Prvo je nekoliko dana trajala čudna bolest mog «magičnog prozora u svijet» iliti TV-a. Trebalo mu je par minuta da se nakon uključivanja pojavi nekakav zzzzbzzm šum, a tek onda slika. Nešto poput mene prije jutarnje kave.
Pomislila sam, «Ma dobro, zahladilo je, pa teže radi (Opet na «gazdaricu»!)». Na to me moj Soulmate (iliti moja viša i snažnija polovica) sažaljivo pogledao i pokušao mi oprezno dati do znanja da se moj dragi TV sprema za «vječna lovišta».
«Ma, ne», naivno sam mahnula rukom «ne bi on meni to učinio.»
Je, ne bi!
Već je za tri dana, uz moj više ljutit nego tužan pogled, iznešen iz stana i prebačen u Utrine, u dvorište za elektronski otpad (otpadnik jedan!). Izdajica. I on i Soulmate. Kakvi su to danas aparati koji se ne mogu popraviti jer a) popravak je skuplji nego novi TV, b) muško u kući nije kao što je nekad bilo.
a) Priča se da su nekad ljudi kupovali po jedan hladnjak, TV, perilicu rublja, auto u razdoblju od dvadeset godina...I to je trajalo i trajalo i trajalo...Dokumenti s garancijom su redovno skupljali prašinu na vrhu ormara, dnu ladice ili su čak nehotice završavali u smeću.
Kućni su aparati umirali od starosti. A danas...pobolijevaju poput ljudi – od raznih virusa, vlage, sunčevih pjega, ozonskog omotača i tko zna čega sve ne...Obzirom da današnje ekonomske velesile odlukama i djelima daju do znanja da im je cilj iseliti nas s ovog planeta prema nepoznatom pravcu u univerzumu (a da se ja na vrijeme vratim na Mars? ) tako i nas potiču da sudjelujemo u tom velikom egzodusu. Čemu nešto popraviti kad je lakše, brže i povoljnije kupiti novo! Što te briga gdje sva ta plastika završi! Ta, velik je planet!
Ni majstora craftman-a nije više lako naći, jer zbog plana «egzodus sa planeta», tj. jeftine (lako pokvarljive) tehnike, pa skupljih dijelova itd., imaju sve manje posla, zatvaraju obrte...e, tu već prelazimo na
b) Muško u kući je u mom djetinjstvu značilo «mister svemogući» tj. da smo indijanci iliti Native People moj bi tata imao nekoliko imena «Onaj koji gradi kuću», «Onaj koji popravlja sve što se u kući popravit' da», «Onaj koji sve zna».
Kad nam je skviknula pećnica uhvatila sam svog Soulmate-a kako meditira nad otvorenim poklopcem štednjaka i čupka se za bradu. Preokrenula sam očima i suzdržavajući bijes samo mu dodala telefon:
«Molim te nazovi tatu!»
Rezultat je bio pravi cliche. Jedan šaraf viška na podu i pećnica koja i dalje ne radi. Isto se ponovilo i s perilicom za rublje iliti vešmašinom. Onda je tata doputovao u Zagreb na dva dana i uz sve popravke polijepio i pločice u kupaonici.
Kad budem svom djetetu kobogda pričala te priče, mislit će (iz iskustva) da pričam o mitološkom biću, a ne o njegovom/njezinom djedu. A nije ni obrtnik, ni svemoguć. Samo jedan običan tata.
No, nije mi bila namjera pisati o životu bez tate u stanu, nego o životu bez TV-a.
Dakle, nakon što je izdajica/otpadnik TV završio u reciklaži, isti sam dan odlučila kupiti novi. Pa, čemu služe kartice ;-)! No, u tom me trenu odluke nešto bocnulo iznutra.
Hmmm...čekaj malo. Želim li ja to uistinu?
Zbog čega sam potoke suza prolila, što mi je najviše izazivalo nervozu? Krvavi prizori na TV-u, razne emisije koje kao otvoreno pričaju o društvenim problemima. Koliko god sam odmah prebacivala program (kao što u novinama preskačem crnu kroniku) kad bih naletjela na takvo nešto – ipak i milisekunda bila je dovoljna za nekoliko dana noćnih mora. Zbog čega sam najčešće uzvikivala «Ne mogu vjerovat'!?» zbog raznih «zabavnih» TV emisija. Što mi je bilo najveće opravdanje za izležavanje, tj. lijenost? Komedije i filmovi na TV-u. Iako pred TV-om nisam provodila sate i sate, zaključila sam da je i to bilo previše i nepotrebno. Koliko sam samo puta našla izgovor da se ne izvučem iz stana i provedem par sati s prijateljima, u prirodi, na nekom događanju – uglavnom jer mi je bila draža ideja zavaliti se pred TV u večernje sate dok se vani temperatura opasno spušta i...valjda gledati kako tuđi život prolazi ispred mene.
Ma, možda sada malo i dramatiziram – nije baš da mi je TV bio centar svijeta, i možda sam i prekritična, bilo je tu i dobrih emisija (Na rubu znanosti!), putopisa, priloga o kulturnim događanjima itd, ali ipak ne u tolikoj količini koja bi zamijenila sve ono što sam dobila sada, u životu «poslije TV-a»!
Više vremena provodim u prirodi, s prijateljima. Ponovno sam uvela dobru staru navadu – pred spavanje par stranica dobre knjige (umjesto reprize Zvjezdanih staza ili kakve komedijice). Moj Soulmate je novim životom apsolutno oduševljen – čak i nas dvoje provodimo više vremena zajedno.
Što se tiče nedostatka TV informiranosti iliti «života u blaženom neznanju» - famozan je!
Više se toliko ne živciram oko stvari kojima «svjedočim» a ne mogu ih promijeniti, a još više pažnje posvećujem krugu oko sebe – dakle onome u čemu zaista mogu sudjelovati.
Uostalom – sve što treba doći do mene – doći će. Putem interneta, radija, usmenom predajom, sinkronicitetom.
Sve ostalo može proći i bez mene.
Sve osim mog malog života.
Post je objavljen 14.07.2005. u 00:30 sati.