Siscijankin post o knjižnicama i čitaonicama teleportirao me u jedan obožavani prostor iz djetinjstva.
Na teleporterskom senzoru piše:
mjesto i vrijeme:Gradska knjižnica i čitaonica u malom gradu Oceaninog odrastanja.
Istrčavam iz mrskog mi prostora osnovne škole, (nevjerojatno je da se i dan danas ježim pri pomisli na tu ustanovu), zalijećem se preko ceste i ravno na magična vrata gdje ulazim u prostor jedinstvenog mirisa. Mirisa knjiga.
Tete za pultom posebna su bića, sveznajuće i nasmiješene Čuvarice Hrama kojima je svo to blago stalno na dohvat ruke (naime, u mojim fantazijama one nikada ne napuštaju taj prostor, jer zašto bi netko izlazio iz raja?).
Nakon pozdrava, odlažem školsku torbu pored njihovog pulta i tiho se približavam nepreglednim redovima bremenitih polica.
Sve suvišno tada nestaje.
Naglo se prekida veza mojih osjeta s tjelesnom stvarnošću; svo drečanje iz obližnjeg školskog dvorišta, zvuk automobilskih sirena što svako malo upozoravaju mahnite školarce koji bezglavo trče preko ceste kao (kao?!) da su zvijeri upravo puštene s lanca, kreštavi zvuk tadašnje direktorice škole koja čini se ima sposobnost bilokacije, te je sa svojim štapom za kažnjavanje uvijek na ključnim mjestima nestašluka: u djelokrugu školska zgrada- ograda ispred glavnog ulaza u školsko dvorište. Po noći se možda i mnogim učenicima prikazuje u mukotrpnim snovima. Od takvih noćnih mora pate vjerojatno čak i mnogi učitelji.
U koraku prema policama sve to nestaje, briše se. Od vrata do pulta Čuvarica Hrama događa se čišćenje od vanjskih ometala, ostavlja se kaput, torba, stvarnost. Od pulta do polica, srce se priprema na zaron. Od početka reda polica...o, od tamo više ništa nije i sve jest!
Sve postoji i sve može nestati. U istom trenutku! Mogu biti što god poželim! Mogu poći u svaki komadić planeta, mogu postati amazonka ili tek usamljena i stara sakupljačica bilja, pisac, rudar ili tek eterično biće iz mitološke predaje, ovisno koja mi knjiga privlači pogled i uzrokoje trzaj ruke. Beskonačne mogućnosti sklapanja vlastitih svjetova.
Iz polica izlazim poput rudara koji je našao zlatnu žilu.
Grlim u naručju netom odabrane svjetove dobro sakrivene unutar izlizanih, ali čvrstih korica (i dan danas kod mene prednost imaju izdanja s čvrstim koricama) i donosim ih do pulta gdje ih jedna od dvije nasmiješene Čuvarice ubilježava. Do doma letim na svom pony biciklu, utrčavam u svoju sobu i...započinje nadogradnja moje, samo moje stvarnosti.
I ni do danas nije završila.
Iako sada nailazim na takove hramove na svakom koraku (ne nužno u knjižnicama, dapače), taj prvi svetoliki prostor zauvijek će mi ostati u sjećanju kao i mnoštvo zgoda povezanih s njim i pripadajućom čitaonicom gdje su se održavali povremeni susreti sa saveznicima Čuvarica Hrama.
Iako bi možda bilo logično da sam poželjela biti knjižničarka, ta se misao nije zadržavala u mojoj djetinjoj svijesti. Prvo, takvu počasnu službu po meni nije mogao svatko raditi, pa sam vjerojatno osjećala da je nisam dostojna. Drugo...ah, ovo je ipak post, a ne roman. Negdje moram staviti točku inače...ne bu dobro. Opet sam se zapiskarala, umjesto da radim. točka
Post je objavljen 08.12.2006. u 15:02 sati.