Neki mi moji prijatelji malo prečesto znaju uputiti onaj svima znani komentar. «Ti kao da si pala s Marsa!»
Problem je što ja stvarno ponekad pomislim da je tako.
Ili s nekog drugog planeta. Jump! Dive! Visoko odozgora, pa centrifuga kroz sve sfere, strkfrksani organi, gubitak kisika u mozgu, pa još k tome doček na glavu...tvrda zemlja...! I eto novog zbunjenog stanovnika ove šarene kuglice!
By the way, moji kažu da sam stvarno sletjela na glavu pri porodu (Roda bi sigurno bila pažljivija!!! :-( ). Komentari mladih roditelja su vjerojatno bili: «Ah, opet žensko – ma neće joj niš' bit'.»
?!
E, pa mama, vidi me sad! Još uvijek dubim na glavi i ne kužim što me snašlo!
Zašto mislim da mi je nešto počrčkano po glavi? Zato što se životu na ovom planetu još uvijek ne mogu načuditi. Ljudskim umotvorinama, vlastitim izborima, sferama u koje me glazba može ponijeti...
...ali ponajviše me zbunjuje, oduševljava i iznenadi Priroda!
I nakon ovoliko proletjelih godina još sam uvijek u čudu svaki put kad se nađem unutar zelenila, plavetnila, šarenila Prirode!
Ma, ne mora to biti šuma ili neka izvancivilizacijska divljina, dovoljan je pogled kroz prozor i ja se preokrenem od ljepote!
Vidim «moje» stablo isčrčkano bujnim zelenim šeširićima koji se neprestano poigravaju s treperećim zrakom – vjetar ili nešto drugo? Hmmm....Ponekad zaigraju badminton kapljicama sinoćnje kiše. Pa pogled na ruke stabla...tanke, debele, glomazne, elegantne, kvrgaste, zakrivljene, vitke, uspravne poput ratnika...jedne zakriljuju sva mala, vidljiva i nevidljiva bića pod njima poput brižne velike mame. Druga se ponosito uzdižu, streme u visine, istežu svoje drvenaste udove prema suncu, mjesecu, zvijezdama....
Bez svakodnevnog bliskog doticaja (doslovno) s Prirodom meni nema mog malog života. Kad god sam duže vrijeme u centru (grada), počinjem osjećati kako gubim energiju, kao da mi noge sve dublje tonu u asfalt i svaki korak je sve teži i teži, kao da se probijam kroz živi pijesak.
Spas uvijek potražim pored prvog stabla, naslonim ruke (kao kad se tanka auto na benzinskoj ;-)), ako nema nikog u blizini, izujem se (ok – to samo po ljeti, naravno, jer u to najdraže doba godine većinom živim u obući nalik klompama ;-)!), i uz oooogromni «aaaahhhhh» stopim stopala sa zemljom, pogledam oko sebe... i opet ja u sto čuda!!! Ti oblici, boje....razbarušeni sklad na svakom koraku! Kao da uvijek iznova sve to po prvi puta vidim! Hm...pa u neku ruku – uvijek i jest različito....
Ne mogu se nadiviti kreativnosti Stvoritelja!
Bliski prijatelji dobro poznaju moj trenutni «odlutani pogled» u sred razgovora ili «vilicu do poda» bez njima očiglednog razloga...ubrzo u slijedu događaja stigne i primjedba o crvenom planetu....
Zaista, niti jedno umjetničko djelo me do sada nije toliko oduševilo i nadahnulo voljom za životom, za stvaranjem, kao što to može učiniti Priroda.
U samoj blizini stana imam nekoliko takvih svojih «tankstell-a», a svaki mogući trenutak iskoristim za istraživanje u daljinama. Uvijek se iznova vratim zaljubljena u život do besvijesti i sva sretna prionem na posao.
Sve dok se ne upali lampica od «rezerve». Opa! Baterije na punjenje, rezervoare na tankanje! Ako nema takove mogućnosti stvar će spasiti i «podržavatelji i pojačivači okusa života» - glazba, čitanje, pisanje...(guess why all this right now ;-)...
Ali ništa mi ne može zamijeniti Nju. Prirodu. Nesebičnu, izdašnu, toplu, šarenu, poticajnu, jedinstvenu Majku čitavoga planeta.
Čudnovat planet.
Zemlja čudesa.
Post je objavljen 11.07.2005. u 16:34 sati.