oceana
nedjelja, 17.12.2006.
letting the days go by
 Letting the days go by/let the water hold me down Letting the days go by/water flowing underground Into the blue again/in the silent water Under the rocks and stones/there is water underground. (Talking Heads / Once In A Lifetime) |
- 20:31 - do-da- (23) - l - :-)
nedjelja, 10.12.2006.
Pred smiraj
 |
- 22:00 - do-da- (15) - l - :-)
petak, 08.12.2006.
Knjižnice
|
Siscijankin post o knjižnicama i čitaonicama teleportirao me u jedan obožavani prostor iz djetinjstva. Na teleporterskom senzoru piše: mjesto i vrijeme:Gradska knjižnica i čitaonica u malom gradu Oceaninog odrastanja. Istrčavam iz mrskog mi prostora osnovne škole, (nevjerojatno je da se i dan danas ježim pri pomisli na tu ustanovu), zalijećem se preko ceste i ravno na magična vrata gdje ulazim u prostor jedinstvenog mirisa. Mirisa knjiga. Tete za pultom posebna su bića, sveznajuće i nasmiješene Čuvarice Hrama kojima je svo to blago stalno na dohvat ruke (naime, u mojim fantazijama one nikada ne napuštaju taj prostor, jer zašto bi netko izlazio iz raja?). Nakon pozdrava, odlažem školsku torbu pored njihovog pulta i tiho se približavam nepreglednim redovima bremenitih polica. Sve suvišno tada nestaje. Naglo se prekida veza mojih osjeta s tjelesnom stvarnošću; svo drečanje iz obližnjeg školskog dvorišta, zvuk automobilskih sirena što svako malo upozoravaju mahnite školarce koji bezglavo trče preko ceste kao (kao?!) da su zvijeri upravo puštene s lanca, kreštavi zvuk tadašnje direktorice škole koja čini se ima sposobnost bilokacije, te je sa svojim štapom za kažnjavanje uvijek na ključnim mjestima nestašluka: u djelokrugu školska zgrada- ograda ispred glavnog ulaza u školsko dvorište. Po noći se možda i mnogim učenicima prikazuje u mukotrpnim snovima. Od takvih noćnih mora pate vjerojatno čak i mnogi učitelji. U koraku prema policama sve to nestaje, briše se. Od vrata do pulta Čuvarica Hrama događa se čišćenje od vanjskih ometala, ostavlja se kaput, torba, stvarnost. Od pulta do polica, srce se priprema na zaron. Od početka reda polica...o, od tamo više ništa nije i sve jest! Sve postoji i sve može nestati. U istom trenutku! Mogu biti što god poželim! Mogu poći u svaki komadić planeta, mogu postati amazonka ili tek usamljena i stara sakupljačica bilja, pisac, rudar ili tek eterično biće iz mitološke predaje, ovisno koja mi knjiga privlači pogled i uzrokoje trzaj ruke. Beskonačne mogućnosti sklapanja vlastitih svjetova. Iz polica izlazim poput rudara koji je našao zlatnu žilu. Grlim u naručju netom odabrane svjetove dobro sakrivene unutar izlizanih, ali čvrstih korica (i dan danas kod mene prednost imaju izdanja s čvrstim koricama) i donosim ih do pulta gdje ih jedna od dvije nasmiješene Čuvarice ubilježava. Do doma letim na svom pony biciklu, utrčavam u svoju sobu i...započinje nadogradnja moje, samo moje stvarnosti. I ni do danas nije završila. Iako sada nailazim na takove hramove na svakom koraku (ne nužno u knjižnicama, dapače), taj prvi svetoliki prostor zauvijek će mi ostati u sjećanju kao i mnoštvo zgoda povezanih s njim i pripadajućom čitaonicom gdje su se održavali povremeni susreti sa saveznicima Čuvarica Hrama. Iako bi možda bilo logično da sam poželjela biti knjižničarka, ta se misao nije zadržavala u mojoj djetinjoj svijesti. Prvo, takvu počasnu službu po meni nije mogao svatko raditi, pa sam vjerojatno osjećala da je nisam dostojna. Drugo...ah, ovo je ipak post, a ne roman. Negdje moram staviti točku inače...ne bu dobro. Opet sam se zapiskarala, umjesto da radim. točka |
- 15:02 - do-da- (11) - l - :-)
Lanterna
|
...čekali smo puna tri mjeseca na izvještaj! skoknite ovdje i uživajte! |
- 00:29 - do-da- (4) - l - :-)
nedjelja, 03.12.2006.
divljina
|
Di smo bili? Ne znam. Željka i Marin nas oteli, (crvenkapicu smo morali ostaviti pored posljednjeg znaka civilizacije - asfalta) i pogurnuli na divlju, kamenu stazu u sred...pa, najprikladniji izraz bio bi - pustinje.   Hodali, bolje rečeno, hopsali smo po vijugavom puteljku obraslom pikavim, niskim raslinjem više od tričetvrt sata. Trajalo bi i kraće da Kvirko (je, tako se zove on, moj odnedavno stalni suputnik nije htio puno toga zabilježiti, što znači da su me oni niski pikavci više puta dohvatili jer sam više zujala okolo, nego pazila kamo idem.  Što mogu, kad mi je sve to bilo novo, začuđujuće, prekrasno u svom nesputanom divljaštvu prirode. Na prvi pogled, za jednu kontinentalku naviklu na jedra stabla i glatke i podatne stabljike biljaka, ovaj predio činio se poput surove, odbojne pustinje u kojoj zrakom šušti opori glas i opominje: «No pasaran!». No, tek nekoliko hrabrih, prvih koraka punih dužnog strahopoštovanja i udisaja zraka punom snagom, probilo je bilo kakvu psihičku barijeru, ako je uopće i postojala. Brežuljci poslagani poput majčinskih grudi koje svojim neobičnim mlijekom hrane svo to divlje bilje što izviruje iz stijena i kamenja, oštre grančice koje svojim trnjem ne napadaju, nego samo po potrebi brane svoj život. Istina, stvarna se tjelesna i psihička prepreka pojavila nailaskom na jedno šareno, vijugavo biće na stazi koje je u ženskom dijelu ekipe probudila arhetipski strah (na šta nas Eva osudi...). Soulmate je pokušao biti blagoglagoljiv: «Ma, i ona je samo izašla grijati se na sunce.» Je, ali ona to može svaki dan i...šta će joj staza? Od tada je Kvirko ipak više boravio u svojoj kućici zataknutoj za pojas, a ja oči zalijepila za stazu, pomno izbjegavajući svaku suhu grančicu, ma kako nevino i beživotno izgledala. Cilj je bio jedno malo selo, napušteno prije više od tridesetak godina.  Mir. «Tišina do bola», reče Marin.  Dok smo mi još nezasitno švrljali okolo, Željka je na kominu pripremala ručak. Uskoro je tišina bila isprekidana našim uzastopnim uzdasima zadovoljstva od blagovanja slastnog obroka.  Sunce nas je požurivalo da se vratimo, a proziran mjesec dodatno putem pogurivao kao da govori: «Nauživali ste se. Pustite sada moju divlju dječicu noći da izađu van i neometano se igraju.» Zvuk kotača po obližnjem asfaltu prenio nas je u drugačiju stvarnost. Crvenkapica je strpljivo čekala na svom mjestu. Vratismo se u pitomi svijet. Uvukavši svoje srce natrag u betonski kvart, shvaćam da nije isto. Pokupilo je dio onog divljeg bilja u sebe i kuca drugačije. Promijenilo se. Podivljalo je. Pretvorilo se u srce divokoze, želi dalje tumarati po neravnim, surovim stazama, osluškivati disanje trna na grmovima, grijati se na iskonskoj vatri s komina, piti kapi rose s lista kadulje. No, duša smiruje poludjelo srce jer je zadovoljna. Zna da joj treba i ta divljina i ova pitomost doma u betonu. Zna da joj treba ravnoteža...  |
