13.08.2008., srijeda
Didaci zafrkanti
 Da i ja starim to je sasvim sigurno, ali da se mogu zabaviti u razgovoru s djedicama koje sam slučajno sreo na vašaru za svetu Karu u Novoj Kapeli, to nisam niti sam očekivao. Kao neki posebni kibiceri, kao ona dvojica iz „Mupet show-a“ što s balkona komentiraju predstave, tako i ova trojica ( Stipa Bunčić iz Blažević Dola, te Pero Sabljak i Mile Volarić iz Vrbove) sve komentiraju i kritiziraju. Ne valja sajam (nije ko nekad) ne živi se dobro (ne valja država) ni grožđe nije po onoj „sveta Klara-grožđe šara“ (stukao ga led), ne mogu u drva ( ne daju godine i lugar), nema novaca (kriza je). Ipak, lica su im se ozarila kad sam se počeo šaliti i upitao.„Dečki u najboljim godinama (svaki je preko 70) jeste li vi to došli cure tražiti?“. Razmišljam koliko ti ljudi imaju puno životnog iskustva i kako se vrijeme igra s nama ljudima kao mačka s mišem. Razmišljam kako je malo potrebno za istinsku sreću i kako je puno potrebno raditi u životu da bi se steklo poštenim radom. Pitam starog prodavača tambura na sajmu, da li i on svira, a on mi odgovorI: „Nije mi tata dao, jer svirači po noći sviraju, a po danu spavaju. A moralo se radit.“ Sjetih se kako meni otac nikada nije branio sviranje i koliko sam noći probdio a dana prespavao. Divim se toj nekoj praiskonskoj jednostavnosti i životnoj filozofiji slavonskih seljaka. Neko će reći da bi bilo bolje da sam slikao kakvu zgodnu curu ili snašu na sajmu (a ja slikam didake – panjeve stare). Ma oni su meni dragi, baš su mi simpatični taki mudri i zaje… i znaju svaku moju „poklopiti“ sa dvije tri svoje. Ne možeš ti njima ništa (garant su i mene malo izogovarali kad sam otišao). A sajam stvarno više nije ko nekad (kad sam uz didine skute ko u Boga ga gledao i nadao se da će me voditi pod šatru na jelo ili mi dati za rngišpil, licitare, alvu ili ušećerenu jabuku). I moj dida Franja je bio „lopina“ ko i ovi (pa i još veća), i on se znao zafrkavati, ali i malo previše „kresnuti“ i kad treba i kad ne treba. |
07.08.2008., četvrtak
Rijeka kao izazov
   Ajde da ne bude „obećanje –ludom radovanje“ evo malo fotografija sa regate koju sam spominjao u prošlom postu. Zahvaljujem sudionicima što su mi ustupili ove zanimljive fotke. Kažu ljudi da im je bilo prelijepo, da nisu znali da Sava pravi zavoje i po 8 kilometara duge, da je tako lijepo kao na moru i da će dogodine opet na regatu, ali planiraju povesti i obitelji i sve produžiti da traje barem tjedan dana. Dakle oni su se po prvi put tri dana vozili od Siska do Doline povodom Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Kažu da su im stare „pente“ rikavale, ali su se snalazili (šlepali jedi druge, i uglavnom s obzirom da su plovili nizvodno, nije bilo problema). Lovili su i ribu, kampirali, pjevali i pomalo cugali i sve u svemu milina. Uvijek kad vidim Savu sjetim se mog pokojnog oca koji je bio strastveni ribolovac, pa je tako i mene naučio nekim vještinama. I dok je dida bio gurman i posebno volio kuhati fiš i druga jela od ribe, ja i otac smo bili prvenstveno ribolovci koji su posebno guštali u noćnom lovu na soma. Meni se čini da Sava više nije niti približno onako lijepa i bogata životom kao kad sam bio dječak. Sada možeš satima pecati da ti ni ne dirne udicu, a nekad je bila milina. Eto inače vozim u 3. brzini (pun gas) ovih dana što se tiče poslovnih obveza, ali nekako mi nije teško jer se već vidim na odmoru (uskoro dižem sidro iz Panonije i bacam ga u Jadran na barem tjedan dana. Kažu ljudi kad dozore lubenice i kad vidiš učiteljice, znaj da je i škola blizu, pa tako već pomalo pribavljamo i ono što će sinu uskoro trebati u novoj školskoj godini. Često sam razmišljao o rijekama (pogotovo dok sam bio na ribolovu) i nastojao dokučiti njihove tajne. Volim ih vidjeti, ali ih respektiram jer