|
Light Wanderings
Flickr
Another one
U mene mlada glava k'o zelena trava,
kano mlada voćka na golomu brdu;
kako koji vjetar puha,
tako s njom okreće!
Ali, vi ste mudre i poštene glave,
koje ćete meni oprostiti
i hrđave glase ne prenositi.
Koja bude hrđava i pogana,
ona će ostat' vama pod nogama.
A koja bude dobra i poštena,
ona će otić' po svijetu
kano pčela zvukom po cvijetu.
Da bi vas se svako dobro držalo
Kao što se bršljan drži drva i kamena,
Pijesak mora dubokoga,
Zvijezde neba širokoga,
A anđeli Boga pravednoga.
(trad. iz konavoske zdravice)
Bonfire and el e ment (ali) s
Water
Fire
Earth
Air
...subject to change...as everything in life...
Poglavica Tika-Taka
U noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca, okupilo se Veliko Vijeće sela na redovno zasjedanje. Trebalo je razmotriti proteklo razdoblje i donijeti važne odluke za naredno.
Osjeća se nezadovoljstvo među vijećnicima, ali i ostatkom plemena koje stoji izvan šatora i čeka rezultate. Naime, po mišljenju većine pripadnika plemena, poglavica Tika-Taka doveo je svojim odlukama i načinom vladanja plemensku zajednicu do ruba propasti. Zaključili su da selu prijeti glad, zemlja je raspodijeljena, većina dobara i zaliha završila je u rukama prolaznika i prosjaka.
Jedna od rijetkih zadovoljnih osoba u šatoru to veče bijaše Bijela Ptica, članica Velikog Vijeća i prapraprapraunuka osnivača sela. Njezine oči sjajile su se poput stakalca na mjesečini. Bila je svjesna da se čitavo selu ustalo protiv poglavice Tika-Taka, ali se nadala da će mu produžiti ovlasti, jer je on vodio pleme upravo na onaj način kako je prema legendi njen prapraprapradjed govorio da treba.
Poglavica Tika-Taka, iako svjestan pobune plemena, nije odavao nesigurnost. I njegove su oči odražavale poseban sjaj kada bi pogledao prema Bijeloj Ptici.
Te je duge noći glavnu riječ vodio vijećnik Sivi Hrast koji je posljednjih mjeseci polako i pripremao pobunu u selu. Iznosio je neoborive razumske činjenice protiv poglavice Tika-Taka.
«Živimo na najplodnijoj zemlji u okolici, a najsiromašniji smo! Radimo najviše od svih plemena u okolici, a jedva preživljamo! To ne da graniči s ludilom! To jest ludilo!», bjesnio je obraćajući se članovima Velikog Vijeća.
Malo, po malo, većina vijećnika iznijela je sličan stav. Došlo je vrijeme na poglavicu Tika-Taka da kaže što ima, prije izglasavanja daljnjeg povjerenja.
«Dragi moji, upravo zato što smo blagoslovljeni najbogatijom zemljom, trebamo biti milostivi prema onima koji je nemaju. Upravo zato što smo najvrijedniji, trebamo darovati one koji nisu shvatili radost stvaranja. Jesmo li u nestašici ovisi o mjerilu kojim se mjeri. Ovisi o tome i što se mjeri.» - tih nekoliko rečenica bilo je sve što je rekao u svoju obranu.
Bijela Ptica drhtala je od radosnog uzbuđenja. Činilo joj se da poglavica Tika-Taka izgovara riječi koje je slušala u djetinjstvu. Zvučale su poput pjesme kojom ju je majka uspavljivala. Bile su to riječi njenog prapraprapradjeda, riječi kojima je mudro upravljao selom, riječi koje su se poput povjetarca godinama isprepletale kroz kose muškaraca i žena toga plemena. I njegovi mudri napuci donosili su mir i zadovoljstvo plemenu, sve do posljednih godina kada je jedan putnik namjernik donio njima do tada potpuno nepoznatu bolest.
