Obožavam onaj osjećaj kad me nešto iznutra pikne dok se iznad glave razvija onaj cvjetasti oblačić kao iz stripa i putem manjih okruglastih dijelića spušta se prema glavi: «Da, to bi mu/joj se možda svidjelo!»
Majko kojeg li ushita! Protrnem od sreće i počnem se pripremati za sam čin darivanja.
Nisu to nikakve "velike" stvari ili djela. Vjerujem da čovjek uvijek ima nešto što može darivati – svoje vrijeme, trud, rad, stvaralaštvo...Ti dijelići nas samih i jesu onaj istinski i jedini dar koji od srca možemo dati.
Darivanje je možda jedno od najsebičnijih činova, ne zato što bismo možda nešto očekivali zauzvrat, (to bi by the way onda bilo mito, a ne darivanje ;- )!) nego upravo zbog tog vlastitog unutarnjeg ushita o kojem s vremenom postanemo ovisni.
Ponekad se i zaletim, krivo procijenim što bi nekoga razveselilo, pa mi bude neizmjerno žao zbog «krivog osjećaja» ili nametanja. Ali, takvi su trenuci poučni – jer me uvijek iznova podsjećaju da okolinu treba dublje osjećati. U svakom zlu neko dobro! :- ) Tj. zlo niti ne postoji, samo naši mali svakodnevni satovi pod nazivom «izazov», u školi zvanoj «život».
E, sad samoj sebi idem darovati jedno izležavanje na osunčanom balkonu, čitati knjigu i povremeno se pogledom pomaziti sa svojim stablima. Hm, ovo je u stvari mito samoj sebi da izdržim slijedećih mjesec dana koji će biti the most busy for me this year.
Nek nam živi živi ljeto!
:-)
Post je objavljen 17.07.2005. u 15:03 sati.