29.09.2008., ponedjeljak
Dubinska sjećanja
  Ostavljam sve da bih napisao koju riječ potaknut divnim postom kolege Rib@rnice koji kao da me gađa tamo gdje sam najtanji, a to je ljubav prema prirodi, ribolovu a sve to zbog divnog djetinjstva kojeg sam zbog pokojnog oca i ljubavi prema sviranju, igrom slučaja proveo uz rijeke Orljavu, Savu, ribnjake i druge manje i veće vode. Kako objasniti onima što ne cijene ribolov, da je lijepo provesti dio noći budan uz mjesečinu i noćne zvukove iz prirode, čekajući da som zatrese dubinku, da krene borba s izvlačenjem ribe na obalu koju nitko ne vidi i ne čuje, a srce udara kao ludo, pa riba od kilograma biva znatno teža u mislima. Ruke zaprljane od mamaca, a na radnoj odjeći miris ribe i benzina od malog motorića kojim smo stizali na pecanje. I prođe brod Savom, zagrize kečiga, cvergl, a pred jutro iz magle i hladnoće izranja smuđ i štuka, što zabrazdi lakomo površinom vode, a male ribice od straha znaju i na bajer iskočiti. I u životu, baš kao i u vodi, borimo se za hranu i izbjegavamo grabežljivice i opasna mjesta. I kao ribe već nekako plivamo, bez obzira na vodostaj, a zna se kad nam je lakše, a kad teže, čovjek biti. Kad u proljeće sve oživi gledaš mlađ oko sebe, u jesen prikupljaš sve što ti treba da preživiš zimu, a ljeti kao riba zijevaš od sparine tražeći kisika i hlada. I tako zavoljeh i Davor, i Pričac i Lužane i Slavonski Kobaš, ali i Slavonski Brod, Oriovac, Brodski Stupnik, Dragovce ili Drenovac, Ciglenik i druga mjesta. Nisu niti znali ljudi iz tih mjesta da iz mraka gledam s obale rijeke kako gase svjetla prije spavanja, dok ja čučim uz udice i maštam nadugo i naširoko, sanjajući ljubavi, obitelj, djecu. Tko je rekao da se želje ne ostvaruju? Ja sam ih imao u izobilju i o svakoj od njih puno sam razmišljao baš u ribolovu. I kad radije odeš u ribolov nego kod djevojke, znaš odmah da ona nije za tebe (a i to se znalo dogoditi). Mijenjamo se svi, pa tako i ja više nisam onaj što sam nekad bio. Više čak niti ne maštam o ribolovu, dakle nemam za tim istinsku želju. Kao da je netko u meni ubio nešto što je vrijedilo. Sada lovimo novac na razne načine. Ako treba i noći gubimo i stalno smo umorni, zato što se ne znamo odmarati. Obećao sam sinu da ćemo jedan dan kada bude sunca ove jeseni, ostaviti sve i otići na pecanje. Mogao bih mu puno o tome pričati, ali ja šutim, kao da želim sve zaboraviti. Lovili smo ovog ljeta na moru i kako i priliči, vraćali natrag u more ulovljene ribice. Ja sam razbijao male školjkice –pužiće i stavljao mamce na udicu, a sin je lovio. Eto da i ja nečem poslužim. |
24.09.2008., srijeda
Jato
 Kad god dođe jesen i u zraku već zamiriši zima, pomalo sam zbunjen jer ne znam trebam li ostati ili nekud otići u ljepše toplije krajeve. I dok neki vremenom bivaju sve mudriji, pa se sve manje zamjeraju i nauče se koristiti veze i poznanstva i služiti se drugim moralno upitnim pripomoćima, meni to baš ne ide. Dapače, sve manje mogu šutjeti, a čak mi je i smiješno kako se nesposobni zapetljaju u konce svojih intriga, pa im se katkad i nasmijem u brk (iako znam da će mi to zamjeriti i pokušati se osvećivati). Rado bih odlepršao što dalje i barem na koji mjesec ama baš sve iza sebe zaključao u ladice. To nažalost nije moguće, a ponajprije zbog mog gnijezda koje bi bilo nesigurno, a tu je i ptić i moja družica golubica. Gledam kako lokalni političari zapošljavaju svoje žene u državnim i inim gradskim službama, a poslije će bez imalo skrupula stati za govornicu i drugima prosipati savjete i moralne i druge prodike. Veze i poznanstva, korupcija i mito caruju više nego ikad do sad, a pričalo se da je to bio zaštitni znak nekih prošli vremena. Ljudi svašta lupetaju, a ptice lete iznad njih, pa svašta vide i čuju, i s pravom sve manje vjeruju ljudima jer laž je postala odlika koja se