Plemenski vrač Kameni Korijen nazvao je tu bolest opijumom, jer je zamućivala svijest. Manifestirala se tako da bi oboljeli osjetio potrebu sakupljanja, gomilanja potrebnog i nepotrebnog. Za tolike razne stvari svaki oboljeli još bi dodatno sagradio jednu nastambu. Nekolicina njih i nekoliko nastambi u kojima su držali sve te stvari koje uglavnom nisu niti koristili. Bilo im je važno samo da ih posjeduju, te da ih i dalje prikupljaju. A za to im je trebalo sve više i više sredstava. Onaj koji je imao samo jednu nastambu punu nepotrebnih stvari osjećao se neuspjelim i siromašnim naspram oboljelog koji je imao već dvije. Po prvi puta se u selu pojavila i bolest krađe i otimanja. Bolest se brzo širila i iako je Kameni Korijen pronašao lijek za nju, stanovnici sela odbijali su ga uzimati.
Uživali su u svojoj bolesti.
Samo je nekolicina uspjela sačuvati se od epidemije, koristeći savjete mudrog i iskusnog vrača, no većina je sela bila zaražena. Mudrost koja je selo održavala sva ta stoljeća, a uz pomoć koje je vladao i poglavica Tika-Taka, plemenu više nije odgovarala jer je bila u suprotnosti sa svime što su sada željeli.
Bolest je potpuno promijenila njihovu svijest, navike i uvjerenja.
Rađala su se i djeca s virusom koji su naslijedila od roditelja. Oboljeli više nisu dolazili na ritualne plesove i pjevanja. Smatrali su to gubitkom vremena koje mogu utrošiti u skupljanje.
Omjer oboljelih i zdravih bio je takav da su oboljeli zdrave proglasili čudacima i neradnicima.
Vijeće je napokon te večeri, u noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca donijelo odluku. Poglavica Tika-Taka je smijenjen. Novi poglavica postao je Sivi Hrast. Odluka je prenešena plemenu koje je vrištalo od veselja očekujući bolje dane.
U šatoru su u tišini ostali vrač Kameni Korijen, vijećnik Brzi Konj, Bijela Ptica i sada već bivši poglavica Tika-Taka.
Tuga je preplavila njihova srca, ali znali su da ne mogu pomoći onima koji ne žele pomoć. Kameni Korijen znao je još nešto. Bolest ima razne oblike, a jedan od njih je smrtonosan. Njegov sin bio je među prvima koji je podlijegao. Prvi znak smrtonosne faze bio je osjećaj koji je do tada bio gotovo nepoznat u plemenu.
Bio je to osjećaj straha.
Strah od gubitka stečene imovine, strah od susjeda, strah od onoga što su nazvali nesposobnost da ispunjavaju porive koje su dobili bolešću. Taj strah nagrizao je srce da bi ga s vremenom konačno i rasparao.
Četvorica članova plemena sjedila su u tišini. Vrač tiho, ali odlučno prozbori:
«Moramo ustrajati na izliječenju za one za koje još ima nade. To je naše pleme i ne smijemo posustati.»
Bijeli Korijen počeo je tiho, a zatim sve glasnije pjevati, pridružili su mu se Bijela Ptica i Tika-Taka, dok je Brzi Konj davao ritam udarajući rukama po koljenima i bosim stopalima po zemljanom podu.
Vani je i dalje vladala buka i žamor članova plemena oduševljenim novim Poglavicom, no ako se malo, samo malo obratila pažnja, mogao se čuti nenametljiv, skladan i ritmičan zvuk koji je dolazio iz šatora utonulog u tamu noći mladog mjeseca.
Nenametljiv, skladan, ritmičan, uporan i iscjeljujući zvuk.
No, mogao ga je čuti samo onaj koji ga je tražio.
Oceana, 21.02.2006.
