oceana
četvrtak, 27.04.2006.
In memoriam
|
Smrt je prirodna, ali kad zadesi...prirodno ne znači uvijek i lako prihvatljivo... Don Branka Sbutegu upoznala sam krajem osamdesetih u Boki Kotorskoj. ...sjećanja naviru, kadrovi se pretapaju...knjižara u Boki...knjiga Karola Woytile... mali prostor pred crkvom... kolo...ljudi u narodnim nošnjama... drevne tradicijske pjesme... društvo za objedom u župnom dvoru...Don Brankove riječi mudre...sve mi prolazi poput zbluranog filma kroz glavu... ...Mir s tobom... ... |
- 20:16 - do-da- (6) - l - :-)
Ih, ta nemojte kaz'ti!
|
Svi navalili nešto organizirati ovaj četvrtak. Danas ima toliko događanja u gradu (barem 4 u skladu s mojim interesima), da...na kraju vjerojatno neću otići niti na jedno. Ionako sam preumorna pa mi večer sluti samo na jedno: dekice, pečeni krumpiri, zelena salata, piva i dooobar film na DVD-u (draga moja Darma je svestrana! :- )) Kiša je. Zove unutra. Imam ispriku za moždanu, emocionalnu i tjelesnu neaktivnost. Ah, da! Kad smo već kod doma (ne, nisam još našla našu kućicu u zelenilu), svi volimo reći "topli" dom. E u svezi glede i s obzirom da: ja stvarno ne mogu razumjeti mudrolije onoga ili one ili onih koji su zaduženi za procjenjivanje kada će uključiti/isključiti centralno grijanje u stanovima koji ovise o toplani. Naime, jučer su odlučili da je bilo dosta grijanja. Ja sam poželjela imati lopatu pri ruci i glavu onoga koji je to odlučio. Je li ta osoba možda optočena salastim omotačima, ide u krevet poslije Dnevnika i ima električnu sušilicu za oprano rublje? Ne perite me s varijantama tri-dana-prosjek-temperature-u-podne. Ne zanima me. Grijanje plaćamo tijekom cijele godine i ne vidim razloga da mi u travnju bude toplije vani nego u stanu, da na sebi nosim pola ormara robe, smrzavam se dok pišem i da mi se rublje suši po nekoliko dana. Što sada? Da ne platim zadnji račun od grijanja, pa da barem znam da su mi ga s pravom isključili? Idem po još jednu dekicu.  |
- 16:03 - do-da- (3) - l - :-)
nedjelja, 23.04.2006.
Stara Marča
 Sinoć smo se vozili Turopoljem i uživali u prizoru mnoštva krijesova koji su se svijetlili po poljima i u dvorištima obiteljskih kuća. Plamen plemeni plemeniti. Danas smo se odvezli dalje. Juraj je zeleni prohujao ispred nas. Gusta, tek prolistala šuma prostirala se s desne strane dok se s lijeve pružala plodna nizina nudeći gostoprimstvo nekolicini rastrčkanih domova i vrtova. Zavrtjelo mi se od ljepote koja se nizala posvuda oko nas. Naš auto nalikovao je na veliku bubamaru koja poskakuje po seoskom putu, dok su nam sa strane mahale žute, plave i bijele latičaste glavice izvirkivajući iz čupavog zelenog tepiha. Na samo imanje Jankovićevih stigli smo već lagano omađijani zrakom, bojama i mirisima. No, nismo bili svjesni da slijedi još iznenađenja - od načina kako su Ankica i Ivo uredili čitav prostor pazeći na svaki detalj, preuređujući staru kuću, gradeći nove objekte i koristeći pri tom što više autohtonih materijala tako da pojedini dijelovi izgledaju kao da su već stotinama godina tu, srasli s okolinom - do divlje, netaknute prirode koja je mamila u daljini. Prošetali smo i okolnim brdašcima. Na jednom od njih sam si odmah u mislima izgradila dom. Posljednja dva sata sjedili smo uživajući u toplom, sunčanom proljetnom danu, dragim ljudima i predivnoj hrani. Povratak u Zagreb proveli smo, kao i obično kad se vraćamo iz prirode, u tišini - pokušavajući što jače i dublje u sebe utisnuti sliku doživljene ljepote, kako bi se što duže održala i pružala osnaženje u narednim danima. |
- 22:48 - do-da- (8) - l - :-)
subota, 22.04.2006.
Krijesovi Jurjevski
Ovo se klanja zeleni Juraj, kirales  |
- 13:36 - do-da- (3) - l - :-)
petak, 21.04.2006.
Korak dalje
|
Perem podove, palim lučice, u ruci mi se izmjenjuju bočice mirisnih eteričnih ulja...pokušavam povratiti onaj stari, ugodni, topli osjećaj doma...ali ne uspijeva mi. Ovo više nije moj dom. Otkako je agentica za prodaju nekretnina zajedno sa vlasnikom stana ušla na vrata i prehodala po čitavom prostoru, dodirivala sve oko sebe, fotografirala... u mene se uvukla nelagoda. Kao da je sa sobom dovela još desetke ljudi i moj se dom pretvorio u autobusni kolodvor. Koliko god se pripremali, neke nas stvari uvijek zaskoče. Dobro, moram priznati da kad malo bolje razmislim, nekoliko me snova u proteklo vrijeme upozorilo da će se ovo dogoditi, ali sam njihove poruke vraćala u podsvijest smatrajući da «sad nemam vremena još i o tome razmišljati». Eh, sad sam primorana to vrijeme pronaći. K tome, još za vrijeme prošlogodišnje jesenske oluje kad je pokleknula krošnja «mog» stabla ispred prozora, osjećala sam da je možda došlo vrijeme za odlazak, no ipak neka očekivana rješenja za preseljenje nisu se pojavila i mi smo i dalje «čekali ono nešto», pravu priliku za preseljenje u dom po našim mjerilima. Sada se događa da zaista vrlo brzo i moramo van, a na vidiku ni naše kućice u prirodi niti nekog pravog, dugoročnijeg rješenja. Prije šest godina, kada sam useljavala u ovaj prostor, samoj sam sebi obećala da iz njega idem samo u «svoje». Naime, uselila sam se «na naglo»,oduševljena stablima sa svih strana, a dok sam skužila u kakvom je u stvari oronulom stanju cijeli stan, već je bilo kasno - prebacila sam sve dokumente na tu adresu i više mi se nije dalo ponovno nešto tražiti, pa opet mijenjati, useljevati, iseljavati... Uostalom većina stanova koje sam do tada vidjela i uvjeti pod kojima su iznajmljivani, bili su očigledni odraz distorzije stvarnosti u glavi samoga vlasnika, a ovaj je prostor barem imao prozore okružene zelenilom. S vremenom smo činili što smo i kako smo mogli da ga dovedemo u kakav-takav red, ali uglavnom je to bio mission impossible. No ipak smo se navikli na trenutni dom, našu bazu. Međutim, od jučer je ta mirna baza postala prometni poligon. U mislima već odvajam, pakiram... Viveka. U ovom nam je trenu na obzoru nekoliko instant kratkoročnih rješenja, ali mi bismo ipak prije pokušali neka druga, možda isto tako kratkoročna, ali – samostalnija, prostranija, zelenija, možda najam neke kućice u blizini Zagreba... Koliko god mi trenutno ovo stanje izgledalo traumatično, sigurna sam da je u nekoj široj slici tako najbolje. Možda smo se malo bili ulijenili, pa se ovo sada sve naglo događa da nas pikne, probudi i potakne da se ne zadovoljavamo stanjem kakvim jest i koje nam u biti ne odgovara, nego da koračamo dalje u potrazi za onim što bi uistinu bio naš dom, naša stvaralačka baza, utočište, odraz onoga što nas dvoje uistinu volimo, cijenimo i želimo. Slijedi preispitivanje prioriteta i vlastitih stavova, a to je uvijek dobro, bez obzira na uzrok koji dovede do tog stanja. |
- 10:59 - do-da- (2) - l - :-)
srijeda, 12.04.2006.
