Marketing
Dubinska sjećanja
Ostavljam sve da bih napisao koju riječ potaknut divnim postom kolege Rib@rnice koji kao da me gađa tamo gdje sam najtanji, a to je ljubav prema prirodi, ribolovu a sve to zbog divnog djetinjstva kojeg sam zbog pokojnog oca i ljubavi prema sviranju, igrom slučaja proveo uz rijeke Orljavu, Savu, ribnjake i druge manje i veće vode. Kako objasniti onima što ne cijene ribolov, da je lijepo provesti dio noći budan uz mjesečinu i noćne zvukove iz prirode, čekajući da som zatrese dubinku, da krene borba s izvlačenjem ribe na obalu koju nitko ne vidi i ne čuje, a srce udara kao ludo, pa riba od kilograma biva znatno teža u mislima. Ruke zaprljane od mamaca, a na radnoj odjeći miris ribe i benzina od malog motorića kojim smo stizali na pecanje. I prođe brod Savom, zagrize kečiga, cvergl, a pred jutro iz magle i hladnoće izranja smuđ i štuka, što zabrazdi lakomo površinom vode, a male ribice od straha znaju i na bajer iskočiti. I u životu, baš kao i u vodi, borimo se za hranu i izbjegavamo grabežljivice i opasna mjesta. I kao ribe već nekako plivamo, bez obzira na vodostaj, a zna se kad nam je lakše, a kad teže, čovjek biti. Kad u proljeće sve oživi gledaš mlađ oko sebe, u jesen prikupljaš sve što ti treba da preživiš zimu, a ljeti kao riba zijevaš od sparine tražeći kisika i hlada. I tako zavoljeh i Davor, i Pričac i Lužane i Slavonski Kobaš, ali i Slavonski Brod, Oriovac, Brodski Stupnik, Dragovce ili Drenovac, Ciglenik i druga mjesta. Nisu niti znali ljudi iz tih mjesta da iz mraka gledam s obale rijeke kako gase svjetla prije spavanja, dok ja čučim uz udice i maštam nadugo i naširoko, sanjajući ljubavi, obitelj, djecu. Tko je rekao da se želje ne ostvaruju? Ja sam ih imao u izobilju i o svakoj od njih puno sam razmišljao baš u ribolovu. I kad radije odeš u ribolov nego kod djevojke, znaš odmah da ona nije za tebe (a i to se znalo dogoditi). Mijenjamo se svi, pa tako i ja više nisam onaj što sam nekad bio. Više čak niti ne maštam o ribolovu, dakle nemam za tim istinsku želju. Kao da je netko u meni ubio nešto što je vrijedilo. Sada lovimo novac na razne načine. Ako treba i noći gubimo i stalno smo umorni, zato što se ne znamo odmarati. Obećao sam sinu da ćemo jedan dan kada bude sunca ove jeseni, ostaviti sve i otići na pecanje. Mogao bih mu puno o tome pričati, ali ja šutim, kao da želim sve zaboraviti. Lovili smo ovog ljeta na moru i kako i priliči, vraćali natrag u more ulovljene ribice. Ja sam razbijao male školjkice –pužiće i stavljao mamce na udicu, a sin je lovio. Eto da i ja nečem poslužim.
Post je objavljen 29.09.2008. u 11:08 sati.