oceana
četvrtak, 31.01.2013.
Za Espadrilu
|
Gdje li je taj password? Lozinka. Kljucic za sobu. Naci cu ga. Prvo da joj napisem nekoliko rijeci. Njoj i ponekom setacu ili setacici koja proviri kroz prozorcic, zakoraci u ovu primirenu sobicu. Dobro mi dosli. Sobica je jos tu iako i ja rijetko ovamo navratim. Nema nekog posebnog razloga. Pisem i dalje (to je neizbjezno za neke, prepoznat cete se, znam). Notesi, biljeznice, racunalo, mobitel ili samo po zraku (nema ovdje pijeska), nije vazno, bitno je da se katkad pogledam u to zrcalo. Uspjela sam shvatiti koliko mi je to neophodno, gotovo kao i citanje zapisa drugih. Jucer procitah divan tekst. Doslo mi je da autoricu pronadjem i zagrlim. Da, vi koji me poznajete znate da katkad ne marim za norme i bacam se u zagrljaj naocigled potpunim strancima (nasrcogled novopronadjenim clanovima moje soul family). A o ostalome tijekom protekle godine dana… Ukratko, dobro je. Sve je drukcije pa i mi. Katkad nema razlike izmedju rasta i rastezanja. Prvo sam se jedva naviknula na Soulmateovu osisasnu glavu (u biti i nisam – srecom, kosa raste), a zatim je uslijedilo nekoliko naglih i velikih promjena - ne samo na vec i u nasim glavama i u okolini. Ide to nekako zajedno. Na neke se jos nisam naviknula, ali sam se napokon prestala opirati, prihvatila ih pa se lakse dise: “Whatever you accept you go beyond. If you fight it, you’re stuck with it.” U nekim stereotipima ima i istine. Iako… Ne postoji samo jedna istina…;) Stay well! |
- 12:03 - do-da- (5) - l - :-)
ponedjeljak, 10.10.2011.
O buri uz avokado
|
Naziv bura trebao bi imati još dva, tri treskavičasta slova r. Burra. Burrra. Dobro bi došlo i nekoliko iznenadnih, uskličujućih a: burrraaa! Snažan, hladan vjetar koji isiše sokove iz bića, sasuši im omotač i pretvori ga u ispucano, bolno propustno tkivo. Nepozvana snaga s visokog, hladnog i suhog crashing the party onima bliže morskome, otimajući im plodonosnu toplinu? Možda. Neki huhuutajuću burrruuu doživljavaju kao pročistavajući vjetar; kažu da razbistri um, osnaži tijelo, pročisti emocije. Nekima djeluje obratno; zaledi im um, stisne tijelo u oblik sasušene bobe grožđa, a emocije se prebrzo izmjenjuju i frcaju po različitim frekvencijama. Neki je odluče iskoristiti kao prijevozno sredstvo po fizičkim i metafizičkim prostranstvima pa im posluži za bezbrižno prepuštanje. Možda se i Ljubo tako prepustio kao i moj djed u trenutku odlaska s ovog igrališta? Kažu da se otac moje majke bojao samo vjetra, nevidljive i nepredvidljive sile s kojom se ne isplati boriti, jedine sile ispred koje se taj snažan i odlučan čovjek morao predati i čak sakriti. Skrivati? ...Ili je možda bolji izraz „prepustiti“ (sebe ili se)? S-krivanje, osjećaj krivnje zbog nedovoljne snage, neprilagođenosti...? IIi... Možda poticaj, pogurnuće, prepuštanje? Odlučujući trenutak za još jedno proširenje uma i iskustva, skretanje sa zamišljenog na nepredvidljivi put? Isušivanje jedne, potjera na pronalaženje nove...linije, vene, kanala, puta, načina...? Buurrraaaa. Da, bolje bi pristajalo još jedno ili dva u. Buu-rrr-aaaa. Preplaši-sledi-iznenađujući zalet. Zalet može biti i početak pada i početak podizanja: aaaa može biti iz stegnutog, preplašenog grla i iz otvorenog, oduševljenog zanosom. Kao i u svemu i uvijek – stvar osobnog izbora. Iz-bora... Iz-bure... Buurrreeee... Eheeej... Ah, da – zašto avokado u naslovu posta? Samo zato što ovih dana dobih avocado cravings i imam sreće jer je u obližnji dućan došla dobra pošiljka. Tijelo osjetilo nagovještaj buurrreeee? Možda. Kako god, obožavam avokado i da, dobro dođe uz ovaj neobični vjetar sa sjeveroistočnih visina. Ukusni omotač, unutarnji i vanjski. Nakon njega zagrijavajući napitak od đumbira, limuna i meda. Mmmm. Gorivo za uzletni zalet. |
- 12:16 - do-da- (3) - l - :-)
utorak, 16.08.2011.