Mjesecu
...promatram ga kako doplovljava s istoka... obrisi tek propupalih grana pokušavaju ga na tren sakriti od mog pogleda, no nailazi nestašni vjetar i podiže ih poput dječijih ruku u vis, otkrivajući
nebeskog lampaša u svoj njegovoj punini. Odvraćam pogled, ali on ne skida pogleda s mene, stabla, šumarka pored zgrade, ulice, klizi po autocesti prema Karlovcu, zaranja u Mrežnicu, presvlači stijene na Velebitu u srebrne vilinske kose, odmara se plutajući na slanoj jadranskoj tekućini...poput tepiha prostire od sebe ljeskavi vijugavi most prema obali...otkriva zaboravljene divlje puteve obrasle ružmarinom, kaduljom, timijanom...provlači se kroz makiju, nježno dotiče stoljetna kamena zdanja...i odlazi dalje...uvijek isti, uvijek drugačiji...uvijek ovdje i uvijek tamo...
Oceana
***
listovi - možda ih jednom i nastavim ispunjavati
Stream of Thoughts
Odgovor na FAQ Zašto pišem blog?
o novim policama za knjige .
eterična ulja ili S poznatim u nepoznato
o stablu i korijenima
Copyright: Oceana
Text
Photo (since 10/10/2006)
O, Great Spirit
Whose voice I hear in the winds,
And whose breath gives life to all the world,
Hear me.
I am small and weak.
I need your strength and wisdom.
Let me walk in beauty and make my eyes ever behold the red and purple sunset.
Make my hands respect the things I have made and my ears sharp to hear your voice.
Make me wise so that I may understand the things you have taught my people.
Let me learn the lessons you have hidden in every rock and leaf.
I seek strength, not to be greater than my brother, but to fight my greatest enemy-myself.
Make me always ready it come to you with clean hands and straight eyes.
So when life fades, as the fading sunset, my spirit may come to you without shame.
Chief Yellow Hawk, Sioux
|
oceana
četvrtak, 27.04.2006.
In memoriam
Smrt je prirodna, ali kad zadesi...prirodno ne znači uvijek i lako prihvatljivo...
Don Branka Sbutegu upoznala sam krajem osamdesetih u Boki Kotorskoj.
...sjećanja naviru, kadrovi se pretapaju...knjižara u Boki...knjiga Karola Woytile... mali prostor pred crkvom... kolo...ljudi u narodnim nošnjama... drevne tradicijske pjesme... društvo za objedom u župnom dvoru...Don Brankove riječi mudre...sve mi prolazi poput zbluranog filma kroz glavu...
...Mir s tobom...
...
|
Ih, ta nemojte kaz'ti!
Svi navalili nešto organizirati ovaj četvrtak. Danas ima toliko događanja u gradu (barem 4 u skladu s mojim interesima), da...na kraju vjerojatno neću otići niti na jedno.
Ionako sam preumorna pa mi večer sluti samo na jedno: dekice, pečeni krumpiri, zelena salata, piva i dooobar film na DVD-u (draga moja Darma je svestrana! :- ))
Kiša je.
Zove unutra. Imam ispriku za moždanu, emocionalnu i tjelesnu neaktivnost.
Ah, da! Kad smo već kod doma (ne, nisam još našla našu kućicu u zelenilu), svi volimo reći "topli" dom. E u svezi glede i s obzirom da: ja stvarno ne mogu razumjeti mudrolije onoga ili one ili onih koji su zaduženi za procjenjivanje kada će uključiti/isključiti centralno grijanje u stanovima koji ovise o toplani.
Naime, jučer su odlučili da je bilo dosta grijanja. Ja sam poželjela imati lopatu pri ruci i glavu onoga koji je to odlučio. Je li ta osoba možda optočena salastim omotačima, ide u krevet poslije Dnevnika i ima električnu sušilicu za oprano rublje?
