Marketing
Simbolika
A baš bi htjeli „skakati mi po živcima“ a ja ne dam, pa pregledavam slike s mora (sa Hvara) i maštam kako ću uskoro na godišnji, pa se lijepo odmoriti. Psihički se odmaram od svađalica i konfliktnih likova koji bi se onako, kao normalno, baš preko mene htjeli jedni s drugima prepucavati. Nije problem pomoći čovjeku koji želi pomoći drugim ljudima, ali što ako njegova namjera u konačnici nije pozitivna? Zapravo nije moje da brinem tuđe brige (a za to nisam niti plaćen), ali da nam netko „ispod žita metne“ neće ići. Ovih dana primih mail od Bać Ive koji mi indirektno preporuča da se jedan dan u tjednu pošteno odmorim. Evo danas je nedjelja, a je si ne mogu priuštiti niti odmor tog dana koji je mnogima svetinja. Tako mora biti, ima poslova koji se jednostavno moraju odraditi i toga dana. Mi ljudi zapravo ne znamo cijeniti i poštovati kad nam je lijepo. Evo pogledajte ovu krošnju palme na „špici“ na Hvaru, na šetalištu uz pristanište jahti, gdje su elitni restorani (pa i Carpe Diem u kojem sam proveo ugodno vrijeme), pogledajte ovo duboko plavo zapjenjeno more(snimljeno s najvećeg i najluksuznijeg hrvatskog trajekta). Pa to si mi Slavonci ne možemo priuštiti baš svaki dan. Moram priznati mene veseli i pogled na krošnju starog hrasta i poorana zemlja. To čak nalazim veliku sličnost s ovim motivima i veću emotivnu povezanost. U utorak je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, neradni dan, državni praznik. Poštujem vlast i datume koji su službeno određeni za slavlja, ali to meni osobno malo znači. Iz Domovinskog rata imam „svoje dane“ koje bih trebao slaviti kao druge rođendane. Niti njih ne slavim, jer draži su mi datumi rođenja mog djeteta, Božić i slično. Nemam običaj biti podložan euforiji koju mi drugi želi savjetovati. Ja se primjerice kod spomenika poginuloj djeci u SB uvijek prekrižim i dobro zamislim. Svaki dan prolazim kraj mjesta gdje su ljudi ginuli. Sretan sam naravno što imamo Domovinu i što sam dao svom mali doprinos ostvarenju tog cilja, ali o svemu, pa i o državnim praznicima imam svoje mišljenje. Mislim da pojedinac u društvenoj zajednici mora imati veća osobna ljudska prava, veća nego što ih sada ima i ostvaruje. Moramo se kloniti mržnje i animoziteta po rasnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi prema ljudima koji nisu primjerice Hrvati kao mi. Treba biti legalist ali i pozitivan protagonist života kojeg zajedno živimo. Treba biti i realist i optimist, pa sagledati čemu to trebamo biti zahvalni i što znači ta pobjeda. Ne trebamo kopirati neke datume od drugih. Meni ne pada na pamet da u utorak pečem puricu (kao Amerikanci). Napadnuti i obespravljeni se brane i obrane, a povijest verificira i legalizira činjenično stanje. Sloboda se ne dobiva na pladnju kao dar, to se mora zaraditi. Iz neznanja ljudi čine greške. Sjećam se prvih dana rata na novogradiškom području i vitkih i stasitih mladića iz Dalmacije koji su sudjelovali u prvim obrambenim akcijama zajedno s našim slavonskim ratnicima. Oni su kod nas ginuli kao i naši primjerice po kršu Velebita. I onda netko „lupi“ i priča o ovima i onima, a svi smo Hrvati. Ako mi imamo Hrvatsku, imaju ju i drugi (htjeli to ili ne). Evo grupa ljudi (novogradiških veterana i dragovoljaca) je jutros iz Siska krenula prema Dolini rijekom Savom (regata od 9 čamaca povodom Dana domovinske zahvalnosti). To su ljudi koji se međusobno najbolje mogu razumjeti, a svojim činom onako, diskretno, baš uz ovaj državni praznik kao da žele poručiti:„Tu smo, zajedno nam je najljepše, a umjesto nekih rastrošnih fešti mi ćemo malo ploviti Savom.“(simbolika je barem za mene prilično snažna jer nije rijeka samo rijeka i nisu ti ljudi bilo tko). U utorak ću ih dočekati i nadam se malo fotografirati, pa ćete ih i vidjeti.
Post je objavljen 03.08.2008. u 13:44 sati.