«Bože, koje li ljepote!» , uskliknuli smo obadvoje gotovo u istri tren.
S obe strane ceste promatrala nas je gusta hrastova šuma. Nakon nekoliko metara ugledasmo kako iz šume proviruje makadamski put, namiguje i poziva nas da zelenoj ljepotici priđemo bliže.
Kotači zakrckaše po razbacanim kamenčićima, produžismo još stotinjak metara i zaustavismo se.
Očarana i ozelenjela sjedila sam još par sekundi i zatim iskočila van.
Predamnom se prostirao još jedan, sporedan puteljak, dva kolotraka čiji se kraj spajao u daljini sa zelenim horizontom. Puna strahopoštovanja zakoračim po jednoj od tih traka i....nestade me!
Ja više nisam ja, ja sam hrapava kora debla koje me mazi, ja sam razbarušena grana i dodirujem tisuće drugih koje se protežu po nepreglednom smaragdnom prostranstvu!
Nema mi kraja...začarana sam, opijena, puna nečujnih zvukova, nevidljivih svjetova, neopipljive materije...umirem! Rađam se! Padam! Bujam! Mirujem! Vrištim! Zaboravljam! Prisjećam se! Gubim se u sebi... postojim u svemu...
Povratak je bio iznenadan. Um se uspio probiti s podsjetnikom da moramo nastaviti put prema Bjelovaru.
Kad smo se kasno u noći vraćali istom cestom prema Zagrebu, osjetili smo čežnju da ponovno skrenemo na isto mjesto. No, noć je, a buka motora i svjetla automobila narušila bi njen noćni mir.
Samo smo joj tiho zapjevali u autu ne zaustavivši se. Znam da je primila naš mali izraz zahvalnosti....
Post je objavljen 10.07.2005. u 16:07 sati.