Ne perite me s varijantama tri-dana-prosjek-temperature-u-podne. Ne zanima me. Grijanje plaćamo tijekom cijele godine i ne vidim razloga da mi u travnju bude toplije vani nego u stanu, da na sebi nosim pola ormara robe, smrzavam se dok pišem i da mi se rublje suši po nekoliko dana.
Što sada? Da ne platim zadnji račun od grijanja, pa da barem znam da su mi ga s pravom isključili?
Idem po još jednu dekicu.
|
nedjelja, 23.04.2006.
Stara Marča
Sinoć smo se vozili Turopoljem i uživali u prizoru mnoštva krijesova koji su se svijetlili po poljima i u dvorištima obiteljskih kuća. Plamen plemeni plemeniti.
Danas smo se odvezli dalje.
Juraj je zeleni prohujao ispred nas.
Gusta, tek prolistala šuma prostirala se s desne strane dok se s lijeve pružala plodna nizina nudeći gostoprimstvo nekolicini rastrčkanih domova i vrtova. Zavrtjelo mi se od ljepote koja se nizala posvuda oko nas. Naš auto nalikovao je na veliku bubamaru koja poskakuje po seoskom putu, dok su nam sa strane mahale žute, plave i bijele latičaste glavice izvirkivajući iz čupavog zelenog tepiha.
Na samo imanje Jankovićevih stigli smo već lagano omađijani zrakom, bojama i mirisima. No, nismo bili svjesni da slijedi još iznenađenja - od načina kako su Ankica i Ivo uredili čitav prostor pazeći na svaki detalj, preuređujući staru kuću, gradeći nove objekte i koristeći pri tom što više autohtonih materijala tako da pojedini dijelovi izgledaju kao da su već stotinama godina tu, srasli s okolinom - do divlje, netaknute prirode koja je mamila u daljini.
Prošetali smo i okolnim brdašcima. Na jednom od njih sam si odmah u mislima izgradila dom.
Posljednja dva sata sjedili smo uživajući u toplom, sunčanom proljetnom danu, dragim ljudima i predivnoj hrani.
Povratak u Zagreb proveli smo, kao i obično kad se vraćamo iz prirode, u tišini - pokušavajući što jače i dublje u sebe utisnuti sliku doživljene ljepote, kako bi se što duže održala i pružala osnaženje u narednim danima.
|
subota, 22.04.2006.
Krijesovi Jurjevski
Ovo se klanja zeleni Juraj, kirales
|
petak, 21.04.2006.
Korak dalje
Perem podove, palim lučice, u ruci mi se izmjenjuju bočice mirisnih eteričnih ulja...pokušavam povratiti onaj stari, ugodni, topli osjećaj doma...ali ne uspijeva mi.
Ovo više nije moj dom.
Otkako je agentica za prodaju nekretnina zajedno sa vlasnikom stana ušla na vrata i prehodala po čitavom prostoru, dodirivala sve oko sebe, fotografirala... u mene se uvukla nelagoda. Kao da je sa sobom dovela još desetke ljudi i moj se dom pretvorio u autobusni kolodvor.
Koliko god se pripremali, neke nas stvari uvijek zaskoče. Dobro, moram priznati da kad malo bolje razmislim, nekoliko me snova u proteklo vrijeme upozorilo da će se ovo dogoditi, ali sam njihove poruke vraćala u podsvijest smatrajući da «sad nemam vremena još i o tome razmišljati». Eh, sad sam primorana to vrijeme pronaći.
K tome, još za vrijeme prošlogodišnje jesenske oluje kad je pokleknula krošnja «mog» stabla ispred prozora, osjećala sam da je možda došlo vrijeme za odlazak, no ipak neka očekivana rješenja za preseljenje nisu se pojavila i mi smo i dalje «čekali ono nešto», pravu priliku za preseljenje u dom po našim mjerilima.
Sada se događa da zaista vrlo brzo i moramo van, a na vidiku ni naše kućice u prirodi niti nekog pravog, dugoročnijeg rješenja.
Prije šest godina, kada sam useljavala u ovaj prostor, samoj sam sebi obećala da iz njega idem samo u «svoje». Naime, uselila sam se «na naglo»,oduševljena stablima sa svih strana, a dok sam skužila u kakvom je u stvari oronulom stanju cijeli stan, već je bilo kasno - prebacila sam sve dokumente na tu adresu i više mi se nije dalo ponovno nešto tražiti, pa opet mijenjati, useljevati, iseljavati... Uostalom većina stanova koje sam do tada vidjela i uvjeti pod kojima su iznajmljivani, bili su očigledni odraz distorzije stvarnosti u glavi samoga vlasnika, a ovaj je prostor barem imao prozore okružene zelenilom. S vremenom smo činili što smo i kako smo mogli da ga dovedemo u kakav-takav red, ali uglavnom je to bio mission impossible. No ipak smo se navikli na trenutni dom, našu bazu.
Međutim, od jučer je ta mirna baza postala prometni poligon.
U mislima već odvajam, pakiram...
Viveka.
U ovom nam je trenu na obzoru nekoliko instant kratkoročnih rješenja, ali mi bismo ipak prije pokušali neka druga, možda isto tako kratkoročna, ali – samostalnija, prostranija, zelenija, možda najam neke kućice u blizini Zagreba...
Koliko god mi trenutno ovo stanje izgledalo traumatično, sigurna sam da je u nekoj široj slici tako najbolje. Možda smo se malo bili ulijenili, pa se ovo sada sve naglo događa da nas pikne, probudi i potakne da se ne zadovoljavamo stanjem kakvim jest i koje nam u biti ne odgovara, nego da koračamo dalje u potrazi za onim što bi uistinu bio naš dom, naša stvaralačka baza, utočište, odraz onoga što nas dvoje uistinu volimo, cijenimo i želimo. Slijedi preispitivanje prioriteta i vlastitih stavova, a to je uvijek dobro, bez obzira na uzrok koji dovede do tog stanja.
|
srijeda, 12.04.2006.
Deadline
Neki je dan u jednom društvu postavljeno pitanje u svezi potrebnog vremena za prijevod jedne kartice teksta.
Kod svih taj vremenski raspon varira, ovisno o tematici, količini istraživanja itd., ali kod mene toliko, da mi je zaista teško izvući prosjek. Od 20 minuta do...hmm...nekoliko dana!
Najdrastičniji primjer dogodio mi se prije nekoliko godina kad sam pred sobom imala knjigu koja me u isto vrijeme oduševila (aahh, napokon netko tko isto osjeća i misli o Prirodi!), ali i šokirala do bola. Činilo mi se da je autor knjige ušao u dijelove mog mozga i srca gdje skrivam neke od svojih najvećih tajni, prativši moj život od prvih svjesnih trenutaka nakon rođenja, pa sve do današnjih dana. Činilo mi se da je većina teksta bio tijek mojih misli, osjećaja i opis ponekog djela.
Pročitavši prvi put knjigu i pretrpivši prvi šok, trebalo mi je malo vremena da dođem sebi, skuliram se i zaključim kako će to u stvari biti dobro da napokon, barem samo kao posrednik, svijetu mogu reći što zaista mislim i osjećam o Prirodi, a da se ne moram osobno izlagati sveprosuđujućoj publici (coocoo).
Razmišljala sam kako će mnogima to biti tek zanimljiv roman, fikcija, rezultat bujne fantazije. Malo će čitatelja pomisliti da je većinu opisanoga netko, pogotovo ne prevoditeljica sama, zaista i proživio. Bila sam zadovoljna. Moja će istina biti objelodanjena, ali na takav način da me neće opteretiti.
Prevodila sam knjigu, a u biti osjećala da je sama pišem, uz pomoć natuknica koje sam bilježila tijekom života. I onda... došla bih do nekog dijela u knjizi koji bi mi probudio izuzetno snažna sjećanja. Film se vraćao unazad, sve sam ponovno preživljavala, sama ili zajedno s autorom knjige... iskustvo, u isto vrijeme i lijepo i bolno. Oporavak je trajao dan, dva. Toliko mi je trebalo da se ponovno vratim poslu prevođenja. Tako je dolazilo do onog razvučenog vremena koje mi je bilo potrebno za prijevod jedne kartice teksta...sva sreća da mi stanje financija ne ovisi samo o tom poslu.
U to vremensko razdoblje treba još dodati i razna «zastranjenja». Na primjer, u knjizi na kojoj radim, naiđem na neki pojam koji mi je nepoznat ili nisam sto posto sigurna u njegovo značenje ili mi je poznat, ali me podsjetio na nešto i potaknuo da istražim malo više – što zbog poboljšanja kvalitete prijevoda, što zbog vlastite znatiželje. E, tada kreće seansa! Prekopava se biblioteka, osobna i od prijatelja...(halo Vlasta!) mmm...šuškavi, mirisni listovi...njammi... ili putem internet tražilice riješim postavljeno pitanje u roku nekoliko sekundi, ali! Ali!Ali!Ali! Nešto u tom objašnjenju: pojam, ime, povijesna činjenica, umjetnički izražaj... odvede me na drugo pretraživanje, pa treće...odoše sati...zaigram se kao malo dijete...
Sinoć se Soulmate vrati s probe i ugledavši moje ozareno lice (nasađeno na tijelo pokočeno od sjedenja) upita:
«Koliko si kartica danas prevela?», pomislivši da je moj osmijeh rezultat zadovoljstva obavljenim poslom.
«Hmm...ovaj, e, kako se zvao onaj tip iz Tachelesa?», odgovorim protuudarom.
«?!»
«Ma, znaš kad ste nastupali tamo početkom devedesetih! Kako se zvao tip koji je to sve u Berlinu organizirao?»
«Otkud ti sad to?»
«Pa, nešto sam istraživala o Peggy Guggenheim. Naime, jedna od likova iz romana radila je u galeriji The Art of This Century, a frajer koji je u Tachelesu...»
Soulmate je ubrzo sam došao do (poražavajućeg) odgovora na svoje pitanje.
«Kad ti je deadline?»
«Da, dobro, ali znaš, taj je frajer iz Tachelesa zaslužan što je Cabaret Voltaire....»
Deadline?! Uh, DEAD-line!!!
Izbacujem Soulmatea iz videokruga zajedno s Tzarom, nepripremljenom večerom, neodadaizmom, Lazaretima u Dubrovniku, sestrom s druge strane telefonske linije i....vraćam se brzinom svjetlosti u tekst knjige.
To je bilo sinoć. Ovo je sad. Scenarij sličan, ali morala sam mnogima od vas objasniti zašto me ovih dana nema na kavama i teško se javljam na mobitel. Ako vam se pak javim i počnem lupetati o nečemu što nema veze s ovim vremenom i prostorom, samo me kratko upitajte: «Kad ti je deadline?»
Ta čarobna riječ pomaže u fokusiranju, sužavanju obzora i u podrezivanju infantilne razigranosti.
|
utorak, 04.04.2006.
buđenje...
Pri kraju posljednjeg posta napisah da ovaj blog služi za istresanje. Možda, ali i ne samo loših stvari nego i lijepih!
Evo danas pregršt lijepih stvari za istresti: novi, kvalitetni poslovi na obzoru, dobro štivo za čitati, sunčani dan i bujanje zelenih buketića na vrhovima grana!
Jutros dok sam vozila bicikl (onaj kojim se krećeš naprijed samo ako imaš bujnu maštu) na balkonu, osjećala sam kao da svakim mojim udahom to tek rođeno zelenilo malo naraste! Ponosno što ga mazim pogledom i divim mu se, pa sve buja od važnosti!