Izlet...promjena...Promina
Uzitak voznje po rijetko koristenim putevima... Drevne nastambe...   ...mladi maslinici...  i sacuvani plodovi...  Nesvakidasnji susreti...  i prizori...  Jos fotografija s ovog izleta: klik |
- 13:33 - do-da- (3) - l - :-)
nedjelja, 14.08.2011.
Svidjalo ti se to ili ne...
|
Jedan tweet danas me potaknuo na razmisljanje o razlicitim nacinima dozivljavanja drustvenih mreza. Tweet je bio o tome da se sa vlastite liste uklone oni koji nisu uzvratili, tj. koji ne prate postove onoga koji prati njih... Ne prosudjujuci stav doticnog Twitterasa o tome, pocela sam razmisljati o vlastitome, a zanimalo bi me i sto i drugi (yes, you! ;)) misle i kako dozivljavaju drustvene mreze na Internetu. Na Twitteru sam tek odnedavno, pratim postove organizacija, tvrtki, osoba koje vecinom ne poznajem osobno, ali zanima me njihovo stvaralastvo, ideje, razmisljanja i da, naravno, fotografije – volim ih promatrati jednako kao i stvarati. Ocekujem li da netko uzvrati s klikom na „follow“? Ne. Zasto bih? Na Twitteru pisem o mnogocemu i ne vidim razloga da to zanima nekoga samo zato sto mene zanima o cemu oni/ona/on izvjestavaju. Ista je stvar i sa Facebook-om. Ovih sam dana pokrenula jos jednu Facebook stranicu. Jedan od razloga bila je zelja za pracenjem rada ljudi/organizacija ciji rad cijenim, ali neke od njih ne poznajem osobno te sam htjela odvojiti privatni/osobni Facebook profil (kao i onaj od EA festivala) od tog mojeg „javnog“. Ocekujem li uzvrat klikom na „like“ moje stranice? Ne. Razlozi su isti kao i u slucaju s Twitterom. O.K. Ne ocekujem, a je li mi drago kad se to ipak dogodi ili kad netko na cijim stranicama nisam ni bila klikne „follow“ ili „like“, a ja se pitam kako su me uopce nasli, sto ih je potaknulo da se ukljuce u moj svijet i cak i na taj nacin omoguce da i ja dobijem uvid u njihov? Da. Da, pogotovo kod onih koji ne ocukuju nista zauzvrat, ne vezujuci se za razlicite nacine pokazivanja odobravanja, podrske i sl. vec na taj nacin istrazuju i sami sebe, dijele ono sto zele podijeliti i radoscu ih ispunjava vec sam taj osjecaj klikom na „share“, „post“, „tweet“ ili „update“ .  Jedan od osnovnih razloga pisanja i postanja fotografija na net je da mi posluze kao osobni podsjetnik na razna iskustva, dogadjaje kojima sam prisustvovala, razmisljanja koja su me okupirala i iz kojih se poslije razvilo nesto novo, neke nove ideje ili novi susreti. Na primjer, jucer sam citala neke davno postane tekstove i smijesila se cijelo vrijeme - na opisane dogadjaje bila sam potpuno zaboravila, a u tom su trenutku bili tu, preda mnom, ne u nekoj zaboravljenoj biljeznici na dnu ladice stola od kojeg sam se davno odselila... I sto je najvaznije, podsjecanje na njih me razveselilo. Ili.. prije nesto manje od dvije godine u nepovrat su nestali podaci s jednog diska, ukljucujuci jako drage fotografije. Srecom, neke sam od njih bila stavila u album jednog od sustava tih mreza i dan danas ih (iako smanjene) katkad izvucem odatle i koristim po potrebi. Drugi i podjednako vazan razlog sveg ovog mojeg piskaranja i postanja fotografija je da svoja iskustva i razmisljanja podijelim s dragim prijateljima, poznanicima i dobronamjernim prolaznicima. Hoce li ih oni procitati, vidjeti, hoce li im se „svidjeti“ ili ne... „Nije do mene“, rekao bi nas Ivo. Raduje me ako im moji postovi nesto znace, vesele me komentari i (re)akcije, ali ne ocekujem da cu to osjetiti svaki put kad pozelim nesto priloziti u bilo koju od (sad vec) malog mnostva virtualnih sobica. Poput i zivota izvan Interneta i ovaj, virtualni pun je mogucnosti, od osobnog putovanja i propitivanja vlastitih stavova do sirih puteva... Cesto su se iz chatova, foruma, blogova i inih razvijala nova, lijepa poznanstva. Nasmijesim se kad od dragih ljudi koji ne sudjeluju u blogovima cujem: „Hej, znas ono sto si stavila na blog...“ . Veseli me sto citaju i skoknu na koji link sa stranice, upoznaju svijet nekog drugog blogera, twitterasa, linkedinovca, facebookpageovca... Sharing is caring. Is it? Kako se uzme. Meni znaci. Katkad neobjasnjivo zasto... Svidjalo se to nekome ili ne. ;) |
- 14:09 - do-da- (4) - l - :-)
utorak, 02.08.2011.
Art Workshop "Salona" - otvorenje izlozbe
Poput kamena... dijelovi slike katkad u prejakom bljesku sto ih zatvara od pogleda i uoblicuje u praznu plocu, ali ona pruza informacije... tek kad joj se osobno priblizite, ne putem fotografije ili tudjih rijeci vec korakom, prisutnoscu, licem u lice.
Jos nekoliko fotografija s otvorenja izlozbe: klik |
- 14:49 - do-da- (1) - l - :-)
ponedjeljak, 25.07.2011.
Veja, JuJu, Canzoniere Grecanico Salentino, Kries...
    |
- 19:58 - do-da- (3) - l - :-)
subota, 23.07.2011.
A sto ako...
|
Dragi svi, s obzirom da je bilo dosta upita tipa „Sto ako veceras bude padala kisa?“ odgovor postavljam ovdje kako bi ga imali mogucnost procitati i oni koji nisu na EA fb grupi/page-u : Kisu dozivljavamo kao prirodnu pojavu koja je za nas zivot na zemlji jednako vazna kao i svjetlo i toplina sunca. Kad planiramo festival zamisljamo ga pod vedrim, zvjezdanim nebom, a dopustamo mogucnost da postoji visa i mudrija sila koja odlucuje sto je bolje za opce dobro, bez obzira razumjeli mi to ili ne, bez obzira hoce li to odgovarati nasem zamisljaju ugodnosti u odredjenom trenutku. Kad bi racunali na to da je kisa negativan pojam koji zaustavlja planove, u Velikoj Britaniji, npr., festivala na otvorenome uopce ne bi bilo, a ima ih i to takvih da se radosne dozivljaje s njih pamti godinama iako publika zna stajati u visednevnom blatu, mnogi u cizmama i kabanicama, a neki i bez takve dodatne opreme. Tijekom 14 godina postojanja festivala Ethnoambient Salona niti jednom nismo otkazali koncert – gosti nam dolaze iz raznih strana svijeta i tu nema mogucnosti cekanja „dan, dva da se okolnosti promijene“ vec napravimo sve sto je u nasoj moci da se prilagodimo svim okolnostima u onoj mjeri koliko je to moguce i najvaznije od svega – zamisljamo vedro nebo i sve na pozornici i oko nje u najboljem redu, a elektronsku opremu osiguramo nadstresnicom. Vjerujemo u snagu zajednistva i sto vise ljudi usmjeri svoje misli u ono dobro sto zeli (a ne u ono sto ne zeli), jedan oblik slobode izbora izlazi na vidjelo i dogadja se i ono cemu cesto prikacimo naziv „cudo“. Imali smo i situacije u kojem je nebo bljeskalo oko nas, javljali su nam o prolomima oblaka u okolici, a na Gradini nije bilo kapi kiše. Jedne godine pala je kisa s jacim vjetrom pa smo malo pricekali i to je sve. Da je i elektronika zakazala, vjerojatno bismo nastavili bez nje. Onaj tko bi htio, prilagodio bi se i prepustio najboljem mogucem dozivljaju podjednako i kao da je okruzen pojacalima i svjetlima – vlastitu stvarnost sami stvaramo; svatko od nas uvijek ima mogucnost izabrati na sto ce se u odredjenom trenutku i situaciji usredotociti, sto ce biti u fokusu, kakav ce znacaj dati onome sto mu u tom trenutku (ne) odgovara i sto ce uciniti sa tim osobnim dozivljajima stvarnosti. U svakom slucaju, mi i dalje zamisljamo sve jest i da ce biti u redu i spremni smo prilagoditi se tako da cinimo najbolje sto u tom trenutku mozemo i znamo. Hoce li to „najbolje sto mi mozemo“ biti najbolje za nekoga drugoga ne ovisi o nama jer, ponavljam, svatko ima slobodu izbora na sto ce se fokusirati i kako ce si protumaciti dogadjaje i okolnosti. Dok ovo pisem, oblacno je, grmi i zemlja je napojena. Za nekoliko sati treba poceti tonska proba. Zivot je misterij. Nikad ne znamo sto cemo novo nauciti u okolnostima koje nam dolaze na dar... |
