Još mi uvijek sve miriši na masline...
Zelenkasto zlatna tekućina još mi uvijek teče u mislima, kao da se uvukla u žile, prelijeva se u tkivo, izlazi na pore i omamljuje me i oživljava u isti tren darujući mi sve što je skupila u sebi– čvrsti dodir postojanosti kamena, meki zagrljaj zemlje, nježne poljupce kišnih kapi, vrelu snagu sunca...
Sinoć sam prvi put u životu probala ulje u prvim trenucima izlaska iz procesa proizvodnje. Sat vremena prije, ta tekućina čvrsto se držala pod kožom zelenih i crnih plodova koje smo dopratili iz maslinika, tek obranog pod vedrim, plavim mediteranskim nebom.
Maslinik Marina i Željke jedno je od najljepših dvorova Prirode. Stabla njihovih maslina preko cijele godine gledaju more i otoke s jedne strane, te šumu i stamenu planinu s druge strane dok im društvo prave mirisni grmovi ružmarina, lavande i raznolikog poljskog cvijeća.
Dragocjena tekućina koju dobiju u jesen u sebi sadrži sve te slike uz njihovu bezgraničnu ljubav koja je utkana u grane svakog od mnoštva stabala koji su jučer obrani.
Post je objavljen 08.11.2006. u 15:01 sati.