Vrtuljigaju se sokovi u stablima, u vlatima trave, izranjaju bijele, žute, nebesko modre i ljubičaste glavice iz predjurjevske prirode...
Buđenje...prekrasno buđenje....
|
ponedjeljak, 03.04.2006.
Ne pitaj kome zvono zvoni
Uh, kako je lako kritizirati! Kako je strašno dobar egoispunjavajući osjećaj stajati sa strane prekriženih ruku i nadgledati luđake što skakuću oko tehnike, backstagea, nose vodu, prstiju još umrljanih od tinte s kojom su potpisali ugovor o kreditu kako bi se pokrili najosnovniji troškovi organizacije, love izvođače da budu na vrijeme spremni izaći na binu...
Kako je zanimljivo pljuckati po entuzijastima i tražiti načine da ih se ocrni, pa da im osim navučenih financijskih dugova još i hrpa zlonamjernih misli, riječi i djela sjedne na želudac. Nek' izgore čim prije, jer čemu podržavati nešto gdje nema prilike za financijsku zaradu inih i inih? What's the point? pita se uznevjerena masa. Mora da postoji skriveni «catch» ! Ima takvih čudaka na sve strane! Usuđuju se (sram ih bilo!) iskočiti iz okvira ponašanja postavljenih od strane poklonika čudotvornog zmijovitog simbola otisnutog na zelenkastom papiru. Ima ih posvuda i treba ih zatrti jer Money, money makes the World go around, people!
Evo, na primjer, ta ekipa Zlatne Koogle ... Hm, hm...nagradno pitanje: koje skrivene namjere imaju ti čudaci? Zašto organiziraju tu manifestaciju? Zaokruži ponuđeni odgovor: a) da bi prali lovu: b) da bi stekli slavu i novac; c) da bi jednom godišnje okupili glazbenike raznih žanrova na jednom mjestu i publici (a i samim glazbenicima) pružili šarolik presjek trenutnog glazbenog događanja u Hrvatskoj i šire.
Sssssssssssss............
Ne, ova navala sarkazma nije uvjetovana PMS-om, niti mi je mjesec u nepovoljnoj konstelaciji, niti sam dobila neku groznu vijest o tome da su zatočili nekog dupina ili slično, nego me iritiraju razne priče koje ovih dana kruže oko Zlatne Koogle. Ovo s WC-ima, na primjer. U subotu, za vrijeme održavanja koncertne večeri Zlatna Koogla, nije bilo vode u vodovodnom sustavu Tvornice. U WC-ima su zbog toga postavljene velike kante s vodom. Loše. Jako loša i nelagodna situacija, ali tko god je ikada bio organizator većih manifestacija zna da se nepredvidive stvari događaju i da se vatra gasi (voda nosi) kako god se zna i umije, jer odustajanja nema. Što bi osoba, koja se osjetila nadahnutom napisati čitav članak o Zlatnoj Koogli za jedne dnevne novine (namjerno ne stavljam link!), ne spominjući niti jednom riječju samu glazbu nego pišući samo o stanju u WC-u, napravila na mjestu organizatora te subotnje večeri? Zaprijetila vlasniku kluba tužbom, otkazala sve za drugi dan, platila izvođačima, tehnici i inom osoblju smještaj, podigla troškove na enormnu sumu? Ne znam, ali sudeći po izvještaju koji je predala u svoju redakciju, njoj nisu bili bitni ni izvođači, ni publika niti išta vezano za glazbu, nego samo sanitarni čvor.
Čudan razlog za akreditiranje za glazbenu manifestaciju. A ako nije bila akreditirana kao novinar, nego je kupila kartu, eh...još čudniji razlog za kupiti kartu.
Osobno izuzetno cijenim kvalitetnu kritiku i sa zahvalnošću je primam (osim ako sam u PMS-u). U privatnom životu i u poslu, svaka mi je dobronamjerna kritika jako pomogla, jer mi je pružila mogućnost sagledati situaciju s različitih pozicija i poboljšati ono što radim. «No man is an island...»
