oceana
nedjelja, 17.07.2005.
Darovi
|
Obožavam onaj osjećaj kad me nešto iznutra pikne dok se iznad glave razvija onaj cvjetasti oblačić kao iz stripa i putem manjih okruglastih dijelića spušta se prema glavi: «Da, to bi mu/joj se možda svidjelo!» Majko kojeg li ushita! Protrnem od sreće i počnem se pripremati za sam čin darivanja. Nisu to nikakve "velike" stvari ili djela. Vjerujem da čovjek uvijek ima nešto što može darivati – svoje vrijeme, trud, rad, stvaralaštvo...Ti dijelići nas samih i jesu onaj istinski i jedini dar koji od srca možemo dati. Darivanje je možda jedno od najsebičnijih činova, ne zato što bismo možda nešto očekivali zauzvrat, (to bi by the way onda bilo mito, a ne darivanje ;- )!) nego upravo zbog tog vlastitog unutarnjeg ushita o kojem s vremenom postanemo ovisni. Ponekad se i zaletim, krivo procijenim što bi nekoga razveselilo, pa mi bude neizmjerno žao zbog «krivog osjećaja» ili nametanja. Ali, takvi su trenuci poučni – jer me uvijek iznova podsjećaju da okolinu treba dublje osjećati. U svakom zlu neko dobro! :- ) Tj. zlo niti ne postoji, samo naši mali svakodnevni satovi pod nazivom «izazov», u školi zvanoj «život». E, sad samoj sebi idem darovati jedno izležavanje na osunčanom balkonu, čitati knjigu i povremeno se pogledom pomaziti sa svojim stablima. Hm, ovo je u stvari mito samoj sebi da izdržim slijedećih mjesec dana koji će biti the most busy for me this year. Nek nam živi živi ljeto! :-) |
- 15:03 - do-da- (9) - l - :-)
subota, 16.07.2005.
Globalno selo iliti privatnost na blogu
|
Čitajući danas neke od blogova zapela mi je za oko jedna tema koja vjerujem, mnoge s vremena na vrijeme dotakne. Kolika nam je uistinu privatnost na blogu? Na ovo pisanje potaknuo me je komentar na blogu Ptice trkačice gdje se raspravljalo o toj temi, pri čemu je jedna blogerica izjavila da za svoj blog nikome nije rekla, ali da su je jedan dan na poslu upitali je li ona ta i ta (audirajući na nick na blogu)! Kako su skužili? Osobno vjerujem da se ništa na ovome svijetu ne može sakriti, koliko god mi to pokušavali. Maske uvijek padnu u nekom trenutku «slučajnosti» ili sinkroniciteta. Možda nas takvi slučajevi upozoravaju da je vrijeme da skinemo sve te silne maske kojima pokušavamo pobjeći od stvarnosti? Zašto jednostavno ne promijeniti tu stvarnosti i hrabro stati ispred svojih misli, stremljenja, stavova i reći: Ovo sam ja - pa što? Čemu tajno ime na forumu, chat-u, blogu? Od koga se skrivamo? Hoćemo li zapamtiti sve te nicknamae i passworde? Što ako nam se pomiješaju i zaboravimo tko smo tu, a tko tamo? Čemu strah? Zašto nam trebaju različite uloge za različita mjesta u različito vrijeme? Sudeći po komentarima i postovima na blogovima, chatovima i forumima većina nas bi trebala na liječenje u ustanovu za mentalno oboljele jer bolujemo od multipersonality problema. Smatramo li se bolesnima? Hmmm...kad samo pomislim koliko je ljudi u prošlim stoljećima završilo u ludnici samo zato što nisu imali mogućnost interneta. Ili nisu o tome napisali knjigu. Sounds funny, but it makes me wonder...: Npr. pisac osvoji nagradu za neko djelo i postane «svjetski uzor» - a malo njih pomisli da su glavni likovi – suludi Mr X ili sablasna i promiskuitetna Mrs Y ustvari autorova druga osobnost. Njegov nickname. Njegov password za odušak od nametnutih pravila, normi, moralnih, etičkih načela kulture i civilizacije u datom trenutku. On postane slavan, a onaj koji «čuje glasove iznutra» završi u ludnici, jer u tom trenutku nije imao komad papira ili kompjutor da napiše pjesmu ili roman? Banaliziram, ali istina je možda negdje u sredini. Da ne govorim i ljudima koji vide ono što je mnogima u današnje vrijeme «zabetoniranih» čula nedostupno: – anđele, vile, energetske omotače...ili šute pa postanu čudaci ili zapišu, naslikaju ili opjevaju pa postanu umjetnici ili «lanu» u krivo mjesto i vrijeme i budu osuđeni na vječno «progonstvo». Bježimo, bježimo...ali (ah, kojeg li stereotipa!) nikako pobjeći od sebe! Je li si Happy child stavila taj nick zato što teži biti sretna, bezbrižna i bezazlena poput djeteta ili to uistinu jest – zadovoljna sa svojim životnim izborima? Želi li Lanterna ljudima osvjetliti put kada zatumbaju po mraku (sudeći po njenom jučerašnjem postu očigledno da je na tom putu)? Zašto Oceana? Zato što obožavam to široko, slobodno prostranstvo! Zato što JESAM ili zato što ŽELIM biti slobodna poput njega?... navući opasne valove kada me uhvati bijes, ljeskati se poput ulja kada sam zadovoljna? Propitujem li ja putem ovog bloga samu sebe? Možda. Osobno ne skrivam ovaj blog. Dapače, prijateljima govorim da sam ga otvorila. Negdje u dubini srca nadajući se da ćemo se još bolje upoznati jer im putem bloga stignem opširnije i bez žurbe reći tko sam, što sam i gdje sam trenutno, jer u strci dnevnih obaveza, za vrijeme kavica i druženja potegnemo tek trenutke svijesti. Potiho se nadam da će učiniti isto. Veselim se svakom komentaru jer upoznajem nove ljude. Blog je drugačiji od svih sličnih «novih komunikacija» - od chat-a, foruma...Blog daje puno više prostora da isrcrtkamo svoju osobnost. Vrijeme brže prolazi, više vremena provodimo probijajući se kroz promet, kavice su sve kraće...a mi ostajemo ljudi sa istim srcima i dušama, s istom potrebom za komuniciranjem, za druženjem...it's all about sharing... Dijeliti znači dobivati. Dijeleći s vama najdublje kutke sebe upoznajem više sebe. Mogu to ostaviti u file-u «diary», većina mojih dnevnih «opservacija» i ostane, ali ponekad poželim gukuti, vrisnuti, zapjevati i prema vama...kako bi i vi zapjevali prema meni...kako bi podijelili jedni s drugima sve te naše osobnosti...neka ostanu pod pseudonimom – pa što? Bitno je da se u svemu tome ne skrivamo od samih sebe. |
- 01:32 - do-da- (4) - l - :-)
petak, 15.07.2005.
...sjeti se...
|
Kad zvijezde potamne U tvom srcu Kad ti se čini Da Mjesec igra Ulogu Sunca A Zemlja da je Tek zgužvani papir Otrgnut i bačen Iz knjige Postanka Kad se svaka riječ Čini pogrešna I pretvara u oštricu Vec skorene krvi Sjeti se… Da tama tek je Prilika Da odmorimo osjetila I i pripremimo se Za daljnji put I znaj… Da grleći Tebe Stapam se sa svim Što stvoreno je I što tek će nastati Iz čiste ljepote tvoje duše Da grleći tebe Grlim vode i šume I sve nebeske ratnice I svjetlo koje Razbija tamu privida |
- 21:17 - do-da- (3) - l - :-)
četvrtak, 14.07.2005.
