Perem podove, palim lučice, u ruci mi se izmjenjuju bočice mirisnih eteričnih ulja...pokušavam povratiti onaj stari, ugodni, topli osjećaj doma...ali ne uspijeva mi.
Ovo više nije moj dom.
Otkako je agentica za prodaju nekretnina zajedno sa vlasnikom stana ušla na vrata i prehodala po čitavom prostoru, dodirivala sve oko sebe, fotografirala... u mene se uvukla nelagoda. Kao da je sa sobom dovela još desetke ljudi i moj se dom pretvorio u autobusni kolodvor.
Koliko god se pripremali, neke nas stvari uvijek zaskoče. Dobro, moram priznati da kad malo bolje razmislim, nekoliko me snova u proteklo vrijeme upozorilo da će se ovo dogoditi, ali sam njihove poruke vraćala u podsvijest smatrajući da «sad nemam vremena još i o tome razmišljati». Eh, sad sam primorana to vrijeme pronaći.
K tome, još za vrijeme prošlogodišnje jesenske oluje kad je pokleknula krošnja «mog» stabla ispred prozora, osjećala sam da je možda došlo vrijeme za odlazak, no ipak neka očekivana rješenja za preseljenje nisu se pojavila i mi smo i dalje «čekali ono nešto», pravu priliku za preseljenje u dom po našim mjerilima.
Sada se događa da zaista vrlo brzo i moramo van, a na vidiku ni naše kućice u prirodi niti nekog pravog, dugoročnijeg rješenja.
Prije šest godina, kada sam useljavala u ovaj prostor, samoj sam sebi obećala da iz njega idem samo u «svoje». Naime, uselila sam se «na naglo»,oduševljena stablima sa svih strana, a dok sam skužila u kakvom je u stvari oronulom stanju cijeli stan, već je bilo kasno - prebacila sam sve dokumente na tu adresu i više mi se nije dalo ponovno nešto tražiti, pa opet mijenjati, useljevati, iseljavati... Uostalom većina stanova koje sam do tada vidjela i uvjeti pod kojima su iznajmljivani, bili su očigledni odraz distorzije stvarnosti u glavi samoga vlasnika, a ovaj je prostor barem imao prozore okružene zelenilom. S vremenom smo činili što smo i kako smo mogli da ga dovedemo u kakav-takav red, ali uglavnom je to bio mission impossible. No ipak smo se navikli na trenutni dom, našu bazu.
Međutim, od jučer je ta mirna baza postala prometni poligon.
U mislima već odvajam, pakiram...
Viveka.
U ovom nam je trenu na obzoru nekoliko instant kratkoročnih rješenja, ali mi bismo ipak prije pokušali neka druga, možda isto tako kratkoročna, ali – samostalnija, prostranija, zelenija, možda najam neke kućice u blizini Zagreba...
Koliko god mi trenutno ovo stanje izgledalo traumatično, sigurna sam da je u nekoj široj slici tako najbolje. Možda smo se malo bili ulijenili, pa se ovo sada sve naglo događa da nas pikne, probudi i potakne da se ne zadovoljavamo stanjem kakvim jest i koje nam u biti ne odgovara, nego da koračamo dalje u potrazi za onim što bi uistinu bio naš dom, naša stvaralačka baza, utočište, odraz onoga što nas dvoje uistinu volimo, cijenimo i želimo. Slijedi preispitivanje prioriteta i vlastitih stavova, a to je uvijek dobro, bez obzira na uzrok koji dovede do tog stanja.
Post je objavljen 21.04.2006. u 10:59 sati.