Deadline
|
Neki je dan u jednom društvu postavljeno pitanje u svezi potrebnog vremena za prijevod jedne kartice teksta. Kod svih taj vremenski raspon varira, ovisno o tematici, količini istraživanja itd., ali kod mene toliko, da mi je zaista teško izvući prosjek. Od 20 minuta do...hmm...nekoliko dana!  Najdrastičniji primjer dogodio mi se prije nekoliko godina kad sam pred sobom imala knjigu koja me u isto vrijeme oduševila (aahh, napokon netko tko isto osjeća i misli o Prirodi!), ali i šokirala do bola. Činilo mi se da je autor knjige ušao u dijelove mog mozga i srca gdje skrivam neke od svojih najvećih tajni, prativši moj život od prvih svjesnih trenutaka nakon rođenja, pa sve do današnjih dana. Činilo mi se da je većina teksta bio tijek mojih misli, osjećaja i opis ponekog djela. Pročitavši prvi put knjigu i pretrpivši prvi šok, trebalo mi je malo vremena da dođem sebi, skuliram se i zaključim kako će to u stvari biti dobro da napokon, barem samo kao posrednik, svijetu mogu reći što zaista mislim i osjećam o Prirodi, a da se ne moram osobno izlagati sveprosuđujućoj publici (coocoo). Razmišljala sam kako će mnogima to biti tek zanimljiv roman, fikcija, rezultat bujne fantazije. Malo će čitatelja pomisliti da je većinu opisanoga netko, pogotovo ne prevoditeljica sama, zaista i proživio. Bila sam zadovoljna. Moja će istina biti objelodanjena, ali na takav način da me neće opteretiti. Prevodila sam knjigu, a u biti osjećala da je sama pišem, uz pomoć natuknica koje sam bilježila tijekom života. I onda... došla bih do nekog dijela u knjizi koji bi mi probudio izuzetno snažna sjećanja. Film se vraćao unazad, sve sam ponovno preživljavala, sama ili zajedno s autorom knjige... iskustvo, u isto vrijeme i lijepo i bolno. Oporavak je trajao dan, dva. Toliko mi je trebalo da se ponovno vratim poslu prevođenja. Tako je dolazilo do onog razvučenog vremena koje mi je bilo potrebno za prijevod jedne kartice teksta...sva sreća da mi stanje financija ne ovisi samo o tom poslu. U to vremensko razdoblje treba još dodati i razna «zastranjenja». Na primjer, u knjizi na kojoj radim, naiđem na neki pojam koji mi je nepoznat ili nisam sto posto sigurna u njegovo značenje ili mi je poznat, ali me podsjetio na nešto i potaknuo da istražim malo više – što zbog poboljšanja kvalitete prijevoda, što zbog vlastite znatiželje. E, tada kreće seansa!  Prekopava se biblioteka, osobna i od prijatelja...(halo Vlasta!) mmm...šuškavi, mirisni listovi...njammi... ili putem internet tražilice riješim postavljeno pitanje u roku nekoliko sekundi, ali! Ali!Ali!Ali! Nešto u tom objašnjenju: pojam, ime, povijesna činjenica, umjetnički izražaj... odvede me na drugo pretraživanje, pa treće...odoše sati...zaigram se kao malo dijete... Sinoć se Soulmate vrati s probe i ugledavši moje ozareno lice (nasađeno na tijelo pokočeno od sjedenja) upita: «Koliko si kartica danas prevela?», pomislivši da je moj osmijeh rezultat zadovoljstva obavljenim poslom. «Hmm...ovaj, e, kako se zvao onaj tip iz Tachelesa?», odgovorim protuudarom. «?!» «Ma, znaš kad ste nastupali tamo početkom devedesetih! Kako se zvao tip koji je to sve u Berlinu organizirao?» «Otkud ti sad to?» «Pa, nešto sam istraživala o Peggy Guggenheim. Naime, jedna od likova iz romana radila je u galeriji The Art of This Century, a frajer koji je u Tachelesu...» Soulmate je ubrzo sam došao do (poražavajućeg) odgovora na svoje pitanje. «Kad ti je deadline?» «Da, dobro, ali znaš, taj je frajer iz Tachelesa zaslužan što je Cabaret Voltaire....» Deadline?! Uh, DEAD-line!!!  Izbacujem Soulmatea iz videokruga zajedno s Tzarom, nepripremljenom večerom, neodadaizmom, Lazaretima u Dubrovniku, sestrom s druge strane telefonske linije i....vraćam se brzinom svjetlosti u tekst knjige. To je bilo sinoć. Ovo je sad. Scenarij sličan, ali morala sam mnogima od vas objasniti zašto me ovih dana nema na kavama i teško se javljam na mobitel. Ako vam se pak javim i počnem lupetati o nečemu što nema veze s ovim vremenom i prostorom, samo me kratko upitajte: «Kad ti je deadline?» Ta čarobna riječ pomaže u fokusiranju, sužavanju obzora i u podrezivanju infantilne razigranosti.  |
- 11:29 - do-da- (5) - l - :-)
utorak, 04.04.2006.