Život bez TV-a
|
Prvo je nekoliko dana trajala čudna bolest mog «magičnog prozora u svijet» iliti TV-a. Trebalo mu je par minuta da se nakon uključivanja pojavi nekakav zzzzbzzm šum, a tek onda slika. Nešto poput mene prije jutarnje kave. Pomislila sam, «Ma dobro, zahladilo je, pa teže radi (Opet na «gazdaricu»!)». Na to me moj Soulmate (iliti moja viša i snažnija polovica) sažaljivo pogledao i pokušao mi oprezno dati do znanja da se moj dragi TV sprema za «vječna lovišta». «Ma, ne», naivno sam mahnula rukom «ne bi on meni to učinio.» Je, ne bi! Već je za tri dana, uz moj više ljutit nego tužan pogled, iznešen iz stana i prebačen u Utrine, u dvorište za elektronski otpad (otpadnik jedan!). Izdajica. I on i Soulmate. Kakvi su to danas aparati koji se ne mogu popraviti jer a) popravak je skuplji nego novi TV, b) muško u kući nije kao što je nekad bilo. a) Priča se da su nekad ljudi kupovali po jedan hladnjak, TV, perilicu rublja, auto u razdoblju od dvadeset godina...I to je trajalo i trajalo i trajalo...Dokumenti s garancijom su redovno skupljali prašinu na vrhu ormara, dnu ladice ili su čak nehotice završavali u smeću. Kućni su aparati umirali od starosti. A danas...pobolijevaju poput ljudi – od raznih virusa, vlage, sunčevih pjega, ozonskog omotača i tko zna čega sve ne...Obzirom da današnje ekonomske velesile odlukama i djelima daju do znanja da im je cilj iseliti nas s ovog planeta prema nepoznatom pravcu u univerzumu (a da se ja na vrijeme vratim na Mars? ) tako i nas potiču da sudjelujemo u tom velikom egzodusu. Čemu nešto popraviti kad je lakše, brže i povoljnije kupiti novo! Što te briga gdje sva ta plastika završi! Ta, velik je planet! Ni majstora craftman-a nije više lako naći, jer zbog plana «egzodus sa planeta», tj. jeftine (lako pokvarljive) tehnike, pa skupljih dijelova itd., imaju sve manje posla, zatvaraju obrte...e, tu već prelazimo na b) Muško u kući je u mom djetinjstvu značilo «mister svemogući» tj. da smo indijanci iliti Native People moj bi tata imao nekoliko imena «Onaj koji gradi kuću», «Onaj koji popravlja sve što se u kući popravit' da», «Onaj koji sve zna». Kad nam je skviknula pećnica uhvatila sam svog Soulmate-a kako meditira nad otvorenim poklopcem štednjaka i čupka se za bradu. Preokrenula sam očima i suzdržavajući bijes samo mu dodala telefon: «Molim te nazovi tatu!» Rezultat je bio pravi cliche. Jedan šaraf viška na podu i pećnica koja i dalje ne radi. Isto se ponovilo i s perilicom za rublje iliti vešmašinom. Onda je tata doputovao u Zagreb na dva dana i uz sve popravke polijepio i pločice u kupaonici. Kad budem svom djetetu kobogda pričala te priče, mislit će (iz iskustva) da pričam o mitološkom biću, a ne o njegovom/njezinom djedu. A nije ni obrtnik, ni svemoguć. Samo jedan običan tata. No, nije mi bila namjera pisati o životu bez tate u stanu, nego o životu bez TV-a. Dakle, nakon što je izdajica/otpadnik TV završio u reciklaži, isti sam dan odlučila kupiti novi. Pa, čemu služe kartice ;-)! No, u tom me trenu odluke nešto bocnulo iznutra. Hmmm...čekaj malo. Želim li ja to uistinu? Zbog čega sam potoke suza prolila, što mi je najviše izazivalo nervozu? Krvavi prizori na TV-u, razne emisije koje kao otvoreno pričaju o društvenim problemima. Koliko god sam odmah prebacivala program (kao što u novinama preskačem crnu kroniku) kad bih naletjela na takvo nešto – ipak i milisekunda bila je dovoljna za nekoliko dana noćnih mora. Zbog čega sam najčešće uzvikivala «Ne mogu vjerovat'!?» zbog raznih «zabavnih» TV emisija. Što mi je bilo najveće opravdanje za izležavanje, tj. lijenost? Komedije i filmovi na TV-u. Iako pred TV-om nisam provodila sate i sate, zaključila sam da je i to bilo previše i nepotrebno. Koliko sam samo puta našla izgovor da se ne izvučem iz stana i provedem par sati s prijateljima, u prirodi, na nekom događanju – uglavnom jer mi je bila draža ideja zavaliti se pred TV u večernje sate dok se vani temperatura opasno spušta i...valjda gledati kako tuđi život prolazi ispred mene. Ma, možda sada malo i dramatiziram – nije baš da mi je TV bio centar svijeta, i možda sam i prekritična, bilo je tu i dobrih emisija (Na rubu znanosti!), putopisa, priloga o kulturnim događanjima itd, ali ipak ne u tolikoj količini koja bi zamijenila sve ono što sam dobila sada, u životu «poslije TV-a»! Više vremena provodim u prirodi, s prijateljima. Ponovno sam uvela dobru staru navadu – pred spavanje par stranica dobre knjige (umjesto reprize Zvjezdanih staza ili kakve komedijice). Moj Soulmate je novim životom apsolutno oduševljen – čak i nas dvoje provodimo više vremena zajedno. Što se tiče nedostatka TV informiranosti iliti «života u blaženom neznanju» - famozan je! Više se toliko ne živciram oko stvari kojima «svjedočim» a ne mogu ih promijeniti, a još više pažnje posvećujem krugu oko sebe – dakle onome u čemu zaista mogu sudjelovati. Uostalom – sve što treba doći do mene – doći će. Putem interneta, radija, usmenom predajom, sinkronicitetom. Sve ostalo može proći i bez mene. Sve osim mog malog života. |
- 00:30 - do-da- (8) - l - :-)
srijeda, 13.07.2005.
