Sinoć smo se vozili Turopoljem i uživali u prizoru mnoštva krijesova koji su se svijetlili po poljima i u dvorištima obiteljskih kuća. Plamen plemeni plemeniti.
Danas smo se odvezli dalje.
Juraj je zeleni prohujao ispred nas.
Gusta, tek prolistala šuma prostirala se s desne strane dok se s lijeve pružala plodna nizina nudeći gostoprimstvo nekolicini rastrčkanih domova i vrtova. Zavrtjelo mi se od ljepote koja se nizala posvuda oko nas. Naš auto nalikovao je na veliku bubamaru koja poskakuje po seoskom putu, dok su nam sa strane mahale žute, plave i bijele latičaste glavice izvirkivajući iz čupavog zelenog tepiha.
Na samo imanje Jankovićevih stigli smo već lagano omađijani zrakom, bojama i mirisima. No, nismo bili svjesni da slijedi još iznenađenja - od načina kako su Ankica i Ivo uredili čitav prostor pazeći na svaki detalj, preuređujući staru kuću, gradeći nove objekte i koristeći pri tom što više autohtonih materijala tako da pojedini dijelovi izgledaju kao da su već stotinama godina tu, srasli s okolinom - do divlje, netaknute prirode koja je mamila u daljini.
Prošetali smo i okolnim brdašcima. Na jednom od njih sam si odmah u mislima izgradila dom.
Posljednja dva sata sjedili smo uživajući u toplom, sunčanom proljetnom danu, dragim ljudima i predivnoj hrani.
Povratak u Zagreb proveli smo, kao i obično kad se vraćamo iz prirode, u tišini - pokušavajući što jače i dublje u sebe utisnuti sliku doživljene ljepote, kako bi se što duže održala i pružala osnaženje u narednim danima.
Post je objavljen 23.04.2006. u 22:48 sati.