Marketing
Svidjalo ti se to ili ne...
Jedan tweet danas me potaknuo na razmisljanje o razlicitim nacinima dozivljavanja drustvenih mreza. Tweet je bio o tome da se sa vlastite liste uklone oni koji nisu uzvratili, tj. koji ne prate postove onoga koji prati njih...
Ne prosudjujuci stav doticnog Twitterasa o tome, pocela sam razmisljati o vlastitome, a zanimalo bi me i sto i drugi (yes, you! ;)) misle i kako dozivljavaju drustvene mreze na Internetu.
Na Twitteru sam tek odnedavno, pratim postove organizacija, tvrtki, osoba koje vecinom ne poznajem osobno, ali zanima me njihovo stvaralastvo, ideje, razmisljanja i da, naravno, fotografije – volim ih promatrati jednako kao i stvarati. Ocekujem li da netko uzvrati s klikom na „follow“? Ne.
Zasto bih? Na Twitteru pisem o mnogocemu i ne vidim razloga da to zanima nekoga samo zato sto mene zanima o cemu oni/ona/on izvjestavaju.
Ista je stvar i sa Facebook-om. Ovih sam dana pokrenula jos jednu Facebook stranicu. Jedan od razloga bila je zelja za pracenjem rada ljudi/organizacija ciji rad cijenim, ali neke od njih ne poznajem osobno te sam htjela odvojiti privatni/osobni Facebook profil (kao i onaj od EA festivala) od tog mojeg „javnog“. Ocekujem li uzvrat klikom na „like“ moje stranice? Ne.
Razlozi su isti kao i u slucaju s Twitterom.
O.K. Ne ocekujem, a je li mi drago kad se to ipak dogodi ili kad netko na cijim stranicama nisam ni bila klikne „follow“ ili „like“, a ja se pitam kako su me uopce nasli, sto ih je potaknulo da se ukljuce u moj svijet i cak i na taj nacin omoguce da i ja dobijem uvid u njihov?
Da.
Da, pogotovo kod onih koji ne ocukuju nista zauzvrat, ne vezujuci se za razlicite nacine pokazivanja odobravanja, podrske i sl. vec na taj nacin istrazuju i sami sebe, dijele ono sto zele podijeliti i radoscu ih ispunjava vec sam taj osjecaj klikom na „share“, „post“, „tweet“ ili „update“ .
Jedan od osnovnih razloga pisanja i postanja fotografija na net je da mi posluze kao osobni podsjetnik na razna iskustva, dogadjaje kojima sam prisustvovala, razmisljanja koja su me okupirala i iz kojih se poslije razvilo nesto novo, neke nove ideje ili novi susreti. Na primjer, jucer sam citala neke davno postane tekstove i smijesila se cijelo vrijeme - na opisane dogadjaje bila sam potpuno zaboravila, a u tom su trenutku bili tu, preda mnom, ne u nekoj zaboravljenoj biljeznici na dnu ladice stola od kojeg sam se davno odselila... I sto je najvaznije, podsjecanje na njih me razveselilo. Ili.. prije nesto manje od dvije godine u nepovrat su nestali podaci s jednog diska, ukljucujuci jako drage fotografije. Srecom, neke sam od njih bila stavila u album jednog od sustava tih mreza i dan danas ih (iako smanjene) katkad izvucem odatle i koristim po potrebi.
Drugi i podjednako vazan razlog sveg ovog mojeg piskaranja i postanja fotografija je da svoja iskustva i razmisljanja podijelim s dragim prijateljima, poznanicima i dobronamjernim prolaznicima. Hoce li ih oni procitati, vidjeti, hoce li im se „svidjeti“ ili ne... „Nije do mene“, rekao bi nas Ivo. Raduje me ako im moji postovi nesto znace, vesele me komentari i (re)akcije, ali ne ocekujem da cu to osjetiti svaki put kad pozelim nesto priloziti u bilo koju od (sad vec) malog mnostva virtualnih sobica.
Poput i zivota izvan Interneta i ovaj, virtualni pun je mogucnosti, od osobnog putovanja i propitivanja vlastitih stavova do sirih puteva... Cesto su se iz chatova, foruma, blogova i inih razvijala nova, lijepa poznanstva. Nasmijesim se kad od dragih ljudi koji ne sudjeluju u blogovima cujem: „Hej, znas ono sto si stavila na blog...“ . Veseli me sto citaju i skoknu na koji link sa stranice, upoznaju svijet nekog drugog blogera, twitterasa, linkedinovca, facebookpageovca...
Sharing is caring. Is it? Kako se uzme. Meni znaci. Katkad neobjasnjivo zasto... Svidjalo se to nekome ili ne. ;)
Post je objavljen 14.08.2011. u 14:09 sati.