znam da su odnijele mnoge živote u nepovrat. Osim standardne prolaznosti, one simboliziraju i izazov, a s obzirom na nizvodnost i uzvodnost i teškoće života. Normalno da je nizvodno lakše ploviti. Oduprijeti se strujama i snazi koja te gotovo nezadrživo vuče konačnom ušću, znatno je teže. Ipak svi mi u sebi imamo umijeće koje samo treba znati upotrijebiti. Nije to samo snaga, već i domišljatost i znanje. Zahvaljujući tome zapravo i preživljavamo u najtežim trenutcima. Želim vam miran plov u vašim životima, da vas brzaci ne potope ili odnesu i da imate mir koji vam daje staloženost u donošenju i najtežih odluka. Budite kao voda koja ako treba probije i najtvrđu stijenu i nađe prolaz do svog cilja. Ipak kao i igrači Svjetla protiv tame, neka vaš trag spominju po dobru, a ne po zlu. |
03.08.2008., nedjelja
Simbolika
  A baš bi htjeli „skakati mi po živcima“ a ja ne dam, pa pregledavam slike s mora (sa Hvara) i maštam kako ću uskoro na godišnji, pa se lijepo odmoriti. Psihički se odmaram od svađalica i konfliktnih likova koji bi se onako, kao normalno, baš preko mene htjeli jedni s drugima prepucavati. Nije problem pomoći čovjeku koji želi pomoći drugim ljudima, ali što ako njegova namjera u konačnici nije pozitivna? Zapravo nije moje da brinem tuđe brige (a za to nisam niti plaćen), ali da nam netko „ispod žita metne“ neće ići. Ovih dana primih mail od Bać Ive koji mi indirektno preporuča da se jedan dan u tjednu pošteno odmorim. Evo danas je nedjelja, a je si ne mogu priuštiti niti odmor tog dana koji je mnogima svetinja. Tako mora biti, ima poslova koji se jednostavno moraju odraditi i toga dana. Mi ljudi zapravo ne znamo cijeniti i poštovati kad nam je lijepo. Evo pogledajte ovu krošnju palme na „špici“ na Hvaru, na šetalištu uz pristanište jahti, gdje su elitni restorani (pa i Carpe Diem u kojem sam proveo ugodno vrijeme), pogledajte ovo duboko plavo zapjenjeno more(snimljeno s najvećeg i najluksuznijeg hrvatskog trajekta). Pa to si mi Slavonci ne možemo priuštiti baš svaki dan. Moram priznati mene veseli i pogled na krošnju starog hrasta i poorana zemlja. To čak nalazim veliku sličnost s ovim motivima i veću emotivnu povezanost. U utorak je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, neradni dan, državni praznik. Poštujem vlast i datume koji su službeno određeni za slavlja, ali to meni osobno malo znači. Iz Domovinskog rata imam „svoje dane“ koje bih trebao slaviti kao druge rođendane. Niti njih ne slavim, jer draži su mi datumi rođenja mog djeteta, Božić i slično. Nemam običaj biti podložan euforiji koju mi drugi želi savjetovati. Ja se primjerice kod spomenika poginuloj djeci u SB uvijek prekrižim i dobro zamislim. Svaki dan prolazim kraj mjesta gdje su ljudi ginuli. Sretan sam naravno što imamo Domovinu i što sam dao svom mali doprinos ostvarenju tog cilja, ali o svemu, pa i o državnim praznicima imam svoje mišljenje. Mislim da pojedinac u društvenoj zajednici mora imati veća osobna ljudska prava, veća nego što ih sada ima i ostvaruje. Moramo se kloniti mržnje i animoziteta po rasnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi prema ljudima koji nisu primjerice Hrvati kao mi. Treba biti legalist ali i pozitivan protagonist života kojeg zajedno živimo. Treba biti i realist i optimist, pa sagledati čemu to trebamo biti zahvalni i što znači ta pobjeda. Ne trebamo kopirati neke datume od drugih. Meni ne pada na pamet da u utorak pečem puricu (kao Amerikanci). Napadnuti i obespravljeni se brane i obrane, a povijest verificira i legalizira činjenično stanje. Sloboda se ne dobiva na pladnju kao dar, to se mora zaraditi. Iz neznanja ljudi čine greške. Sjećam se prvih dana rata na novogradiškom području i vitkih i stasitih mladića iz Dalmacije koji su sudjelovali u prvim obrambenim akcijama zajedno s našim