... u krugu ...
|
Vjetar moćni sa sjeverne planine se sronda I novine na klupi ostavljene, raširi Grohotom se smijati poče “Ma, čujte samo što njih brine!” Bratu sa Zapada ukratko prepriča Kako narod ovaj muku muči Koje su čizme sada u modi A da pri tome budu i tople. Brat Zapadnjak puhne snažno: “Ma, nije to ništa, moji su još gluplji! Grade letjelice da do Boga dođu!” I obojica se vrtložno nasmijaše. Brat Južnjak ču vihore smijeha I zafijuče prema njima Govoreći o ništavnim problemima Naroda njegovog kraljevstva. Sestra sa Istoka, doleprša do njih I nasmijanom skupu povjeri Da njen narod druge brige muče, Ali isto tako nevažne u kozmosu njihovom. Tad oluja u njihovom središtu nasta Okrenu i brata sjevernog i sestru s istoka Zaplete južni i zapadni vjetar Pred tom silom sve stade, sestra Istoka progovori: “Svevišnja Snago, ovi ljudi nikako da shvate što, kako i zašto na ovom su planetu! Nevažnim se stvarima bave.” A Snaga ih toplo obgrli i objavi: “Pustite ih da se igraju.” |
- 03:27 - do-da- (2) - l - :-)
ponedjeljak, 11.07.2005.
Priroda - iliti Zemlja Čudesa
|
Neki mi moji prijatelji malo prečesto znaju uputiti onaj svima znani komentar. «Ti kao da si pala s Marsa!» Problem je što ja stvarno ponekad pomislim da je tako. Ili s nekog drugog planeta. Jump! Dive! Visoko odozgora, pa centrifuga kroz sve sfere, strkfrksani organi, gubitak kisika u mozgu, pa još k tome doček na glavu...tvrda zemlja...! I eto novog zbunjenog stanovnika ove šarene kuglice! By the way, moji kažu da sam stvarno sletjela na glavu pri porodu (Roda bi sigurno bila pažljivija!!! :-( ). Komentari mladih roditelja su vjerojatno bili: «Ah, opet žensko – ma neće joj niš' bit'.» ?! E, pa mama, vidi me sad! Još uvijek dubim na glavi i ne kužim što me snašlo! Zašto mislim da mi je nešto počrčkano po glavi? Zato što se životu na ovom planetu još uvijek ne mogu načuditi. Ljudskim umotvorinama, vlastitim izborima, sferama u koje me glazba može ponijeti... ...ali ponajviše me zbunjuje, oduševljava i iznenadi Priroda! I nakon ovoliko proletjelih godina još sam uvijek u čudu svaki put kad se nađem unutar zelenila, plavetnila, šarenila Prirode! Ma, ne mora to biti šuma ili neka izvancivilizacijska divljina, dovoljan je pogled kroz prozor i ja se preokrenem od ljepote! Vidim «moje» stablo isčrčkano bujnim zelenim šeširićima koji se neprestano poigravaju s treperećim zrakom – vjetar ili nešto drugo? Hmmm....Ponekad zaigraju badminton kapljicama sinoćnje kiše. Pa pogled na ruke stabla...tanke, debele, glomazne, elegantne, kvrgaste, zakrivljene, vitke, uspravne poput ratnika...jedne zakriljuju sva mala, vidljiva i nevidljiva bića pod njima poput brižne velike mame. Druga se ponosito uzdižu, streme u visine, istežu svoje drvenaste udove prema suncu, mjesecu, zvijezdama.... Bez svakodnevnog bliskog doticaja (doslovno) s Prirodom meni nema mog malog života. Kad god sam duže vrijeme u centru (grada), počinjem osjećati kako gubim energiju, kao da mi noge sve dublje tonu u asfalt i svaki korak je sve teži i teži, kao da se probijam kroz živi pijesak. Spas uvijek potražim pored prvog stabla, naslonim ruke (kao kad se tanka auto na benzinskoj ;-)), ako nema nikog u blizini, izujem se (ok – to samo po ljeti, naravno, jer u to najdraže doba godine većinom živim u obući nalik klompama ;-)!), i uz oooogromni «aaaahhhhh» stopim stopala sa zemljom, pogledam oko sebe... i opet ja u sto čuda!!! Ti oblici, boje....razbarušeni sklad na svakom koraku! Kao da uvijek iznova sve to po prvi puta vidim! Hm...pa u neku ruku – uvijek i jest različito.... Ne mogu se nadiviti kreativnosti Stvoritelja! Bliski prijatelji dobro poznaju moj trenutni «odlutani pogled» u sred razgovora ili «vilicu do poda» bez njima očiglednog razloga...ubrzo u slijedu događaja stigne i primjedba o crvenom planetu.... Zaista, niti jedno umjetničko djelo me do sada nije toliko oduševilo i nadahnulo voljom za životom, za stvaranjem, kao što to može učiniti Priroda. U samoj blizini stana imam nekoliko takvih svojih «tankstell-a», a svaki mogući trenutak iskoristim za istraživanje u daljinama. Uvijek se iznova vratim zaljubljena u život do besvijesti i sva sretna prionem na posao. Sve dok se ne upali lampica od «rezerve». Opa! Baterije na punjenje, rezervoare na tankanje! Ako nema takove mogućnosti stvar će spasiti i «podržavatelji i pojačivači okusa života» - glazba, čitanje, pisanje...(guess why all this right now ;-)... Ali ništa mi ne može zamijeniti Nju. Prirodu. Nesebičnu, izdašnu, toplu, šarenu, poticajnu, jedinstvenu Majku čitavoga planeta. Čudnovat planet. Zemlja čudesa. |
- 16:34 - do-da- (8) - l - :-)
nedjelja, 10.07.2005.
šuma
|
«Bože, koje li ljepote!» , uskliknuli smo obadvoje gotovo u istri tren. S obe strane ceste promatrala nas je gusta hrastova šuma. Nakon nekoliko metara ugledasmo kako iz šume proviruje makadamski put, namiguje i poziva nas da zelenoj ljepotici priđemo bliže. Kotači zakrckaše po razbacanim kamenčićima, produžismo još stotinjak metara i zaustavismo se. Očarana i ozelenjela sjedila sam još par sekundi i zatim iskočila van. Predamnom se prostirao još jedan, sporedan puteljak, dva kolotraka čiji se kraj spajao u daljini sa zelenim horizontom. Puna strahopoštovanja zakoračim po jednoj od tih traka i....nestade me! Ja više nisam ja, ja sam hrapava kora debla koje me mazi, ja sam razbarušena grana i dodirujem tisuće drugih koje se protežu po nepreglednom smaragdnom prostranstvu! Nema mi kraja...začarana sam, opijena, puna nečujnih zvukova, nevidljivih svjetova, neopipljive materije...umirem! Rađam se! Padam! Bujam! Mirujem! Vrištim! Zaboravljam! Prisjećam se! Gubim se u sebi... postojim u svemu... Povratak je bio iznenadan. Um se uspio probiti s podsjetnikom da moramo nastaviti put prema Bjelovaru. Kad smo se kasno u noći vraćali istom cestom prema Zagrebu, osjetili smo čežnju da ponovno skrenemo na isto mjesto. No, noć je, a buka motora i svjetla automobila narušila bi njen noćni mir. Samo smo joj tiho zapjevali u autu ne zaustavivši se. Znam da je primila naš mali izraz zahvalnosti.... |
- 16:07 - do-da- (0) - l - :-)
subota, 09.07.2005.
moja istina
|
Jedino zvijezde na nebu i zelene biljke na zemlji prepoznajem Stabla su mi prijatelji i učitelji, A zvijezde mi daju nadu Da iznad ovog bespuća Nesuvisle stvarnosti Postoji smisao – dubok i širok Svijetao i radostan Poput njih – svjetlucavih okica na Nebeskom prostranstvu. Ovo nije moje vrijeme Ali sam tu – posvojit ću ga Ovi prostori nisu moj dom Ali sam tu – uredit ću ih Ovi ljudi su mi stranci Ali sam tu – upoznat ćemo se |
