Prošli post govori o umiranju. O netjelesnoj smrti koja pročišćava, preispituje prioritete i stvara mjesto za novi, kvalitetniji, ispunjeniji, svrhovitiji, odgovorniji, istinskiji život.
Iz osobnih, a i iskustva mnogih prijatelja i poznanika, mjesec studeni zaista doživljavam kao jednu veliku metlu Više Sile kojom ista iz slike zemaljske stvarnosti neumoljivo briše sve što u sebi nema čvrstinu i voljnost kakvu darovani Život zaslužuje.
Da nas i naše planove Velika Metla Studena ne bi pomela, treba graditi čvrste temelje.
Koji je osnovni sastojak čvrstih temelja?
Koji?
Care for a lucky guess?
This is my guess: Iskrenost.
Iskrenost prema sebi i prema drugima.
Iskreni odgovor na pitanja: Tko smo, čemu težimo i jesmo li se spremni boriti za to.
Nekoliko sam puta ovih dana od raznih ljudi čula: «Život je sranje.» ili «Život je patnja.» Ne samo ovih dana.
Mnogima od tih ljudi ta je izjava urezana u podsvijest i čim im se nešto lijepo dogodi (bilo kao uzrok vlastitih djelovanja ili «slučajnosti»), sabotiraju sami sebe zbog straha od...promjene, djelovanja, obaveza, nepoštivanja dogmi? Been there - done that.
«Život je ----- (pick your own terrible curse).»
Yes, so what?
Možda je baš smisao života u tome da od ugljena napravimo dijamant?
Nije li svaki takav trud bolji od uljuljkavanja u depresivnim mislima?
What do you have to lose?
Samo otpad, to put it mildly.
Ako hoćete, priznanje «Život je ...ehm...ugljen.» prvi je korak ka iskrenosti.
Kada si to kažemo, tu rečenicu lijepo zaboravimo, jer od tog trenutka taj se ugljen počeo pretvarati u nešto drugo, našim daljnjim djelovanjem, mislima, riječima...
Iskrenost nas isto tako obavezuje da ukoliko više nemamo volje boriti se, svoje bližnje na vrijeme obavijestimo da nas ugljen, takav kakav jest, baš lijepo grije i godi nam i da nam se eto, ne da glumiti alkemičare i da ćemo ostati pri izjavi «Život je...nepromjenjiv.»
Na taj način oni barem znaju da na nas ne mogu računati u procesu stvaranja.
Ako to ne učinimo na vrijeme, onda nas osnovni ljudski pojam odgovornosti treba natjerati da barem zatvorimo krug koji smo s njima započeli.
Iskrenost i odgovornost.
Jedno uvjetuje drugo.
Te dvije značajke sprječavaju odustajanje od započetog puta po kojem smo već prešli veliki dio i sa sobom poveli mnoge sličnih stremljenja.
Ovaj i jučerašnji post posvećujem jednoj osobi koja je sinoć...odustala.
Post je objavljen 10.11.2006. u 16:46 sati.