buđenje...
|
Pri kraju posljednjeg posta napisah da ovaj blog služi za istresanje. Možda, ali i ne samo loših stvari nego i lijepih! Evo danas pregršt lijepih stvari za istresti: novi, kvalitetni poslovi na obzoru, dobro štivo za čitati, sunčani dan i bujanje zelenih buketića na vrhovima grana! Jutros dok sam vozila bicikl (onaj kojim se krećeš naprijed samo ako imaš bujnu maštu) na balkonu, osjećala sam kao da svakim mojim udahom to tek rođeno zelenilo malo naraste! Ponosno što ga mazim pogledom i divim mu se, pa sve buja od važnosti! Vrtuljigaju se sokovi u stablima, u vlatima trave, izranjaju bijele, žute, nebesko modre i ljubičaste glavice iz predjurjevske prirode... Buđenje...prekrasno buđenje.... |
- 21:50 - do-da- (7) - l - :-)
ponedjeljak, 03.04.2006.
Ne pitaj kome zvono zvoni
|
Uh, kako je lako kritizirati! Kako je strašno dobar egoispunjavajući osjećaj stajati sa strane prekriženih ruku i nadgledati luđake što skakuću oko tehnike, backstagea, nose vodu, prstiju još umrljanih od tinte s kojom su potpisali ugovor o kreditu kako bi se pokrili najosnovniji troškovi organizacije, love izvođače da budu na vrijeme spremni izaći na binu... Kako je zanimljivo pljuckati po entuzijastima i tražiti načine da ih se ocrni, pa da im osim navučenih financijskih dugova još i hrpa zlonamjernih misli, riječi i djela sjedne na želudac. Nek' izgore čim prije, jer čemu podržavati nešto gdje nema prilike za financijsku zaradu inih i inih? What's the point? pita se uznevjerena masa. Mora da postoji skriveni «catch» ! Ima takvih čudaka na sve strane! Usuđuju se (sram ih bilo!) iskočiti iz okvira ponašanja postavljenih od strane poklonika čudotvornog zmijovitog simbola otisnutog na zelenkastom papiru. Ima ih posvuda i treba ih zatrti jer Money, money makes the World go around, people! Evo, na primjer, ta ekipa Zlatne Koogle ... Hm, hm...nagradno pitanje: koje skrivene namjere imaju ti čudaci? Zašto organiziraju tu manifestaciju? Zaokruži ponuđeni odgovor: a) da bi prali lovu: b) da bi stekli slavu i novac; c) da bi jednom godišnje okupili glazbenike raznih žanrova na jednom mjestu i publici (a i samim glazbenicima) pružili šarolik presjek trenutnog glazbenog događanja u Hrvatskoj i šire. Sssssssssssss............ Ne, ova navala sarkazma nije uvjetovana PMS-om, niti mi je mjesec u nepovoljnoj konstelaciji, niti sam dobila neku groznu vijest o tome da su zatočili nekog dupina ili slično, nego me iritiraju razne priče koje ovih dana kruže oko Zlatne Koogle. Ovo s WC-ima, na primjer. U subotu, za vrijeme održavanja koncertne večeri Zlatna Koogla, nije bilo vode u vodovodnom sustavu Tvornice. U WC-ima su zbog toga postavljene velike kante s vodom. Loše. Jako loša i nelagodna situacija, ali tko god je ikada bio organizator većih manifestacija zna da se nepredvidive stvari događaju i da se vatra gasi (voda nosi) kako god se zna i umije, jer odustajanja nema. Što bi osoba, koja se osjetila nadahnutom napisati čitav članak o Zlatnoj Koogli za jedne dnevne novine (namjerno ne stavljam link!), ne spominjući niti jednom riječju samu glazbu nego pišući samo o stanju u WC-u, napravila na mjestu organizatora te subotnje večeri? Zaprijetila vlasniku kluba tužbom, otkazala sve za drugi dan, platila izvođačima, tehnici i inom osoblju smještaj, podigla troškove na enormnu sumu? Ne znam, ali sudeći po izvještaju koji je predala u svoju redakciju, njoj nisu bili bitni ni izvođači, ni publika niti išta vezano za glazbu, nego samo sanitarni čvor. Čudan razlog za akreditiranje za glazbenu manifestaciju. A ako nije bila