja mora i pregršt starinskih kamenih kućica odmah su nas potaknuli da bolje istražimo otok iako se ne nalazi među onih 47 naseljenih. Zatekli smo mladu slovensku obitelj koja koja je pobjegla sa Silbe na robinzonski turizam u neograničenim količinama i potpuni odmor. Podsjetili su me na otok Svetac i moje prošlo ljeto kada sam nakon MasterChefa pobjegao na taj pusti otok i proveo 12 čarobnih dana. Škarda nas je ostavila bez daha. Prekrasan širok održavan put koji se proteže dužinom cijelog otoka vodi vas do uvale Gripance i do starg kaštela, utvrde stare više od tristo godina koja je u privatnom vlasništvu. U kaštelu živi barba Joso i supruga Milica koji održavaju dvorac i stazu do druge strane otoka te naplaćuju 33 muringa u spomenutoj uvali. Ako prijave svoje boravište na Škardi, bit ćemo oduševljeni da Hrvatska ponovo ima 48 naseljenih otoka. Stvarno je lijepo vidjeti da još uvijek postoje zaljubljenici u male otoke koji se isključivo radi otoka samog brinu o njemu, a ne samo radi novčane naknade i egzistencije.
Kupili smo od njih domaćeg maslinovog ulja, na poklon dobili domaćeg škardskog krumpira i vratili se kod naših slovenaca s kojima smo proveli cijelo popodne dok sunce ne oslabi. Drijemali smo u hladu, čitali stripove, pričali, smijali se, uživali, gledali kako njihovi klinci izrađuju suvenire od školjkica i kamenčića... Teškog srca napustili smo čarobno mjesto i cool ljude i zaplovili prema Molatu.
Na izlasku iz uvale svjedočili smo ribolovnoj tehnici koja je tipična i karakteristična za zadarski arhipelag. Radi se o zagonjici ili ludru, mukotrpnom i dugotrajnom pokušaju tjeranja ribe u kraj pomoću konopa koji straši ribu. Kilometri konopa ukrašeni razim trakama vuku se prema kraju. Kad se riba potjera dovoljno u kraj zagrađuje se mrežama i vadi bogati ulov. Ovaj tradicionalni ribolovni alat vrlo je selektivan i prvenstveno je u očima ribara orijentiran na lov zubaca iako većinu ulova čine ušate i salpe. Šteta što nismo mogli ostati do kraja i samog čina izvlačenja jer smo imali za posjetiti Molat i Ist.
U Molat smo pristali u malom mjestu zgodnog imena Zapuntel. Mjesto je ukrašavao ogromni vodonosac Zrmanja koji je cijeli dan ispumpavao to otočko blago po gušternama u mjestu. Odmah je uslijedilo upoznavanje s lokalnim žiteljima ispred dućana. Grintanje i ćakula! Uvijek puno sazaš na taj način o otoku i ljudima. Domaćini su bili na razini zadatka te su nam ustupili auto da se provozamo po otoku i vidimo ostala mjesta. Ne samo to. Imali smo i vodiča. Otišli smo uskom cestom do mjesta Molat, posjetili talijanski konc logor iz II. svjetskog rata, letimično bacili pogleda na mjesto Brgulje koje se smjestilo u ustoimenom zaljevu te se uputili nazad u centar otoka Zapuntel. Tamo smo prvi put probali sirove školjke brbavice ili kako ih još zovu prnjavice. Bile su odlične.
Novost u našem putovanju, koju smo natuknuli u Lošinju kad smo rekli kako smo rješavali bitne stvari je što u prvoj etapi nismo imali prateći brod koji nas je sada čekao na Istu. Škić se žrtvovao, odbacio bezbrižnost i blagodati vožnje kajakom i postao kapetan našeg pratećeg broda koji je istina kraći 30 cm od naših kajaka ali to ne umanjuje njegovo značenje i vrijednost u možebitnim kriznim situacijama.
Od Molata do Ista ima nekih 15 – tak minuta veslanja. Otok vrlo specifičnog oblika bio nam je konačna točka današnje rute. Mrtvi umorni izvukli smo kajake na kraj i zaputili se u prvi restoran kojeg smo vidjeli. Imali smo sreće jer se zalomilo da smo pogodili vrhunski restoran Kety s tradicijom preko 40 godina koji kombinira dalmatinsko – francusku kuhinju. Pojeli smo odličnu gustu riblju juhu sa šafranom i salatu od škampi i kozica, te nakon toga fini mouse od tamne čokolade i voćni koktel.
Nakon ugodnog razgovora s domaćinima srušili smo se imaginarni krevet na plaži ispred njihovog restorana i u sekundi zaspali. Jutro je bilo rezervirano za upoznavanje otoka po danu. Dobili smo naputke da moramo posjetiti Velu Stražu, vidikovac i kapelicu na brdu iznad naselja. Dosta strmi put vodi do vrha. Put traje nekih 15 minuta. S vrha se pruža uistinu impresivan pogleda na zadarski arhipelag. S dalekozorom se čak vidi komad potopljenog broda koji se nalazi ispred Velog Rata na Dugom otoku koji će nam u narednim danima biti na putu.
Morali smo krenuti čim prije kako bi pomogli pripremiti feštu na Silbi.