Ali! Kritiku treba znati suvislo složiti i prenijeti. Naravno, najvažnije je od koga dolazi i s kakvom namjerom. Već sam nekoliko puta na ovom blogu pisala o namjeri kao polazišnoj točki, prioritetu koji se treba uzeti u obzir pri sagledavanju stvari.
Dobronamjerna kritika pomaže, zlonamjerna uništava. «Svi smo mi krvavi ispod kože.», rekli bi naši stari. Zla namjera boli, ma koliko se mi pravili snažni, prkosni i tvrdokožni.
Osobno bih imala brdo prigovora za organizatore Zlatne Koogle, ali nemam niti jednu konstruktivnu kritiku, nemam priložena rješenja na ta svoja lamentiranja, ne mogu im reći: «Gle, bilo bi bolje da ste to ovako i ovako, a ne onako i onako.», jer ja se ni u snu ne bih prihvatila organizacije takve manifestacije. Nisam toliko širokogrudna niti su mi glazbeni obzori toliko široki. Vama koji me bolje znate i podsmjehujete se na ove rečenice, odgovorno tvrdim da je velika razlika organizirati EA i ZK!
Vraćajući se nakon te večeri doma, Soulmate i ja raspravljali smo o komplikacijama organiziranja takve večeri. Brdo izvođača, stres svakog od njih; je li tonac zapamtio što je trebao s tonske probe (nezgodna stvar kad istu večer nastupa pregršt bendova), publika različitih interesa, vremenski raspon, financijski rizici organizatora, koncertni prostor, medijski pristupi itd.itd.
Zaključili smo samo jedno. Organizirati nešto takvo bez šire potpore je ludost, ali čovjek tu ludost ne može racionalizirati. Entuzijazam se ne racionalizira. Njega vuče srce. Moglo bi se reći da čovjek pogođen «en theos» sindromom nema izbora. On jednostavno «mora» to raditi, mora ići dalje, jer protiv sebe ne može. Naš zaključak se naravno bazira na vlastitom iskustvu i projektima na kojima smo radili i dobili primjedbe tipa «Vi niste normalni.» Možda i nismo, ali ne možemo drugačije. Možda smo opsjednuti ili začarani? Naivni kad mislimo da činimo nešto dobro? Djetinjasti kad se veselimo pozitivnim reakcijama pojedinaca?
Ne znam i nije mi niti važno.
Kao što niti ekipi Zlatne Koogle vjerojatno nije toliko važno što ih se s neke strane blati. Možda ih zaboli, kao što svaka nepravda boli, ali oni će i dalje svojeglavo gurati nešto u što vjeruju da je dobra stvar. Barem sam ih ja tako doživjela. I iz godine u godinu učit će na vlastitim pogreškama i biti sve bolji. Iz kriza se najbolje uči.
Dežurnim kritičarima ne dobrih namjera želim više (raznog) zadovoljstva u životu. And..I've got news for you: «Life is a box of chocolate...ostatak znate.
Ekipi ZK želim da budu sretniji, da imaju više dobronamjernih, konstruktivnih kritika i sreće (čitaj:vode, sponzora, interesa publike, medija) koja će se poklopiti s količinom uloženog truda, te da čine ljude sretnima. Nek i dalje budu jedni od onih koji spajaju nespojivo, jer to je srž kreativnih pomicanja granica, a to ovim prostorima i te kako treba.
E, sad kad sam se istresla (čemu ovaj blog i služi) evo malo fotki s koncertne večeri u Tvornici. Totalno subjektivno biranih, naravno. Nisam novinar da imam dužnost objektivnog izvještavanja .
Fotke by: Martin Turšić . Thanks. Again. I promise, one day, I'll get myself one of those good cameras i prestat ću te žicati fotke .
|
|
|