oceana
ponedjeljak, 03.04.2006.
Ne pitaj kome zvono zvoni
|
Uh, kako je lako kritizirati! Kako je strašno dobar egoispunjavajući osjećaj stajati sa strane prekriženih ruku i nadgledati luđake što skakuću oko tehnike, backstagea, nose vodu, prstiju još umrljanih od tinte s kojom su potpisali ugovor o kreditu kako bi se pokrili najosnovniji troškovi organizacije, love izvođače da budu na vrijeme spremni izaći na binu... Kako je zanimljivo pljuckati po entuzijastima i tražiti načine da ih se ocrni, pa da im osim navučenih financijskih dugova još i hrpa zlonamjernih misli, riječi i djela sjedne na želudac. Nek' izgore čim prije, jer čemu podržavati nešto gdje nema prilike za financijsku zaradu inih i inih? What's the point? pita se uznevjerena masa. Mora da postoji skriveni «catch» ! Ima takvih čudaka na sve strane! Usuđuju se (sram ih bilo!) iskočiti iz okvira ponašanja postavljenih od strane poklonika čudotvornog zmijovitog simbola otisnutog na zelenkastom papiru. Ima ih posvuda i treba ih zatrti jer Money, money makes the World go around, people! Evo, na primjer, ta ekipa Zlatne Koogle ... Hm, hm...nagradno pitanje: koje skrivene namjere imaju ti čudaci? Zašto organiziraju tu manifestaciju? Zaokruži ponuđeni odgovor: a) da bi prali lovu: b) da bi stekli slavu i novac; c) da bi jednom godišnje okupili glazbenike raznih žanrova na jednom mjestu i publici (a i samim glazbenicima) pružili šarolik presjek trenutnog glazbenog događanja u Hrvatskoj i šire. Sssssssssssss............  Ne, ova navala sarkazma nije uvjetovana PMS-om, niti mi je mjesec u nepovoljnoj konstelaciji, niti sam dobila neku groznu vijest o tome da su zatočili nekog dupina ili slično, nego me iritiraju razne priče koje ovih dana kruže oko Zlatne Koogle. Ovo s WC-ima, na primjer. U subotu, za vrijeme održavanja koncertne večeri Zlatna Koogla, nije bilo vode u vodovodnom sustavu Tvornice. U WC-ima su zbog toga postavljene velike kante s vodom. Loše. Jako loša i nelagodna situacija, ali tko god je ikada bio organizator većih manifestacija zna da se nepredvidive stvari događaju i da se vatra gasi (voda nosi) kako god se zna i umije, jer odustajanja nema. Što bi osoba, koja se osjetila nadahnutom napisati čitav članak o Zlatnoj Koogli za jedne dnevne novine (namjerno ne stavljam link!), ne spominjući niti jednom riječju samu glazbu nego pišući samo o stanju u WC-u, napravila na mjestu organizatora te subotnje večeri? Zaprijetila vlasniku kluba tužbom, otkazala sve za drugi dan, platila izvođačima, tehnici i inom osoblju smještaj, podigla troškove na enormnu sumu? Ne znam, ali sudeći po izvještaju koji je predala u svoju redakciju, njoj nisu bili bitni ni izvođači, ni publika niti išta vezano za glazbu, nego samo sanitarni čvor. Čudan razlog za akreditiranje za glazbenu manifestaciju. A ako nije bila akreditirana kao novinar, nego je kupila kartu, eh...još čudniji razlog za kupiti kartu. Osobno izuzetno cijenim kvalitetnu kritiku i sa zahvalnošću je primam (osim ako sam u PMS-u  ). U privatnom životu i u poslu, svaka mi je dobronamjerna kritika jako pomogla, jer mi je pružila mogućnost sagledati situaciju s različitih pozicija i poboljšati ono što radim. «No man is an island...» Ali! Kritiku treba znati suvislo složiti i prenijeti. Naravno, najvažnije je od koga dolazi i s kakvom namjerom. Već sam nekoliko puta na ovom blogu pisala o namjeri kao polazišnoj točki, prioritetu koji se treba uzeti u obzir pri sagledavanju stvari. Dobronamjerna kritika pomaže, zlonamjerna uništava. «Svi smo mi krvavi ispod kože.», rekli bi naši stari. Zla namjera boli, ma koliko se mi pravili snažni, prkosni i tvrdokožni. Osobno bih imala brdo prigovora za organizatore Zlatne Koogle, ali nemam niti jednu konstruktivnu kritiku, nemam priložena rješenja na ta svoja lamentiranja, ne mogu im reći: «Gle, bilo bi bolje da ste to ovako i ovako, a ne onako i onako.», jer ja se ni u snu ne bih prihvatila organizacije takve manifestacije. Nisam toliko širokogrudna niti su mi glazbeni obzori toliko široki. Vama koji me bolje znate i podsmjehujete se na ove rečenice, odgovorno tvrdim da je velika razlika organizirati EA i ZK! Vraćajući se nakon te večeri doma, Soulmate i ja raspravljali smo o komplikacijama organiziranja takve večeri. Brdo izvođača, stres svakog od njih; je li tonac zapamtio što je trebao s tonske probe (nezgodna stvar kad istu večer nastupa pregršt bendova), publika različitih interesa, vremenski raspon, financijski rizici organizatora, koncertni prostor, medijski pristupi itd.itd. Zaključili smo samo jedno. Organizirati nešto takvo bez šire potpore je ludost, ali čovjek tu ludost ne može racionalizirati. Entuzijazam se ne racionalizira. Njega vuče srce. Moglo bi se reći da čovjek pogođen «en theos» sindromom nema izbora. On jednostavno «mora» to raditi, mora ići dalje, jer protiv sebe ne može. Naš zaključak se naravno bazira na vlastitom iskustvu i projektima na kojima smo radili i dobili primjedbe tipa «Vi niste normalni.» Možda i nismo, ali ne možemo drugačije. Možda smo opsjednuti ili začarani? Naivni kad mislimo da činimo nešto dobro? Djetinjasti kad se veselimo pozitivnim reakcijama pojedinaca? Ne znam i nije mi niti važno. Kao što niti ekipi Zlatne Koogle vjerojatno nije toliko važno što ih se s neke strane blati. Možda ih zaboli, kao što svaka nepravda boli, ali oni će i dalje svojeglavo gurati nešto u što vjeruju da je dobra stvar. Barem sam ih ja tako doživjela. I iz godine u godinu učit će na vlastitim pogreškama i biti sve bolji. Iz kriza se najbolje uči. Dežurnim kritičarima ne dobrih namjera želim više (raznog) zadovoljstva u životu. And..I've got news for you: «Life is a box of chocolate...ostatak znate. Ekipi ZK želim da budu sretniji, da imaju više dobronamjernih, konstruktivnih kritika i sreće (čitaj:vode, sponzora, interesa publike, medija) koja će se poklopiti s količinom uloženog truda, te da čine ljude sretnima. Nek i dalje budu jedni od onih koji spajaju nespojivo, jer to je srž kreativnih pomicanja granica, a to ovim prostorima i te kako treba. E, sad kad sam se istresla (čemu ovaj blog i služi) evo malo fotki s koncertne večeri u Tvornici. Totalno subjektivno biranih, naravno. Nisam novinar da imam dužnost objektivnog izvještavanja  .    Fotke by: Martin Turšić . Thanks. Again. I promise, one day, I'll get myself one of those good cameras i prestat ću te žicati fotke  . |