slavonskim ratnicima. Oni su kod nas ginuli kao i naši primjerice po kršu Velebita. I onda netko „lupi“ i priča o ovima i onima, a svi smo Hrvati. Ako mi imamo Hrvatsku, imaju ju i drugi (htjeli to ili ne). Evo grupa ljudi (novogradiških veterana i dragovoljaca) je jutros iz Siska krenula prema Dolini rijekom Savom (regata od 9 čamaca povodom Dana domovinske zahvalnosti). To su ljudi koji se međusobno najbolje mogu razumjeti, a svojim činom onako, diskretno, baš uz ovaj državni praznik kao da žele poručiti:„Tu smo, zajedno nam je najljepše, a umjesto nekih rastrošnih fešti mi ćemo malo ploviti Savom.“(simbolika je barem za mene prilično snažna jer nije rijeka samo rijeka i nisu ti ljudi bilo tko). U utorak ću ih dočekati i nadam se malo fotografirati, pa ćete ih i vidjeti. |
01.08.2008., petak
Sazrio za godišnji
 Razmišljam likovima koji su navikli na dodvoravanje, hvalospjeve, i na one druge poput mene koji za to često jednostavno nemaju živaca, pa ispadaju grubijani, netaktični i već nešto slično. Dok ja ne znam gdje ću od briga ( posla na poslu kao u priči, a tu su obveze vezane uz obitelj, kuću, nabavu ogrjeva, uređenje, planirani odlazak na more za godišnji i stotinu drugih čuda) drugi imaju vremena za sve i od dosade ne znaju kud bi pa zanovijetaju, fantaziraju i gotovo otvoreno od drugih zahtijevaju da im se dive, malo „dižu rep“ i uživljavaju se u neku svoju valjda i povijesnu nezamjenljivu ulogu. Učtivost je jedno a pretjerivanje je drugo. Kažu „da i ljubav prolazi kroz želudac“, pa tako se moram pobrinuti i za to što ćemo mi svaki dan jesti, gdje nam je najpovoljnije kupovati namirnice i slično. Nekima će to zvučati tako bez veze, a ja doista brinem egzistencijalne brige i odavno sam se silom prilika prestao nebrinuti i dokoličariti. Moram i kositi ispod šljiva i skupljati ih, pa onda peći rakiju i s tim se gnjaviti, mada bi mi najjeftinije bilo kupiti gotovo. Baš se sa svačim maltretiram, a gdje su drva i taj oblik veselja, pa čišćenje dimnjaka, krečenje,..? Rakiju pijem samo jednu čašicu prije jela (ako ima juhe) tako da bi meni litra ili dvije moglo dugo potrajati, ali ne, treba imati kako bi se moglo davati (milošće), pa se tako u tim iskazima rodbinske pažnje skriva moj znoj i muka. Nisam prokletinja, barem da se prizna pa kaže_“Baš ti hvala, znam koliko ste se s tim nazafrkavati.“, nego ono kao to mora biti. I sam volim biti možda malo i galantan kad imam, pa recimo konobarima volim uvijek ostaviti barem jednu kunu u znak poštovanja i zahvale. Ja ne volim kad se netko „kiti mojim perjem“. Recimo da sam golub, pa to moje perje treba meni za let ili da me zaštiti kad bude kiša ili studen, a ne da me očerupaju i ostave ogoljenog. Moram brinuti i o takvim glupostima kao što je vezivanje psa u dvorištu. Štenac Bobi (brak-jazavčar jelenje boje) je neobičan psić koji od dragosti kad netko od nas izađe u dvorište, skače (ali i zapišava), pa smo svi zgroženi i izbjegavamo ga, ali niti šiba ne pomaže. Tvrdoglav je i svojeglav. Ne gine mu lanac ili boravak u box-u, dok se ne odvikne od tih svojih ružnih navika. Svi mene krive što sam ga nabavio, a tko je mogao znati da će to tako biti. Za kraj nešto o krumpirima (oko kojih sam se u svome vrtu isto nagnjavio, a korist neće biti adekvatna uloženom trudu i sekiraciji. Jednom je jedan od prethodnih župnika rekao (kad je vidio da su nam krumpiri odlično rodili) „U ludog seljaka veliki krumpiri.“ Ja mislim da mu do dan danas nisam oprostio tu uvredu. Kad nogometaš postigne neki neobičan gotovo nemoguć gol (kao neki dan jedan u Ljupini) onda kažu „A je mu rodio krumpir?“. Ja gledam, kod mene sve nešto uobičajeno, bez velikih probitaka i dobitaka, jedino sam ja itekako sazrio za godišnji, jer mi sve ide na živce. |
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr