|
Light Wanderings
Flickr
Another one
U mene mlada glava k'o zelena trava,
kano mlada voćka na golomu brdu;
kako koji vjetar puha,
tako s njom okreće!
Ali, vi ste mudre i poštene glave,
koje ćete meni oprostiti
i hrđave glase ne prenositi.
Koja bude hrđava i pogana,
ona će ostat' vama pod nogama.
A koja bude dobra i poštena,
ona će otić' po svijetu
kano pčela zvukom po cvijetu.
Da bi vas se svako dobro držalo
Kao što se bršljan drži drva i kamena,
Pijesak mora dubokoga,
Zvijezde neba širokoga,
A anđeli Boga pravednoga.
(trad. iz konavoske zdravice)
Bonfire and el e ment (ali) s
Water
Fire
Earth
Air
...subject to change...as everything in life...
Poglavica Tika-Taka
U noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca, okupilo se Veliko Vijeće sela na redovno zasjedanje. Trebalo je razmotriti proteklo razdoblje i donijeti važne odluke za naredno.
Osjeća se nezadovoljstvo među vijećnicima, ali i ostatkom plemena koje stoji izvan šatora i čeka rezultate. Naime, po mišljenju većine pripadnika plemena, poglavica Tika-Taka doveo je svojim odlukama i načinom vladanja plemensku zajednicu do ruba propasti. Zaključili su da selu prijeti glad, zemlja je raspodijeljena, većina dobara i zaliha završila je u rukama prolaznika i prosjaka.
Jedna od rijetkih zadovoljnih osoba u šatoru to veče bijaše Bijela Ptica, članica Velikog Vijeća i prapraprapraunuka osnivača sela. Njezine oči sjajile su se poput stakalca na mjesečini. Bila je svjesna da se čitavo selu ustalo protiv poglavice Tika-Taka, ali se nadala da će mu produžiti ovlasti, jer je on vodio pleme upravo na onaj način kako je prema legendi njen prapraprapradjed govorio da treba.
Poglavica Tika-Taka, iako svjestan pobune plemena, nije odavao nesigurnost. I njegove su oči odražavale poseban sjaj kada bi pogledao prema Bijeloj Ptici.
Te je duge noći glavnu riječ vodio vijećnik Sivi Hrast koji je posljednjih mjeseci polako i pripremao pobunu u selu. Iznosio je neoborive razumske činjenice protiv poglavice Tika-Taka.
«Živimo na najplodnijoj zemlji u okolici, a najsiromašniji smo! Radimo najviše od svih plemena u okolici, a jedva preživljamo! To ne da graniči s ludilom! To jest ludilo!», bjesnio je obraćajući se članovima Velikog Vijeća.
Malo, po malo, većina vijećnika iznijela je sličan stav. Došlo je vrijeme na poglavicu Tika-Taka da kaže što ima, prije izglasavanja daljnjeg povjerenja.
«Dragi moji, upravo zato što smo blagoslovljeni najbogatijom zemljom, trebamo biti milostivi prema onima koji je nemaju. Upravo zato što smo najvrijedniji, trebamo darovati one koji nisu shvatili radost stvaranja. Jesmo li u nestašici ovisi o mjerilu kojim se mjeri. Ovisi o tome i što se mjeri.» - tih nekoliko rečenica bilo je sve što je rekao u svoju obranu.
Bijela Ptica drhtala je od radosnog uzbuđenja. Činilo joj se da poglavica Tika-Taka izgovara riječi koje je slušala u djetinjstvu. Zvučale su poput pjesme kojom ju je majka uspavljivala. Bile su to riječi njenog prapraprapradjeda, riječi kojima je mudro upravljao selom, riječi koje su se poput povjetarca godinama isprepletale kroz kose muškaraca i žena toga plemena. I njegovi mudri napuci donosili su mir i zadovoljstvo plemenu, sve do posljednih godina kada je jedan putnik namjernik donio njima do tada potpuno nepoznatu bolest.
Plemenski vrač Kameni Korijen nazvao je tu bolest opijumom, jer je zamućivala svijest. Manifestirala se tako da bi oboljeli osjetio potrebu sakupljanja, gomilanja potrebnog i nepotrebnog. Za tolike razne stvari svaki oboljeli još bi dodatno sagradio jednu nastambu. Nekolicina njih i nekoliko nastambi u kojima su držali sve te stvari koje uglavnom nisu niti koristili. Bilo im je važno samo da ih posjeduju, te da ih i dalje prikupljaju. A za to im je trebalo sve više i više sredstava. Onaj koji je imao samo jednu nastambu punu nepotrebnih stvari osjećao se neuspjelim i siromašnim naspram oboljelog koji je imao već dvije. Po prvi puta se u selu pojavila i bolest krađe i otimanja. Bolest se brzo širila i iako je Kameni Korijen pronašao lijek za nju, stanovnici sela odbijali su ga uzimati.
Uživali su u svojoj bolesti.
Samo je nekolicina uspjela sačuvati se od epidemije, koristeći savjete mudrog i iskusnog vrača, no većina je sela bila zaražena. Mudrost koja je selo održavala sva ta stoljeća, a uz pomoć koje je vladao i poglavica Tika-Taka, plemenu više nije odgovarala jer je bila u suprotnosti sa svime što su sada željeli.
Bolest je potpuno promijenila njihovu svijest, navike i uvjerenja.
Rađala su se i djeca s virusom koji su naslijedila od roditelja. Oboljeli više nisu dolazili na ritualne plesove i pjevanja. Smatrali su to gubitkom vremena koje mogu utrošiti u skupljanje.
Omjer oboljelih i zdravih bio je takav da su oboljeli zdrave proglasili čudacima i neradnicima.
Vijeće je napokon te večeri, u noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca donijelo odluku. Poglavica Tika-Taka je smijenjen. Novi poglavica postao je Sivi Hrast. Odluka je prenešena plemenu koje je vrištalo od veselja očekujući bolje dane.
U šatoru su u tišini ostali vrač Kameni Korijen, vijećnik Brzi Konj, Bijela Ptica i sada već bivši poglavica Tika-Taka.
Tuga je preplavila njihova srca, ali znali su da ne mogu pomoći onima koji ne žele pomoć. Kameni Korijen znao je još nešto. Bolest ima razne oblike, a jedan od njih je smrtonosan. Njegov sin bio je među prvima koji je podlijegao. Prvi znak smrtonosne faze bio je osjećaj koji je do tada bio gotovo nepoznat u plemenu.
Bio je to osjećaj straha.
Strah od gubitka stečene imovine, strah od susjeda, strah od onoga što su nazvali nesposobnost da ispunjavaju porive koje su dobili bolešću. Taj strah nagrizao je srce da bi ga s vremenom konačno i rasparao.
Četvorica članova plemena sjedila su u tišini. Vrač tiho, ali odlučno prozbori:
«Moramo ustrajati na izliječenju za one za koje još ima nade. To je naše pleme i ne smijemo posustati.»
Bijeli Korijen počeo je tiho, a zatim sve glasnije pjevati, pridružili su mu se Bijela Ptica i Tika-Taka, dok je Brzi Konj davao ritam udarajući rukama po koljenima i bosim stopalima po zemljanom podu.
Vani je i dalje vladala buka i žamor članova plemena oduševljenim novim Poglavicom, no ako se malo, samo malo obratila pažnja, mogao se čuti nenametljiv, skladan i ritmičan zvuk koji je dolazio iz šatora utonulog u tamu noći mladog mjeseca.
Nenametljiv, skladan, ritmičan, uporan i iscjeljujući zvuk.
No, mogao ga je čuti samo onaj koji ga je tražio.
Oceana, 21.02.2006.
Mjesecu
...promatram ga kako doplovljava s istoka... obrisi tek propupalih grana pokušavaju ga na tren sakriti od mog pogleda, no nailazi nestašni vjetar i podiže ih poput dječijih ruku u vis, otkrivajući
nebeskog lampaša u svoj njegovoj punini. Odvraćam pogled, ali on ne skida pogleda s mene, stabla, šumarka pored zgrade, ulice, klizi po autocesti prema Karlovcu, zaranja u Mrežnicu, presvlači stijene na Velebitu u srebrne vilinske kose, odmara se plutajući na slanoj jadranskoj tekućini...poput tepiha prostire od sebe ljeskavi vijugavi most prema obali...otkriva zaboravljene divlje puteve obrasle ružmarinom, kaduljom, timijanom...provlači se kroz makiju, nježno dotiče stoljetna kamena zdanja...i odlazi dalje...uvijek isti, uvijek drugačiji...uvijek ovdje i uvijek tamo...
Oceana
***
listovi - možda ih jednom i nastavim ispunjavati
Stream of Thoughts
Odgovor na FAQ Zašto pišem blog?
o novim policama za knjige .
eterična ulja ili S poznatim u nepoznato
o stablu i korijenima
Copyright: Oceana
Text
Photo (since 10/10/2006)
O, Great Spirit
Whose voice I hear in the winds,
And whose breath gives life to all the world,
Hear me.
I am small and weak.
I need your strength and wisdom.
Let me walk in beauty and make my eyes ever behold the red and purple sunset.
Make my hands respect the things I have made and my ears sharp to hear your voice.
Make me wise so that I may understand the things you have taught my people.
Let me learn the lessons you have hidden in every rock and leaf.
I seek strength, not to be greater than my brother, but to fight my greatest enemy-myself.
Make me always ready it come to you with clean hands and straight eyes.
So when life fades, as the fading sunset, my spirit may come to you without shame.
Chief Yellow Hawk, Sioux
|
oceana
četvrtak, 30.11.2006.
Otok Čiovo, crkva Gospe od Prizidnice
Za ovaj izlet ne mogu naći odgovarajuće riječi za ispisati ih i oblikovati u jedan kratki, suvisao blog-tekst.
Previše je to mjesto ponudilo i previše sam toga prihvatila u roku od nekoliko sati koje smo tamo proveli.
Riječi se skrivaju, kao što se i sama crkvica sakrila; u stijene, sljubljena s prirodom...
|
- 17:17 -
do-da- (15) -
l -
:-)
utorak, 28.11.2006.
Sunny days, again
Nekolicina dragih ljudi ovaj se vikend potrudilo da nas maknu od monitora, izvuku iz stana i potaknu nas da prekrasno, sunčano i toplo vrijeme provedemo tamo gdje smo u stvari oboje najviše «doma». U prirodi. Mediteranskoj.
Subotnji izlet u prirodu s Vidom, jednim od najvećih entuzijasta i istraživača koje poznam, znači i obavezno obilaženje povijesnih lokacija.
Crkvica sv Vida u Segetu Gornjem, okružena stećcima.
Posebno objašnjenje stećka za Xiolu : ne, ovo iznad nije ono što ti je prvo palo na pamet, nego mač sa štitom.
Nedjelja je bila posvećena obilasku izvora rijeke Jadro sa Željkom i Marinom, te penjanja na obližnje brdo. S obzirom je proteklih dana na ovom blogu bilo i previše tugaljivih trenutaka, sada neću o ekološkim šokovima na koje smo tamo naišli. To zavrijeđuje akciju, a ne lamentiranje, tako da u ovom postu obraćamo pažnju samo na lijepe prizore kojih je bilo u izobilju.
I na kraju, kava u Solinu.
|
subota, 25.11.2006.
It's the end of the world as we know it ...
...and I feel fine... (R.E.M.)
Pa, da završimo s lekcijama ovog Studenog.
Što treba za uspješno preživljavanje velike tuge?
a) Prvo i osnovno – prihvaćanje spoznaje da uistinu jest end of the world - as you know it, ma kako god te drugi pokušali utješiti suprotnim tvrdnjama.
b) Dopusti si određeno razdoblje tugovanja (ipak, ne pretjeruj u dužini) tako da sav jad/čemer/tuga/ izađe van. Ako je pokušaš sakriti od sebe, lupit će te kasnije i to još žešće. So, the sooner the better.
c) Nakon dobrog i temeljitog natakanja (poput veša koji se treba posebno dobro oprati), slijedi ribanje i pranje, tj. finalno čišćenje. Special ingredients koji pomažu čišćenju su «mudre iz naroda»:
- «što te ne ubije, jača te»
- «tuga je neizbježna, patnja je stvar izbora»
- «kad se zatvore vrata, otvori se prozor»
- «feniks se rodio iz pepela»
- «za sve postoji viši razlog»
- «gledaj širu sliku»
- «stalna na tom svijetu samo mijena jest» (toliko često upotrebljavani i parafrazirani Gundulićev tekst da je postao «narodni»)
- «svako iskustvo dragocjeno je»
- «Wachsen tut Weh»
- «don't cry over spilt milk»
- «present is a gift»
- i dvije najvažnije: « izvuci pouku iz cijele situacije da ti se ne bi ponovila», te «vrijeme liječi sve rane»
-
d) Sjeti se koliko si puta mislila/o da je određena situacija užasavajuća i da se ne da preživjeti da bi nakon nekog vremena shvatila/o da se upravo iz tog strašnog kaosa izrodilo nešto jako dobro za sve strane, što u tom trenu nisi mogla/o niti pojmiti ( tu ide primjedba «i tijelo boli kada raste»).
e) In case you are using make-up: Don't. Nemoj se šminkati u te dane preboljavanja jer ćeš ličiti na cirkus (otečene, crvene oči i nos od višednevnog plača ne može sakriti ni «šminka najboljih svjetskih šminkera»)
f) Pjevaj si «It's the end of the world as we know it...» i onda najglasnije «...and I feel fine!» Ples, skakanje, mlataranje rukama i nogama uz tu pjesmu – obavezno!
g) Pij čaj od timijana, čaj od majčine dušice, čaj od echinacee, sirup od trputca (jerbo, kad stisne tuga, padne imunitet, pa se teško diše), udiši miris lavande (dezinficira i iznutra!), zaroni glavom u grm ružmarina...
h) Hodaj po zemlji (doslovno i u svim mogućim prenesenim značenjima).
i) Budi svjestan da te ponekad na temeljite, ali pozitivne promjene može pogurati samo the-end-of- the-world-as-you-know-it, te tu ide još jedna mudra iz naroda: «I udarac u leđa / nogom u stražnjicu je korak naprijed».
g) Ghghghgh...pročisti pluća, grlo, protresi glavom, vratom, rukama, trbuhom, nogama i sjeti se da, koliko god pokušavala/o održati razinu svjesti o usmjerenju vlastitog djelovanja i života, ipak...
»Life is a box of chocolate – you never know what you're gonna get!»
|
ponedjeljak, 20.11.2006.
Beam me up
Pauk
Rhythm Tribe
Afion
Kries
|
- 17:27 -
do-da- (12) -
l -
:-)
petak, 17.11.2006.
Noćas me moj grad opet pomazio
Sve češće me «slučajnost» okruži ljudima od kojih mogu puno učiti.
Na sve moguće načine pružaju mi poduke iz ustrajnosti, bezuvjetne ljubavi, samopouzdanja, discipline (the most difficult one), povjerenja, iskrenosti, odgovornosti, pažnje, usmjerenosti, prijateljstva, (iako se to već podrazumijeva u pojmu bezuvjetne ljubavi.)..njihova blizina je ponekad toliko snažna da zaboli. Tjelesno zaboli njihov zagrljaj, jer ispružene ruke u tom trenu providnosti izruče svo obilje iskustva i saznanja koje mi, često i nesvjesno, svojim stiskom prenesu.
Misle da primaju, a u stvari daruju.
Znam da i jedna i druga strana trenutno šalje zahvalu. Mislimo da je šaljemo osobi, ali šaljemo je dalje, šire, više....svemu što nas povezuje.
|
četvrtak, 16.11.2006.
čekaju udomitelje...
Ovo upravo dobih mailom od Slavena:
photo by: Ne znam. Vjerojatno Staky
Stari šest tjedana.
Dobri udomitelji trebaju se javiti na: staky@email.t-com.hr ,
ili broj Tel. 01/2930537
|
utorak, 14.11.2006.
Tuga je neizbježna, patnja je stvar izbora – podsjeti Lidija na narodnu izreku
Nekome za dolazak u special state of mind treba meditacija, nekome šetnja, nekome sport – meni odgovara sve to, posebno i zajedno, ali ponajviše ples. Čaga. Bacanje po dance flooru. Skakanje.
Tako smo se prvo od tuge pročistili na nedjeljnom vjetru i znakovitom promatranju izlaska na more klase Optimist (can't help smiling),
zatim smo u Trećem svijetu
poslušali Afion
i poslije se naskakali na jedinstven izbor glazbe by DJ gazda-Marin-surprises. Nismo se dali doma, ni na uljudnu molbu dotičnog:
«Dragi gosti, 'ajte ča!»
A slijedeći dan povratak u ZG-ZAG.
Uobičajena stanka i noćenje pored Mrežnice i jednog dragog bića koje se odaziva na ime Gea.
U našem voljenom gradu dočekao nas danas divan, sunčan i topao dan. Indian Summer se ne da.
|
- 16:18 -
do-da- (10) -
l -
:-)
petak, 10.11.2006.
Skarabej
Prošli post govori o umiranju. O netjelesnoj smrti koja pročišćava, preispituje prioritete i stvara mjesto za novi, kvalitetniji, ispunjeniji, svrhovitiji, odgovorniji, istinskiji život.
Iz osobnih, a i iskustva mnogih prijatelja i poznanika, mjesec studeni zaista doživljavam kao jednu veliku metlu Više Sile kojom ista iz slike zemaljske stvarnosti neumoljivo briše sve što u sebi nema čvrstinu i voljnost kakvu darovani Život zaslužuje.
Da nas i naše planove Velika Metla Studena ne bi pomela, treba graditi čvrste temelje.
Koji je osnovni sastojak čvrstih temelja?
Koji?
Care for a lucky guess?
This is my guess: Iskrenost.
Iskrenost prema sebi i prema drugima.
Iskreni odgovor na pitanja: Tko smo, čemu težimo i jesmo li se spremni boriti za to.
Nekoliko sam puta ovih dana od raznih ljudi čula: «Život je sranje.» ili «Život je patnja.» Ne samo ovih dana.
Mnogima od tih ljudi ta je izjava urezana u podsvijest i čim im se nešto lijepo dogodi (bilo kao uzrok vlastitih djelovanja ili «slučajnosti»), sabotiraju sami sebe zbog straha od...promjene, djelovanja, obaveza, nepoštivanja dogmi? Been there - done that.
«Život je ----- (pick your own terrible curse).»
Yes, so what?
Možda je baš smisao života u tome da od ugljena napravimo dijamant?
Nije li svaki takav trud bolji od uljuljkavanja u depresivnim mislima?
What do you have to lose?
Samo otpad, to put it mildly.
Ako hoćete, priznanje «Život je ...ehm...ugljen.» prvi je korak ka iskrenosti.
Kada si to kažemo, tu rečenicu lijepo zaboravimo, jer od tog trenutka taj se ugljen počeo pretvarati u nešto drugo, našim daljnjim djelovanjem, mislima, riječima...
Iskrenost nas isto tako obavezuje da ukoliko više nemamo volje boriti se, svoje bližnje na vrijeme obavijestimo da nas ugljen, takav kakav jest, baš lijepo grije i godi nam i da nam se eto, ne da glumiti alkemičare i da ćemo ostati pri izjavi «Život je...nepromjenjiv.»
Na taj način oni barem znaju da na nas ne mogu računati u procesu stvaranja.
Ako to ne učinimo na vrijeme, onda nas osnovni ljudski pojam odgovornosti treba natjerati da barem zatvorimo krug koji smo s njima započeli.
Iskrenost i odgovornost.
Jedno uvjetuje drugo.
Te dvije značajke sprječavaju odustajanje od započetog puta po kojem smo već prešli veliki dio i sa sobom poveli mnoge sličnih stremljenja.
Ovaj i jučerašnji post posvećujem jednoj osobi koja je sinoć...odustala.
|
- 16:46 -
do-da- (14) -
l -
:-)
četvrtak, 09.11.2006.
Mjesec Studeni
Studeni je vrijeme umiranja.
Sve što se tanahnim nitima drži za volju, napokon otpada.
Sve što nije na čvrstim temeljima izgrađeno, ruši se.
Studeni je vrijeme preispitivanja.
Vrijeme razabiranja stvarnosti od iluzije.
Viveka time more than ever.
Studeni je vrijeme povlačenja.
Vrijeme poniranja u sebstvo.
Vrijeme razbijanja ugrušaka koji prijete Životu.
Studeni je vrijeme bola, patnje i tuge.
Studeni je studen, njegova hladnoća ubija,
ali i osvježava i okrepljuje ono što je
Bitno, voljno, odlučno i zdravo.
Studeni je okrutan ali pravedan.
Zbraja i množi učinjeno i propušteno.
Svakome po osobnoj zasluzi.
Ono što se čini smrću
Najčešće je prilika,
Velika prilika za novi život.
Nakon temeljitog čišćenja
Barem znamo s kojim i kakvim snagama
zaista raspolažemo.
|
srijeda, 08.11.2006.
Maslina je obrana...
Još mi uvijek sve miriši na masline...
Zelenkasto zlatna tekućina još mi uvijek teče u mislima, kao da se uvukla u žile, prelijeva se u tkivo, izlazi na pore i omamljuje me i oživljava u isti tren darujući mi sve što je skupila u sebi– čvrsti dodir postojanosti kamena, meki zagrljaj zemlje, nježne poljupce kišnih kapi, vrelu snagu sunca...
Sinoć sam prvi put u životu probala ulje u prvim trenucima izlaska iz procesa proizvodnje. Sat vremena prije, ta tekućina čvrsto se držala pod kožom zelenih i crnih plodova koje smo dopratili iz maslinika, tek obranog pod vedrim, plavim mediteranskim nebom.
Maslinik Marina i Željke jedno je od najljepših dvorova Prirode. Stabla njihovih maslina preko cijele godine gledaju more i otoke s jedne strane, te šumu i stamenu planinu s druge strane dok im društvo prave mirisni grmovi ružmarina, lavande i raznolikog poljskog cvijeća.
Dragocjena tekućina koju dobiju u jesen u sebi sadrži sve te slike uz njihovu bezgraničnu ljubav koja je utkana u grane svakog od mnoštva stabala koji su jučer obrani.
|
ponedjeljak, 06.11.2006.
mijenjati ili prihvaćati, that is the question
Koliko puta se čovjeku dogodi da se trudi nešto popraviti ili promijeniti da bi na kraju snaga shvatio da poanta cijelog dotičnog procesa nije bila u «popravljanju» i «mijenjanju» određene situacije, nego u tome da se nauči nositi sa situacijama koje mu / joj naizgled u datom trenutku ne odgovaraju.
No, znati razlikovati potrebu promjene od potrebe prihvaćanja...not easy, I admit.
It's a thin and dangerous / challenging line, ali je treba biti svjestan (kao što je npr. na ovoj fotki slabo vidljiva linija između neba, zemlje i mora - sjeverozapadni dio talijanske "čizme", btw).
Recimo da čujete / pročitate da je netko, s namjerom veličanja samoga sebe, indirektno o vama ili vašim bližnjima izrekao / napisao notornu laž.
Hoćete li se upustiti u borbu pijetlova (čitaj: ega) i tražiti načina da se izjava ispravi ili ćete dozvoliti da ta čudnovata bol, kakvu samo nepravda može prouzročiti, prođe?
U jednom sličnom slučaju koji se nedavno dogodio odlučila sam se za ovo drugo, iako su neki dragi prijatelji savjetovali da reagiram.
Nisam za reakcije, više sam za akcije.
Znam da oni koji žele istinu, mogu do nje lako doći. Doći će, eventually i oni ostali ionako im možda to nije niti važno. Za dotičnu osobu na kraju sam mogla samo osjećati iskreno sažaljenje.
Uostalom, tko zna koliko se puta slične stvari događaju, a da za njih niti ne znamo. Neki će takve «napade», ogovaranja ili misli i riječi negativnih energija usmjerenih prema sebi osjetiti na jednoj neopisivoj razini, npr. najednom će se početi osjećati bezvoljno, bez snage, tužno bez ikakvog vidljivog povoda. Neće znati tko, kako i zašto ih «tereti», dakle neće moći reagirati, a morat će se nositi s time.
Nije li onda najvažnije naučiti se nositi s takvim situacijama, znati procijeniti kada se treba «boriti za istinu» a kada samo nabaciti osmijeh – taman i uz pokoju suzu pročistačicu i nastaviti dalje?
Ionako kažu: Maybe you can't change the World, but you can change yourself.
Kad smo kod «mudrih», evo još jednog divnog teksta (posuđeno u www bespućima, ali više ne znam gdje tako da ne mogu staviti link):
O' Tunkasila Wakantanka
Ho naho tuwa mis tate el kin,
Niya tuwa ku wiconi makaowacaga kilyuha kin,
Naho mis. Mis cistila na hokesni.
Mis cin nita wasake na woksape.
Ayusta mis mani el hopa, na kagemita ista
Iho kin luta wimaheliyaya.
Kagemita nape younihan kin wa uskekiya mis yuha
Kage na nugemita pestola naho honita.
Kagamis pksape he ugnasmis okahnige takunlnis ospe kiyemita oyate.
Ayusta ospewakiyemis wouspenis inahme el iyohile canwape na iya.
Nita ola wasake el un isom taka isammita ciyawayasni, tka kize isomtakamita toka-misnala.
Kagamis ohinni winiyela el hi el nita kici sapesni hapena owotala ista.
Ca conj wiconi oiyokpaza, el oiyokpaza wimcheliyaya, woniya wakamita ugnas hi el nis cola istelya.
Chief Yellow Hawk, Sioux
iliti
O, Great Spirit
Whose voice I hear in the winds,
And whose breath gives life to all the world,
Hear me.
I am small and weak.
I need your strength and wisdom.
Let me walk in beauty and make my eyes ever behold the red and purple sunset.
Make my hands respect the things I have made and my ears sharp to hear your voice.
Make me wise so that I may understand the things you have taught my people.
Let me learn the lessons you have hidden in every rock and leaf.
I seek strength, not to be greater than my brother, but to fight my greatest enemy-myself.
Make me always ready it come to you with clean hands and straight eyes.
So when life fades, as the fading sunset, my spirit may come to you without shame.
Chief Yellow Hawk, Sioux
|
srijeda, 01.11.2006.
Ostavite balkon otvoren...
Stiglo nam je doba najvećeg darivanja Prirode prije nego se povuče u obnavljajući san.
I meni svaku jesen, prije nego i sama uđem u usporeno stanje, dođe na red jedno predivno druženje na kojem se susreću stari prijatelji i poznanici koji pristignu iz doslovno svih krajeva planeta, stvaraju se nove suradnje, prisustvuje se obilju glazbenih nastupa (namjerno ne govorim koncerti, jer je razlika velika), te konferencija vezanih za svijet glazbe.
Ove godine to druženje održano je u magičnom andaluzijskom gradu Sevilli, punom šarenih fasada i predivnih parkova,
gdje ljudi iz čiste ljubavi prema životu zasviraju, zapjevaju i zaplešu u sred bijela dana.
Me being me, zasluge takvom ponašanju pridajem toplim klimatskim uvjetima.
Dok čitate neke pjesnike ili pisce, vrlo lako možete odrediti u kakvim su klimatskim uvjetima živjeli u doba stvaranja. Odaje ih njihova strast prema životu i upotreba boja. Stvaratelji iz toplijih krajeva, čak i kada pišu o smrti, pišu životvorno i strastveno.
Read between the lines, as always.
|
- 20:13 -
do-da- (11) -
l -
:-)
|
|