Čitajući danas neke od blogova zapela mi je za oko jedna tema koja vjerujem, mnoge s vremena na vrijeme dotakne.
Kolika nam je uistinu privatnost na blogu?
Na ovo pisanje potaknuo me je komentar na blogu Ptice trkačice gdje se raspravljalo o toj temi, pri čemu je jedna blogerica izjavila da za svoj blog nikome nije rekla, ali da su je jedan dan na poslu upitali je li ona ta i ta (audirajući na nick na blogu)!
Kako su skužili?
Osobno vjerujem da se ništa na ovome svijetu ne može sakriti, koliko god mi to pokušavali.
Maske uvijek padnu u nekom trenutku «slučajnosti» ili sinkroniciteta.
Možda nas takvi slučajevi upozoravaju da je vrijeme da skinemo sve te silne maske kojima pokušavamo pobjeći od stvarnosti?
Zašto jednostavno ne promijeniti tu stvarnosti i hrabro stati ispred svojih misli, stremljenja, stavova i reći:
Ovo sam ja - pa što?
Čemu tajno ime na forumu, chat-u, blogu?
Od koga se skrivamo? Hoćemo li zapamtiti sve te nicknamae i passworde? Što ako nam se pomiješaju i zaboravimo tko smo tu, a tko tamo?
Čemu strah? Zašto nam trebaju različite uloge za različita mjesta u različito vrijeme?
Sudeći po komentarima i postovima na blogovima, chatovima i forumima većina nas bi trebala na liječenje u ustanovu za mentalno oboljele jer bolujemo od multipersonality problema.
Smatramo li se bolesnima?
Hmmm...kad samo pomislim koliko je ljudi u prošlim stoljećima završilo u ludnici samo zato što nisu imali mogućnost interneta. Ili nisu o tome napisali knjigu.
Sounds funny, but it makes me wonder...:
Npr. pisac osvoji nagradu za neko djelo i postane «svjetski uzor» - a malo njih pomisli da su glavni likovi – suludi Mr X ili sablasna i promiskuitetna Mrs Y ustvari autorova druga osobnost. Njegov nickname. Njegov password za odušak od nametnutih pravila, normi, moralnih, etičkih načela kulture i civilizacije u datom trenutku. On postane slavan, a onaj koji «čuje glasove iznutra» završi u ludnici, jer u tom trenutku nije imao komad papira ili kompjutor da napiše pjesmu ili roman? Banaliziram, ali istina je možda negdje u sredini.
Da ne govorim i ljudima koji vide ono što je mnogima u današnje vrijeme «zabetoniranih» čula nedostupno: – anđele, vile, energetske omotače...ili šute pa postanu čudaci ili zapišu, naslikaju ili opjevaju pa postanu umjetnici ili «lanu» u krivo mjesto i vrijeme i budu osuđeni na vječno «progonstvo».
Bježimo, bježimo...ali (ah, kojeg li stereotipa!) nikako pobjeći od sebe!
Je li si Happy child stavila taj nick zato što teži biti sretna, bezbrižna i bezazlena poput djeteta ili to uistinu jest – zadovoljna sa svojim životnim izborima? Želi li Lanterna ljudima osvjetliti put kada zatumbaju po mraku (sudeći po njenom jučerašnjem postu očigledno da je na tom putu)?
Zašto Oceana? Zato što obožavam to široko, slobodno prostranstvo! Zato što JESAM ili zato što ŽELIM biti slobodna poput njega?... navući opasne valove kada me uhvati bijes, ljeskati se poput ulja kada sam zadovoljna?
Propitujem li ja putem ovog bloga samu sebe?
Možda.
Osobno ne skrivam ovaj blog. Dapače, prijateljima govorim da sam ga otvorila. Negdje u dubini srca nadajući se da ćemo se još bolje upoznati jer im putem bloga stignem opširnije i bez žurbe reći tko sam, što sam i gdje sam trenutno, jer u strci dnevnih obaveza, za vrijeme kavica i druženja potegnemo tek trenutke svijesti. Potiho se nadam da će učiniti isto.
Veselim se svakom komentaru jer upoznajem nove ljude.
Blog je drugačiji od svih sličnih «novih komunikacija» - od chat-a, foruma...Blog daje puno više prostora da isrcrtkamo svoju osobnost.
Vrijeme brže prolazi, više vremena provodimo probijajući se kroz promet, kavice su sve kraće...a mi ostajemo ljudi sa istim srcima i dušama, s istom potrebom za komuniciranjem, za druženjem...it's all about sharing...
Dijeliti znači dobivati. Dijeleći s vama najdublje kutke sebe upoznajem više sebe.
Mogu to ostaviti u file-u «diary», većina mojih dnevnih «opservacija» i ostane, ali ponekad poželim gukuti, vrisnuti, zapjevati i prema vama...kako bi i vi zapjevali prema meni...kako bi podijelili jedni s drugima sve te naše osobnosti...neka ostanu pod pseudonimom – pa što?
Bitno je da se u svemu tome ne skrivamo od samih sebe.
Post je objavljen 16.07.2005. u 01:32 sati.