oceana
petak, 26.01.2007.
Leptir...continued
|
Igrao se leteći po stanu, zastao na jednom, pa na drugom zidu, malo odspavao i nešto iza podneva, spustio se na prozorsko staklo ugrijano od niskog zimskog sunca. - On bi van – zaključi Soulmate. Iako je prozor bio dovoljno otvoren da bi leptir mogao izaći - valjda je kroz njega sinoć i ušao - ipak smo širom otvorili jednu stranu i čekali da gost skuži da treba proći ispod prozorskog okvira, pa onda van, što je ubrzo i učinio. - Smrznut će se vani– zabrinuto će Soulmate. Odjednom mi se učinilo kao da je uistinu, čim se nekoliko metara odmaknuo od prozora, prestao mahati krilima, te da to krhko biće, lagano poput pera, polako pada prema zemlji. No, ubrzo se pokazalo da se samo igrao, uživajući u milovanju sunčevih zraka i zanosima dobroćudnog vjetrića, te je nakon par trenutaka, ponovno odlučio preuzeti kontrolu i nastavio letjeti. . Još sam neko vrijeme promatrala njegovu igru i divila se sposobnosti po kojoj zna kada treba preuzeti kontrolu, a kad se može u potpunosti prepustiti slobodnom padu i potpori vjetra, te kad i kome može nenajavljen doći u goste, a kad se treba vratiti u svoj prirodni habitat. Sve nekako easy, nenametljivo i čineći radost okolini. Možda je upravo na putu prema domu nekoga od vas? |
- 20:13 - do-da- (12) - l - :-)
Plavo zeleni trenutak...continued
|
Još sam uvijek pod vibracijama jučerašnjih prizora. Fotka ispod nije dostojan prikaz te dinamičnosti mora, neba i obale što se jučer odigravala pred našim očima. Više od dvadeset minuta stajala sam u nevjerici. Priroda me uvijek iznova oduševi, ali ti prelijevi smaragdne, tirkizne, safirne vibracije titrali su mi u tijelu i za vrijeme sastanka koji je uslijedio poslije. Jedva sam se skoncentrirala na posao jer su u meni i dalje se pretapljale prethodno doživljene slike. I kad bih se uspjela na trenutak dublje skoncentrirati i zvučati suvislo, pogledala bih u oči sugovornika i tras! Plave, duboko plave oči pozorno slušaju moje izlaganje, ali njihova dubina izlazi iz mora, iz onog dijela gdje plavetni vodeni život dodiruje obale otoka u daljini! I meni se otme osmijeh i svijest se trga u namjeri vraćanja na horizont ili u mase antracitnih oblaka iznad plavetnila. Ako je primijetio odsutan i možda u tom trenutku neprimjereno dug eye contact i smiješak, vjerojatno je pomislio da nisam baš svoja. I zaključak mu ne bi bio daleko od istine. U to vrijeme pripadala sam zeleno-plavim trenucima što se prelijevaše po moru i nebu. Poseban je jučer bio dan. Navečer smo dobili i iznenadnu posjetu. U stan nam je uletio žuto-bijeli leptir i pravio mi društvo dok sam spremala večeru. S mislima u slikama od prije nekoliko sati i leptirom pored sebe, mogla sam samo osjećati duboku zahvalnost za prelijepe trenutke života. I kao što već napisah – još sam uvijek pod vibracijama jučerašnjeg dana, ali s razlikom da sada djeluju kao nadahnuće i poticaj koncentraciji. I leptir je još tu. |
- 11:13 - do-da- (4) - l - :-)
četvrtak, 25.01.2007.
plavo zeleni trenutak
 |
- 23:23 - do-da- (7) - l - :-)
nedjelja, 21.01.2007.
it was soooo good
 D' aqui dub u Trećem svijetu... ...kad dobra glazba ponese, nastaje trans...svijest se utapa u plesu... It was so good, so good da me danas bole svi mišići... |
- 22:49 - do-da- (9) - l - :-)
petak, 19.01.2007.
Preciznost ili odugovlačenje?
|
- Is «Procrastinator» your middle name? - No. My middle name is Undoer. Velika je razlika, a maleni prag između preciznosti u bilo kojem poslu (u smislu obraćanja pažnje na detalje, dotjerivanja u smislu «da bude što bolje») i odugovlačenja (u smislu «cjepidlačenja», nesigurnosti, itd.). Preciznost dolazi kao rezultat intuitivne razrade ideje, stvari se poslaguju «kao same od sebe», prirodno, uz znatan udio vlastitog djelovanja autora, ali napor je takav da rezultira uzvraćenom energijom, a ne velikim i dugotrajnim iscrpljivanjem sebe i okoline. Dovršeno djelo izlazi u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Odugovlačenje često dolazi kao rezultat viška slobodnog vremena. Autor previše «prčka» po prvotnoj zamisli, originalne ideje «prizemljene» putem intuicije, zanosa i nadahnuća sve se više deformiraju. Vrijeme za koje su zamišljene da budu ostvarene, prolazi. Stvara se kaos u svijetu ideja koje «čekaju u redu» za trenutno ostvarenje. Ostaju zakočene, zakržljaju, izgube se, nestanu neostvarene. Gube se prioriteti. Djelo, s kojim se previše odgađalo, ne dobiva svoje mjesto i vrijeme za koje je zamišljeno, tako da se i za njega može reći da je prošlo nezapaženo. Možda čak možemo reći da je, iako materijalizirano, prošlo neostvareno? Rijetka su djela koja zaslužuju da se uz njih pritisne pojam vječnih vrijednosti, ali i to su na kraju ona koja su izišla iz radionice autora u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Potaknute nadahnućem, obrađene nadarenošću i ostvarene pomoću dostatnog rada i s potrebnom dozom samopouzdanja. U nekim djelima se često može osjetiti ta, nazovimo je tako, pretencioznost. Kao da se autor sav zgrčio od želje da prenese određenu ideju, a ona, sama, sve mu više izmigoljava iz vida. Može se osjetiti ta prvotna namjera, ideja koja se spustila iz svijeta nebeskih mostova, ali tek kao proletjeli Kairosov rep u daljini. Čak mi pada na pamet da autori koji često odugovlače, te kad napokon prostru svoje djelo na korištenje javnosti i osjete da su propustili pravi trenutak, postaju podložni potpuno suprotnoj strani ove «bolesti» - šlampavosti, pa počnu raditi «na brzaka», valjda misleći da će tako stići nadoknaditi propušteni red u svijetu ideja. Iz jedne krajnosti u drugu. Jedno je darovati nužnu pažnju i djelo dobro pripremiti za predaju svijetu, a nešto posve drugo odugovlačiti s njim. Kako na vrijeme saznati kad je u pitanju jedno, a kad drugo? Sigurna sam da to svatko na svoj način osjeti. Dobro je ponekad vjerovati i bližnjima koji nas upozoravaju da smo «zagazili» ili «zastranili». A možda je još bolje ne imati previše slobodnog vremena i praznog hoda? Previše je to individualna stvar – na neke ljude vremenski rokovi/zadane teme/zadani prostor ili sredstvo izražavanja/itd djeluju tako da im ograničavaju kreativnosti, dok na druge isti uvjeti djeluju poticajno. Na neke jedanput djeluju jedni uvjeti, drugi put drugačiji. Sve je moguće, sve je promjenjivo i ništa nije sigurno. Ah, da osim «death and taxes». (and bills for electricity and phone). |
- 16:56 - do-da- (2) - l - :-)
ponedjeljak, 15.01.2007.
Blogerski virus razotkrivanja malih tajni
|
Prihvativši izazov od Jace , prostirem pet, većini nepoznatih činjenica, a koje su sastavni dio mene. Teško da nešto od toga ipak nije utkano u tekstove objavljene ovdje (ili razgovore i druženja tijekom vremena), no, let's give it a try: 1. Još od djetinjstva obožavam zvuk pisaće mašine. Volim i ovaj, meki, podatni zvuk komp. tipkovnice, ali kad ti nešto obilježi važan i lijep dio djetinjstva, ostaje utkano za svagda. Naime, pisanje, i to baš na pisaćoj mašini bio mi je jedan od najdražih hobija u djetinjstvu. Čak sam zamišljala da ću kad odrastem postati spisateljica i da ću imati svoj radni stol u nekom toplom kraju, u vrtu pored mora, okružena biljkama...i klik-klak zvuk pisaće mašine miješat će se sa zvukom mora, povjetarca i ptica. Piskaram svaki dan (pjesme, kratke priče, dnevničke zapise, nekoliko romana ispisujem već godinama)...možda ih predam na uvid drugima kad malo odrastem. Malo, kažem, jer kako je krenulo, sumnjam da ću u ovome životu ikada do kraja odrasti. 2. Omiljene životinje: dupini i slonovi. Za kućne ljubimce ipak sam odabrala svijet biljaka i minerala. 3. Užasavam se hladnoće od kad znam za sebe. U djetinjstvu sam se svake jeseni «opraštala» od života, uvjerena kako neću preživjeti nadolazeću zimu. Kasnije sam si obećavala da ću to godišnje doba provoditi u vječno toplim krajevima. Kako je krenulo, izgleda da neću morati daleko. 4. Obožavam filmsku umjetnost. Jedan od razloga je i što se u jedan medij može uklopiti većina onoga što volim: fotografija, glazba, tekst... 5. Krajem devedesetih odlučih se glazbi, koja me poput piskaranja pratila od prve svjesnosti, posvetiti i aktivnim djelovanjem. Zvučna kulisa za te sudbinske trenutke preusmjeravanja bio je album: Sounds of WOMAD 2 (kompilacija pjesama glazbenika koji su 1995. nastupili na WOMAD-u ). Prenosim palicu dalje: Vrtlarica Viviana Lanterna Big Vern Espadrila |
- 12:01 - do-da- (17) - l - :-)
subota, 06.01.2007.
Avoiding Mrs Illusion
|
First of all jedan poseban pozdrav vagabundima koji sada ispijaju pive po Nizozemskoj i nadaju se da će im, na primjer, možda biti otkazan let za povratak u HR, kako bi malo produžili praznikovanje. Ovo vam je tek podsjetnik na pravila lijepog ponašanja u inozemstvu:  Zahvaljujući Matiji i Žuletu, te isprobavanju efikasnosti nagibnog vlaka na relaciji Zagreb-Split, danas smo odlijepili prste s tipkovnica / klavijatura, izravnali zgrčene zglobove, očistili cipelice od paučine i izašli u zagrljaj divnom sunčanom danu. Za razliku od nekih (vidi fotke), mi smo samo sjedili i uživali u suncu i pogledu na more, stijene, otoke.    Nevjerojatno je to. U roku od pola sata izlaganja blagotvornim toplim zraka i s mirisom mora u porama, gotovo svi problemi isparavaju u oblik kuglice koja se teleportira na određeno vrijeme tamo negdje, oko radnog stola. Sama ode doma. Stvarno. Evo našla sam je, čim sam se vratila. Odmah je zasvijetlila i uparila se natrag u kožu, izazivajući lagano peckanje od stopala do glave. No, bar je nestala na neko vrijeme, sa svim svojim sadržajem koji se uglavnom vrti oko problema sagledavanja, razumijevanja i prihvaćanja određenih životnih okolnosti te pokušaja što svjesnijeg djelovanja unutar istih. Ponekad se bolje zaustaviti nego zaletjeti se u ponor. Ponekad nemaš dovoljno snage za preskok (slab ili nezdrav zalet), pa je bolje pričekati...smisliti plan za izgradnju mosta, napraviti ga sam ili pričekati pomoć, pronaći drugi put...za sve to treba smirenost da bi se stvarna situacija mogla dobro ispitati. Kaotičan um lako zaskoči the most famous private teacher Mrs Illusion. Već me prije uspjela namamiti da joj skupo platim njeno vrijeme provedeno sa mnom. This time, I'd rather avoid her lessons, if possible, tako da...don't tell her where I am... |
- 21:41 - do-da- (13) - l - :-)
utorak, 02.01.2007.
Lonely Tree
 Lonely tree in amongst steel Yolngu history from the bay Where the spirit of a woman Becomes a bird in paradise ... The forest of trees is all gone They won't ever return again The children will have nothing left For thousand years What will become of it all ... From Lonely Tree by Yothu Yindi |