čak i cijeni i opće je prihvaćena. Ljudi kopiraju ptice pa se zbližavaju u jata, pa svatko svoje jato štiti i podržava. Što veće jato to si sigurniji, a ja se uporno držim po strani, kao golub s greškom. Zima dolazi i morat ću cvrkutati i po hladnoći, drhtat ću od vjetra i na krila će mi se inje pohvatati. Tako malo srce, (moj mali motorić) morat će sve to odraditi. Nije više ni ono mlado i ne mogu se niti od njego očekivati čuda. Ponekad naiđem na labudove na Savi i uvijek me razvesele, onako bijeli i dugovrati. I oni imaju jata ali uvijek odlete ujesen jer ne žele riskirati. Ja nemam izbora, ali da sam sam, ne bih niti trena dvojio. Nikad me više ovdje ne bi vidjeli. |
22.09.2008., ponedjeljak
Krevet
 Jutro nakon svirke teško se izvući iz kreveta i poći na posao. Treba se dići, a meni se ne da. Ipak uvijek se tješim da je bilo i gorih dana, kad je glava bila u pitanju, a sada samo „ratujem“ s kojekakvim likovima koji su karikature i slika vremena u kojem živimo. Nisam ni ja više onaj od prije, sad mi je pomalo postalo i svejedno ili bolje rečeno, kao što će i mnogi reći :“Nije to to, što sam očekivao.“ Svjestan da će mi još jedan ponedjeljak proći u gnjavaži i frci, ustajem kao vojnik, umivam se, gledam svoje lice u kupaonskom ogledalu, kao da pozdravim brata i krećem. San je i bijeg od stvarnosti, ali i dobra ili zla kob koja nas prati i ne da nam mira niti kad smo u stanju polusvijesti. Tako ja često sanjam vijugavu cestu prema moru i nekakve kamione(nadam se da to nije loš predznak). San je lijep doživljaj, i da mi njega nije, bilo bi jadno živjeti. U snu rasčistim i sam sa sobom, ali i volim onako kako bih htio i živim ondje dostojanstveno i sretno. Krevet je kao lađa za plovidbu kroz snove, po morima iznad kojih se uzdižu izmaglice iz kojih izranjaju svjetovi mašte. Krevet je i kao odar, kao krajnja točka ovozemaljske gnjavaže, ali i kao samica kažnjenička iz koje se vide uvijek iste mrlje na zidu. U krevetu igramo igre od malena, u njemu se i rađamo i odrastamo. I kad se krv iz tijela razlije ravnomjerno prema glavi u vodoravnom položaju se primirimo, i odmorimo malo do slijedeće gnjavaže. Svirajući, katkada zamijenim dan za noć, i onda jedva dočekam zalijeganje u moj ležaj. U kući punoj kreveta, malo je ljudi i kreveti zjape prazni, podsjećajući na ljude koji su u njima spavali ili već nešto drugo činili. Pomislih kako eto i kreveti nadžive ljude, kao što to čine stabla, zgrade i toliko toga iz našeg vidokruga. Kada iz prostorije izneseš krevet,kao da ne želiš da se tu ljudi duže zadržavaju. Kad vidiš krevet, znaš da je tu nečija duša, bar u nečijim mislima, još uvijek živa. |
13.09.2008., subota
Konji –dika Slavonije
    Bio sam dječarac kada je dida još držao konje i kad je staja bila puna krava, konja i svinja. Moj mali fini nosić baš i nije bio za te mirise,a alergija na sjeme livadnih trava pojavljivala se u vidu serije kihanja kada smo sjeno istovarivali. Konji su ipak bili nešto posebno, onako graciozni, lijepi, snažni u svom osebujnom mirisu za kojeg se ne bi moglo reći da je neugodan. Uvijek sam im se divio i rado ih dotaknem, pogledam, a uvijek me povedu u djetinjstvo, kada se išlo u polje za ljetnih vrućina i kada je zapravo sve bilo drugačije, upravo suprotno od ovog danas kada za ljepotu takve vrste kao da nema mjesta. Ipak, tko traži taj i nađe, a tko zasluži, taj i biva nagrađen. Izgleda da sam ipak nečim zaslužio ljepotu viđenu neki dan. Ponavljam, konji su na određeni način dio najljepšeg dijela mojih sjećanja iz djetinjstva, podsjećaju me na to kako se nekad teško radilo, ali i poštovalo tradiciju i neke naše stare slavonske običaje. Evo gledajte, a ako u sebi imate barem trunčić slavonske krvi, onda ćete i uživati. Pozdrav mojim Slavoncima – blogerima poznanicima. |
10.09.2008., srijeda
Opet snaše iz mog sjećanja