akreditirana kao novinar, nego je kupila kartu, eh...još čudniji razlog za kupiti kartu. Osobno izuzetno cijenim kvalitetnu kritiku i sa zahvalnošću je primam (osim ako sam u PMS-u  ). U privatnom životu i u poslu, svaka mi je dobronamjerna kritika jako pomogla, jer mi je pružila mogućnost sagledati situaciju s različitih pozicija i poboljšati ono što radim. «No man is an island...» Ali! Kritiku treba znati suvislo složiti i prenijeti. Naravno, najvažnije je od koga dolazi i s kakvom namjerom. Već sam nekoliko puta na ovom blogu pisala o namjeri kao polazišnoj točki, prioritetu koji se treba uzeti u obzir pri sagledavanju stvari. Dobronamjerna kritika pomaže, zlonamjerna uništava. «Svi smo mi krvavi ispod kože.», rekli bi naši stari. Zla namjera boli, ma koliko se mi pravili snažni, prkosni i tvrdokožni. Osobno bih imala brdo prigovora za organizatore Zlatne Koogle, ali nemam niti jednu konstruktivnu kritiku, nemam priložena rješenja na ta svoja lamentiranja, ne mogu im reći: «Gle, bilo bi bolje da ste to ovako i ovako, a ne onako i onako.», jer ja se ni u snu ne bih prihvatila organizacije takve manifestacije. Nisam toliko širokogrudna niti su mi glazbeni obzori toliko široki. Vama koji me bolje znate i podsmjehujete se na ove rečenice, odgovorno tvrdim da je velika razlika organizirati EA i ZK! Vraćajući se nakon te večeri doma, Soulmate i ja raspravljali smo o komplikacijama organiziranja takve večeri. Brdo izvođača, stres svakog od njih; je li tonac zapamtio što je trebao s tonske probe (nezgodna stvar kad istu večer nastupa pregršt bendova), publika različitih interesa, vremenski raspon, financijski rizici organizatora, koncertni prostor, medijski pristupi itd.itd. Zaključili smo samo jedno. Organizirati nešto takvo bez šire potpore je ludost, ali čovjek tu ludost ne može racionalizirati. Entuzijazam se ne racionalizira. Njega vuče srce. Moglo bi se reći da čovjek pogođen «en theos» sindromom nema izbora. On jednostavno «mora» to raditi, mora ići dalje, jer protiv sebe ne može. Naš zaključak se naravno bazira na vlastitom iskustvu i projektima na kojima smo radili i dobili primjedbe tipa «Vi niste normalni.» Možda i nismo, ali ne možemo drugačije. Možda smo opsjednuti ili začarani? Naivni kad mislimo da činimo nešto dobro? Djetinjasti kad se veselimo pozitivnim reakcijama pojedinaca? Ne znam i nije mi niti važno. Kao što niti ekipi Zlatne Koogle vjerojatno nije toliko važno što ih se s neke strane blati. Možda ih zaboli, kao što svaka nepravda boli, ali oni će i dalje svojeglavo gurati nešto u što vjeruju da je dobra stvar. Barem sam ih ja tako doživjela. I iz godine u godinu učit će na vlastitim pogreškama i biti sve bolji. Iz kriza se najbolje uči. Dežurnim kritičarima ne dobrih namjera želim više (raznog) zadovoljstva u životu. And..I've got news for you: «Life is a box of chocolate...ostatak znate. Ekipi ZK želim da budu sretniji, da imaju više dobronamjernih, konstruktivnih kritika i sreće (čitaj:vode, sponzora, interesa publike, medija) koja će se poklopiti s količinom uloženog truda, te da čine ljude sretnima. Nek i dalje budu jedni od onih koji spajaju nespojivo, jer to je srž kreativnih pomicanja granica, a to ovim prostorima i te kako treba. E, sad kad sam se istresla (čemu ovaj blog i služi) evo malo fotki s koncertne večeri u Tvornici. Totalno subjektivno biranih, naravno. Nisam novinar da imam dužnost objektivnog izvještavanja  .    Fotke by: Martin Turšić . Thanks. Again. I promise, one day, I'll get myself one of those good cameras i prestat ću te žicati fotke  . |