   I dok je u autu po tko zna koji put zaredom namjerno svirala „I still haven't found What I'm looking for“grupe U2, vraćao sam se sa radnog zadatka i razmišljao o Slavoniji kakva je sad i kakva je bila prije. Bio sam u Živikama (malom mjestu nedaleko sela Lužani u oriovačkoj općini gdje je u posjeti boravio ministar turizma Damir Bajs). Vidjeh i snimih ondje snaše koje su mi rado pozirale, a kasnije nas posluživale za ručkom te bile vrlo ljubazne, nenametljive i prijazne. Rakija, kulin, šunka, juha, sarma pa prasetina i janjetina i odlično domaće vino posebne kvalitete za posebne goste). Na kraju stavih „točku na i“ sa komadićem pite od oraha i „pregrmjeh“ s kolegama dobacivanja visokopozicioniranih lokalnih političara u stilu „novinari nešto ste zašutjeli, izgleda da je sve u redu?“. Pomislim im uzvratiti da su oni ipak češće od nas „na slasti i masti“ te da mi nikad (za razliku od njih) „ne zakrmačimo“, ali rekoh sebi: „ma daj budi mudar i pametan, pa šuti“. I onako zanesen slastima, još dok u stomaku niti nije počeo proces varenja hrane, odlutah u mislima. Slavonija, konji, snaše, tamburaši, još se nije ostarjelo a iz sjećanja na dane djetinjstva naviru slike baš vezane uz posavska sela, ljetne vrućine, prašinu i tople ljetne noći na sviranjima. Bilo je tako nestvarno nevino, drago i simpatično, neiskvareno i mirisavo, za razliko od ovoga sada. Dolazak kući mi je uspio pokvariti okus svega što sam pojeo, no to je već druga priča. U to malo mjesto Živike, kao dječarac odlazio sam na prve probe sa svojim band-om. U ruksak stavim električnu gitaru i štap za pecanje. Najprije odem na Savu u Pričac na pecanje, zatim imamo probu, pa onda ostanem na noćnom ribolovu (na soma). E to su bili dani. Pitam snaše jel sam im poznat? Jedna mi kaže: „Pa kako vas ne bi znali, koliko ste vi kod nas zabava i svatova odsvirali.“ Kolege me pomalo u čudu gledaju i misle si: „a je ovaj čudak, čime se sve taj nije bavio“, (a meni drago). Eto, ima i onih koji se sjećaju ljepota iz naše mladosti. Vraćam se, ljudi beru kukuruze, psi trčkaraju i ostali ljudi u selu žive svoj život ne obazirući se na ministre, župane, saborske zastupnike i druge „face“. Tako i treba. I ministar turizma Damir Bjas, drag je i simpatičan čovjek. Kad su odlazili tamburaši jesti, netko dobaci: „e ovaj primaš baš dobro svira!“. Ministar Bajs dobaci zafrkantski: „ pa i bajs nije loš!“. Baš dobra fora. |
05.09.2008., petak
Morski pas - poznanik
    Ne vole more samo ljudi, nego i drugi stvorovi. Ovaj pas s fotografije, s plaže na kojoj smo se kupali, svaki dan se pridruži ponekom kupaču, pa provede dio vremena u dokazivanju poslušnosti i poniznosti. Jedan dan je došao do nas i donio nekakav štap. Njegov vlasnik (trbušasti niži stariji čovjek) reče mi: „Bacite mu ga u more, donijet će vam ga. On bi se igrao“. „Evo vidite.“ Zafrljači on štap u more, a pas uz veseli lavež zaskoči u vodu. Dok je pas sa štapom u zubima plivao do obale, popričao sam i upoznao sam se malo bolje s tim čovjekom. I mi se katkada tako ponašamo, no o tome ne razmišljamo previše, nego samo napravimo, zadovoljimo formu i idemo dalje. I vama (kao i meni) netko gotovo svakodnevno baci štap i vi ga donesete natrag (priznali vi to ili ne). Psi to doživljavaju kao igru poslije koje slijedi nagrada. Mi ljudi nagradu rijetko dobivamo, dapače skloni smo i drugima naređivati, pa katkada ih i ponižavati (kao što to nama čine). Svaki životni zadatak, ma koliko ozbiljan bio trebalo bi pomalo neozbiljno shvatiti kao donošenje štapa iz mora. Moramo biti samouvjereni i sigurni u sebe da možemo učiniti nešto što smo tko zna koliko puta do sada učinili. Ako smo u nečem posebno vješti i za nešto posebno sposobni, trebalo bi iskoristiti tu našu prednost. Razmišljam kako sam nedavno, spletom neobičnih okolnosti ponovno počeo svirati. Imam dojam da taj posao radim solidno (kao ovaj pas), no ne nalazim zadovoljstvo svirajući glazbu koja je daleko od mojih afiniteta pa i mogućnosti. Radim to zbog novca, iz nužde, a ne „iz gušta“. Ipak nastojim biti profesionalac, pa vježbam, pomažem band i na druge načine i istinski želim dobro svima, mada imam dojam da mi se ne vraća istom mjerom. Dok smo nedavno svirali neke svatove, satima sam u glavi prelistavao po stranicama sjećanja i „kemijao“ kako još uvijek želim imati rock band koji bi svirao isključivo svoje stvari. Čudno je što svih ovih godina nisam našao istomišljenike s kojima bih bio „na istoj valnoj dužini“. Sjaj u tami bio je trenutak kad smo jedno kratko vrijeme svirali u Green club-u kod Sremca (Đaka, Damos i moja malenkost, a tu je bio i Troga i još neki cool tipovi). Vratimo se na psa. Osjećam se i sam katkada „umoran kao pas“, „vjeran kao pas“, „sam kao pas“, žedan i gladan, svezan i lajav, zavijam na Mjesec i ližem si rane da zacijele. Mogao bih zalutati ako izgubim trag koji će me vratiti domu mom. Mogao bih nanjušiti skriveno i otkriti zakopane tajne, potjerati lopove ili se igrati s dječicom. Volim red u dvorištu i čuvam svoje, nisam rasni, ali sam zato otporniji na zaraze. Neke posebno volim, a na neke se odmah nakostriješim i mogao bih odmah i ugristi. Nisam morski pas no bacite mi štap i ja ću vam ga donijeti |
01.09.2008., ponedjeljak
Skitnja po Skitači
Dugo me nije bilo, kada je riječ o pisanju postova na blogu, ali dakako opravdano, jer sam s obitelji bio na moru, malo odmarao i uživao u čarima mora i priobalja. Na ovim dvjema fotografijama vidite dvije perspektive, jednu odozgor (sa vrha Skitače, navodno druge po visini točke u Istri poslije Učke) i drugu iz samog kraja Raškog kanala koji završava u autokampu Tunarici (nekada sam tu i radio prije rata). Kao da sam poslušao savjet iz jednog neobičnog mail-a kojeg mi je ovih dana poslao Baća Iva (mantra Da Laj Lame), da bi čovjek jedno godišnje trebao posjetiti mjesto na kojem nikad nije bio. Tako sam se ja uspeo na vrh brda Skirače, obišao malo istoimeno naselje gdje postoji crkvica svete Cecilije (zaključana), odmorio ispod 500 godina stare ladonje (drvo ispred crkve koje je opasano velikim metalnim obručem, a rupe ispunjene cementom) i vidio jedan partizanski i jedan habsburški spomenik, ali i križ kojeg su ranih 90.-tih postavili vjernici okolnih sela ( Viškovići, Brovinje, Koromačno, Diminići,..). Kažu da na Skirači sada žive tek dvije staračke obitelji. Nekad davno Skiračoni (koji baš i nisu bili na dobru glasu) su čak i oltar za svoju novu crkvu ukrali iz obližnje Raklja jednenoći, a prema legendi nekad su morski gusari na vrhu Skitače imali kulu sa koje su planirali napade na brodove koji bi se za vrijeme nevremena morali sakriti u Raški zaljev. Navodno u okolici zaljeva i po okolnim brdima postoje i dobro skrivena skloništa njihovog opljačkanog gusarskog blaga (neki su ga i bezuspješno tražili). U misterij Tunarice, Skirače i okolice uključio se i čuveni Drago Plečko koji je tim tajnovitim pričama dodao i da je Skirača jedno od 8 ili 9 točaka na svijetu na kojima su zabilježena posebna zračenja, a fantaziranja idu tako daleko da se spominje i glasoviti Zlatni Gral i neprocjenjive povijesne vrijednosti koje su baš tu negdje. I dok razmišljam o gusarima fotografiram i mislim kako bih trebao imati daleko širi objektiv jer vidim u daljini desno i Puli, a lijevo zaljev gdje je Rabac ili u daljini Cres i druge otoke, a ono daleko naprijed je vjerovali ili ne čak i talijanska obala. Nabrali smo žalfije i nadisali se prekrasnog zraka, a kažu mi da je posebno krasno u proljeće kad neke bilje cvatu intenzivnim ljubičastim i žutim bojama, a sve je okovano svjetlo plavom bojom neba i tamnoplavim morem.   |
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr