30.07.2008., srijeda
Novogradiški sportaši na Olimpijadi i drugdje
  Dobro je baviti se sportom zbog tjelesnog i umnog zdravlja, to kažu mnogi, jer ljudi, golubovi i ostala živa bića nisu stvoreni za mirovanje, nego pokret, događaj, aktivnost koja pokreće sve oko sebe. Ovih dana imao sam priliku družiti se sa zanimljivim sportašima i razmišljati o onome čime se oni bave. Jedan je Matija Kvasina, član Hrvatske biciklističke reprezentacije koji ovih dana putuje u Kinu, u Peking gdje će nastupiti u cestovnoj utrci dugoj preko 250 kilometara i neprekidno voziti oko 6 sati(kako kaže morat će svladati 7 teških uspona od centra Pekinga prema Kineskom zidu, paziti što jede i udisati zrak koji ima miris plastike i loja). Matija kaže:„Taj zrak udisat ćemo svi pa kako drugima, tako i meni.“. Nedavno je bio u Pekingu i izvidio situaciju. Vozit će i na kronometar (on je četverostruku prvak Hrvatske u toj disciplini). Kao i ja, rođeni je Novogradiščanin i svugdje se time hvali, drugim riječima ne stidi se da je iz Slavonije i da je u Zagrebu i drugim gradovima silom prilika. Vozi za slovensku „Perutninu“ koja spada među TOP 5 najboljih europskih ekipa. Matiji je majka preminula i u NG je sa svojom djevojkom (ili suprugom?) došao kod bake, a prijem za njega su upriličili predstavnici Grada koji su mu poželjeli uspjeh i poklonili Croata-kravatu proizvedenu u Davoru.. Netko je rekao da mu je majka bila oduševljena time što joj je sin biciklist i da se jako veselila njegovim prvim trofejima koje je kao od šale počeo prikupljati još kao dječačić. Matija se veseli Olimpijadi, ali pun samopouzdanja kaže“To je djelić vrhunca moje sportske karijere.“(kao da aludira samom sebi da treba , hoće i može postići i nešto više). Meni imponira takav optimizam i fascinirao me jednostavnošću, staloženošću i racionalnošću korištenja vlastite energije (koja naprosto eksplodira kada on sjedne za bicikl koji mora biti u milimetar biti podešen za njegove tjelesne performanse). Eto imamo Novogradiščanina na Olimpijadi. Drugi s fotografije je Mario Akmačić , sportski ribolovac, član Hrvatske juniorske reprezentacije Hrvatske koji je prošlog vikenda u Gentu u Belgiji zajedno sa svojom ekipom osvojio brončanu medalju. Mario je isto skroman i jako simpatičan i vrlo lijepo odgojen mladić. Kao kadet je nastupio na Svjetskim prvenstvima održanim u Hrvatskoj, Portugalu i Češkoj, i tko bi rekao da ima već ogromno sportsko iskustvo?. Ističe da je on pojedinačno bio 12.-ti te da neizostavno ističe imena ostalih kolega iz ekipe (znakovita nesebičnost svojstvena isto samouvjerenim i čvrstim karakterima). Drago mi je da ovi mladi ljudi imaju uspjeha u onome čime se bave. Razmišljam o čemu oni razmišljaju do se natječu. Što vi mislite? Kako bi ste se vi koncentrirali da ste na njihovom mjestu? Za kraj ovome tekstu dodat ću malo sjete. Sinoć u SB na rubu parka vidio sam opet goluba koji nije letio nego šepao uz rub pločnika. Kupio je mrvice pored kioska gdje se prodaju peciva. Razmišljam tko ga je ozlijedio i zašto ne leti ako već ne može dobro hodati? Prva asocijacija da su to učinili možda neki bahati predstavnici ljudske rase. Pomislio sam na ljude sportaše-invalide. Njima se posebno divim. Umjesto nastojanja težiti k nekom cilju koji je postavljen na određenoj visini, sav taj trud nekome postane stil života i u tome prepozna smisao i nađe razlog i želju za životom. |
23.07.2008., srijeda
Ove godine Ilija nije išao Magdaleni
 Svugdje me je bilo ovih dana, a evo baš sam se prije sat vremena vratio iz Požege. To je grad u kojem sam pohađao prva dva razreda Gimnazije. To je grad koji miriše po čokoladi, u kojem se služi vojska i prebivaju žene-kažnjenice. Kao malo dijete nisam mogao odoljeti, pa sam danas kupio kilogram čokolade s rižom u maloj trgovinici nedaleko tvornice Zvečevo. Već sam zaboravio nekadašnje lijepe srednjoškolske dane, ljubavi, žicanje za paštetu i četvrt kruha ispred mini-marketa, pušenje „skrivečki“ i neke momačke šakačke obračune. Da ne pomislite da sam nekakav nasilnik, ja sam se tukao samo kad sam se morao braniti, a to mi se u Požegi kao mladiću znalo dogodit,i jer je bilo lokalnih huligana i nasilnika iz nekih okolnih sela. Mi smo bili đaci-vlakaši, ne baš na dobrom glasu, osim po tome da smo djeca sa sela željna afirmacije i bijega iz slavonskog blata. Neki profesori iz Gimnazije znali su nam reći u „bebu“ pa ne morate učiti, čeka vas kod kuće motika. Zbog tih riječi neki su mi bili antipatični, jer mislim si ja, a je vam i Požega nekakva elita. Da ste prava gospoda bili bi u Zagrebu ili u inozemstvu, jer tu smo u Slavoniji svi u istim govnima. I roditelji su nam stalno ponavljali da ne smijemo biti seljaci kao oni i patiti se sa zemljom nego da učimo škole i da si što prije osiguramo bolji i lakši život. Bio sam uvijek odličan učenik, a vrlo malo sam učio, drugim riječnima, shvatio sam kako sistem obrazovanja funkcionira, pa sam mu se samo prilagodio. Fotografija uz ovaj post je snimljena na svetog Iliju prošle nedjelje u Blažević Dolu u Općini Staro Petrovo Selo. Nikad više mještana i rodbine koja je ovih dana pristigla seljanima uglavnom iz Norveške i Njemačke. Misu je služio velečasni Bakarić, a njegove riječi su me se po običaju dojmile, a pogotovo na kraju kad je rekao da je: sretan, zadovoljan i tužan. Sretan, jer nikada toliko ljudi ovdje nije bilo na misi, zadovoljan, jer je jedan vjernik darovao klupe, a žalostan, jer nitko kod kapelice svetog Ilije nije donio niti jedan cvijet, a u naselju je 44 obitelji. Sjetih se prabake od moje supruge, bake Kate koja nas je sa sinom Matom ugostila na kirvaju. Ona je svake godine donosila hrpu cvijeća, no ove godine nije mogle jer su je „noge izdale“. Kladim se da se to neće dogodine ponoviti, jer smo svi s mise otišli „kao pokisli“(posramljeni). Razmišljao sam o životu proroka Ilije i njegovom odlasku u pustinju. Njegovo posustajanje pred životom i ponovno prikupljanje snage kada se tri puta okrijepio hranom koju mu je pored uzglavlja ostavljao anđeo. Prošao je svašta i što bi smo rekli „ušao u legendu“. I ja katkada sustanem, pa se okrijepim i „tepem dalje“. Ima lokalna šala ovdje kod nas, pa kažu ako na svetu Magdalenu (blagdan je bio jučer) zagrmi, onda kažu: „To sveti Ilija ide onoj k..vi Magdaleni“(na Magdalenu je kirvaj u susjednoj Štivici). Narod ko narod svašta smisli pa i vulgarno i komično u isti čas.“ |
18.07.2008., petak
Suncokreti
 Proći pokraj stradalog u prometnoj nesreći, a ne pomoći? Okrenuti glavu od osobe koja vam se u životu zamjerila? Okrenuti se od onih koji vas trebaju i vide u vama i ono što vi ne primjećujete? Okrenuti se od ljepota ovoga svijeta i zatvoriti se u svoj svijet? Odabrati krivu stranu poroka i dokonih užitaka u zamjenu za ono što nas čini ljudima? Rastanak zaljubljenih na raskrižju nekih putova gdje se izgleda više ne može zajedno jer su razlike učinile svoje? Svašta mi je palo na pamet dok sam gledao ove suncokrete u polju. U vožnji automobilom, iznenada sam ih primijetio s lijeve strane, zastao, uključio sva 4 žmigavca, ostavio neka motor radi i načinio nekoliko fotografija. Kriva je vijugava cesta, što ih nisam slikao u lice nego sa strane, pa je ispalo kao da su mi svi okrenuli (sramežljivo ili ponosno) okrenuli glavu. Tko o čemu razmišlja, ja o suncokretima, o biljkama koje svakodnevno okreću svoje velike cvjetove pune teških sjemenki za Suncem. Znate li kakav sličan slučaj u prirodi? Ako niste znali, svi se mi neprekidno podsvjesno okrećemo prema Njemu, ali ne baš tako očito kao ove biljke. Bez tih zraka koje život znače, ne bi bilo ničeg jer u tami teško život opstaje. Imamo mi još Sunaca za kojima rado okrećemo glavu. Pomislih na roditeljsku ljubav i brigu prema djeci, i da možemo pogledom bi raskrčili njima put da na njemu nikad nema nikakvih opasnosti, a ne samo da bi smo brižno za njima gledali. Vremenom mijenjamo interes za čime bi smo okrenuli glavu. Nekad lijepa i zanosna djevojka čak je mogla i vrat nam isčašiti (a sada to baš i nije preporučljivo). Nekome dobar auto, nekome nešto drugo lijepo, rado „zapne za oko“. Kod suncokreta toga nema. To su dosljedne biljke koje je nemoguće prevariti. One znaju za strane svijeta, ali katkada (kada je nužno)i pognuti se prema Zemlji noću (kao da spavaju, a zapravo štite svoje blago i kao da se odmaraju). Kao vojska sljedbenika nekog zapovjednika izgledaju „svi za jednog, jedan za sve“. U zelenilu prirode iritiraju tom svojom zlatno-žutom bojom Sunca. Kao da kažu: „Mi smo Njegovi.“ A mi ljudi? Pravimo se da sve znamo i na koju stranu nam valja okretati se i ići. Naizgled znamo, sve do trenutka kada shvatimo da to zapravo ne znamo. Neki u krivom uvjerenju i skončaju, no to im i onako nije bitno. Mislim da neki ipak dobro znaju i ne griješe. To je dobro, priroda ne voli eksperimente, u njoj vlada savršeni red i oni koji ju poštuju mogu se nadati da neće biti kažnjeni. Da smo mi ljudi suncokreti, to bi izgledalo smiješno (svatko bi na svoju stranu zjakao). Možda nas netko odozgora i gleda, pa nam se smije i kaže otprilike: „Zašto si toliko kompliciraju življenje? A mogli su biti tako bezbrižni.“ |
15.07.2008., utorak
Pranje tragova
 Što vrijedi živjeti a iza sebe ne ostaviti nikakav trag, nikakvo dobro djelo, nikakvu ostavštinu? Što vrijedi prespavati život, biti pasivan, lijen, bezvoljan i nezainteresiran i živjeti eto tek tako da mi prođe vrijeme? Ima i onih koji pretjeraju, pa bivaju robovi svoje opsesije stjecanja materijalnih vrijednosti, pa tome ne znaju stati na kraj. Takvi nemaju vremena za ljepotu življenja, za male obiteljske i ine radosti, za vrijeme provedeno sa svojom djecom, u nekom lijepom okruženju, a zašto ne i zabavi. I rijeka koja teče uvijek prima novu vodu i pokoje stablo, crkotinu, lišće, ribu. Ovih dana u Slavonskom Brodu vidjeh kako peru betonski bajer, pa si mislim: „Ovo još nisam vidio.“ Ima tu logike da to treba učiniti jer rijeka se naglo povlačila pa ostavila mulj i naslage na betonskim kockama koje je ljudskom oku ljepše vidjeti čiste, a ruku na srce i manje smrde kad pripekne ljetna žega. Baš ima svakakvih poslova. Kad dođe kući ovaj komunalni radnik može reći: „E jesam se danas naradio, prao sam savski bajer po najvećoj vrućini.“ Možda će mu neko reći: „E baš si šašav, pa tko to još radi?“ Eto vidite nije svaki trag baš poželjno iza sebe ostaviti. Nama ljudima po običaju nikad baš ne paše idealno, uvijek mislim da može i treba bolje. Tko li se sjetio i zapovjedio pranje bajera? Ne valja kad je Sava premala, ne valja kad je prevelika, a izgleda da ne valja niti kad je srednja (uvijek može biti bolje). Baš smo mi ljudi neki čangrizavci, kao kad ljudi ostare pa bivaju zavidni mladima na njihovoj mladosti. Dobro je što se neke stvari i događaju ne mogu vratiti unatrag, neki zlobni ljudi bi vjerojatno posegnuli za još većim zlima, a neki bi poučeni sadašnjim iskustvom rado za sva vremena nekome stali za vrat. Zapravo me veseli što nekih ljudi, pa i mene, jednog dana neće biti. Moramo se maknuti onima što dolaze, ali sada za života trebamo im pomoći. Iza nas će netko jednog dana „prati bajer“, bacati stvari u smeće i čuditi se nekim predmetima, sitnicama, pa možda se i čuditi: „Pa zašto je čuvao te gluposti?“ Kada ode čovjek nastane praznina koja se mora nadomjestiti. Opet ovih dana neki likovi pretjeruju u svojoj samodopadnosti i divljenju samom sebi, a ne shvaćaju da kad se okrenu iza sebe nema više onih koji su pomagali u stvaranju tog kulta njihove nezamjenjivosti i prevelike važnosti. Opet zamolim Boga da moja starost ne bude drugima problem i da mi da snage da se maknem dostojanstveno kada to bude trebalo. Lijepo mi je kada sportaš (primjerice Janica Kostelić), glazbenik (švedska grupa ABBA) ili netko treći, odluči prekinuti karijeru kada je na vrhuncu svoje kreativnosti. To je divno i za to treba imati snage, a ljudi onda pamte ljepotu, umijeće, vrhunsku izvedbu, a ne rugaju se greškama, lapsuzima i srozavanju ugleda koje slijedi ako se forsira uspjeh kada za to više nema argumenata. Meni gode promjene, pa mislim da mi neće predstavljati problem kada u životu budem radio posve nešto drugo. Ovih dana opet se bavim starim hobijem koji mi omogućava preživljavanje. Radim zapravo svašta i ne mislim da sam u posebno nečem posebno dobar. Hvala Bogu da nemam kompleks da sam nešto posebno vrijedan, dapače, danas sam vraćao PET ambalažu i zaradio 35 kuna. Draže su mi nego neki daleko vrjedniji honorar. |
10.07.2008., četvrtak
Tenk je pregazio moja sjećanja
 Kako je dobro što možemo iz misli potisnuti ružnoće i nadomjestiti nečim ljepšim. Strah za život zamjeni življenje bez straha. Ponekad se iznenadim čega se sve sjećam iz najranijeg djetinjstva. Od vjeverice koja nam je izgrebla drveni stalak za cvijeće, preko igre kaubojskog saloon-a na krovu svinjca, kada smo kao šašavi pili vodu iz praznih boca viskija, preko stare kruške lazanjke koju je pojeo bršljan. Kao da namjerno više pamtim lijepo, a ono ružno želim zauvijek zaboraviti, pa tako od onih jako traumatičnih situacija zaboravljam detalje ili ih se jednostavno ne želim sjetiti. Oprost i zaborav su dvije potpuno oprečne kategorije koje ljudi bez veze spajaju, kada govore o ratovima i nekim prošlim tragedijama. Oružje i sredstva za ubijanje nikad nisam volio, a nisam niti odgajan u duhu da bilo koga zbog bilo čega trebam mrziti. Rasterećen predrasuda o ljudima od djetinjstva sam prijateljevao sa svima dobronamjernima, a one „problematične“ uvijek sam nastojao zaobići ako je ikako moguće. Ne može me nitko uvjeriti da smo svi mi Hrvati divni i krasni, da su svi Srbi zli, da su Romi lopovi ili da su Talijani ljubavnici, a Slovenci škrti. Bez veze je suditi o pojedinim ljudima temeljem stereotipa koji se ponekad i namjerno stvaraju iz određenih razloga (u određeno vrijeme s određenim ciljem). Zato treba imati svoj stav i svoje mišljenje o svemu, a ne da ti ga netko drugi nameće i time te podredi svojim interesima. Bol, ubijanje, smrt, i zlo u najgorim mogućim pojavnim oblicima „samelje“ sve istom mjerom, a kao u onoj Dilanovij pjesmi „Masters of War“ i meni se znalo učiniti da postoje meštri ceremonije i da smo mi svi mali obični ljudi, samo olovni vojnici koje oni pomiču na nekakvoj tabli ratnih igara. Gledam djecu na tenku i molim Boga da nikada ne dožive rat i da ih nikad nitko ne pošalje s oružjem u rukama na neke druge ljudi, uz zapovijed da ubiju, (pa ma kakav razlog bio za to). Tenkovi sada služe kao igračke, oni koji su prošli rat ne znaju što misliti, a meštara ceremonije naizgled nema ( oni se sad igraju s nekim manje opasnim drugim igrama do neke druge zgode kada se zažele nečeg „žešćeg“). Ono što prođe u lijepom neće u ružnom, zato treba uživati u ljepoti mira i radosti (dok se može). |
03.07.2008., četvrtak
Zlatovez
  Kao klinac volio sam čitati crtane kaubojske romane, dok za one pisane nikad nisam imao živaca (pa u životu nisam pročitao niti jedan). Vremenom sam shvatio da su oružje, pištolji, lukovi i strijele i slično, sinonim za nasilje i sredstva za ranjavanje i ubijanje živih bića. Zato sinu nisam kupovao takve i slične igračke (ali me je zato kao beba iznenada mlatnuo malom plastičnom gitarom dok sam ne sluteći ništa spavao na krevetu). Ono ljepše iz crtanih romana bile su priče o traženju skrivenog blaga, o ispiranju pijeska iz riječnih brzaca, o kopanju zlatnih žila u rudnicima, o nastanku gradova u pustinjama i „zlatnoj groznici“. Volim zlatno žutu i modro plavu boju, ali i druge su mi drage, pogotovo one vedrije iz Sunčevog spektra. U zlatnom metalu kao da stanuje Sunce, a mnoge su ga ljudske kulture kroz povijest štovale možda i previše, a da bi ga se domogle nisu prezali niti od velikog nasilja i zala. I kao što se zlato uglavnom skriva i nije dostupno svakome, time se više pojačava želja za njim. I svjetske ekonomije prihvatile su ga za mjeru i utvrđivanje odnosa među valutama. Nosimo zlatno prstenje kao znak povezanosti, a zlatni nakit kao prezentaciju uspješnosti i bogatstva. Zlato nam zna biti i u ustima nakon intervencija stomatologa, a znam da postoji i vrlo opasna takozvana „zlatna bakterija“ koja vam može banalno zagorčati život i kad je riječ o urastanju nokta na placu nožnog prsta. Zlato se na više načina koristi u medicini, ali i u najmodernijim tehnologijama. Kako na sebi pokazati zlato, a da nije riječ o nakitu? Evo možda vam pomognu ove dvije fotografije. Riječ je dakako o zlatovezu i ukrašavanju odjevnih predmeta te izradi tradicijskih elemenata na narodnim nošnjama i slično. Tu vam se može roditi ideja za zgodan, originalan, vrijedan i maštovit poklon nekom vašem poslovnom partneru ili bliskoj osobi. Razgledajte, a ako dovoljno uvećate fotografiju, naći ćete na papiriću napisan i broj telefona (za eventualne narudžbe). Ovo izrađuju zlato-vezilje iz Brodskog Stupnika. |
01.07.2008., utorak
500-ti –skarabej post
 Evo i mog 500-tog posta kojeg posvećujem Suncu i Svjetlu koje nam je svima jednako potrebno i spašava nas od tame i mraka i koje nam omogućuje život. Ono nas i u trenu može spržiti pa se s pravom katkada bojimo Njegove snage i razorne moći. Ja kao virtualna ptica, točnije golub, volim virtualne kukce kojima se hranim i koji mi omogućuju život. Jedan od najdražih (ne pitajte zašto, jer to jednostavno ne znam) mi je skarabej, lijepi kukac kojeg obično ljeti sretnem na moru i koji prema vjerovanjima ljudima donosi sreću. Iskreno vam svima želim sreću i puno snage za život, a u 500-tom postu umjesto neke moje priče, kuknjave, jadikovke ili razmišljanja o nekoj temi, donosim vam priču o tome tko su skarabeji. Skarabeji su kukci kojih ima preko 30 tisuća vrsta, a neki od njih može nositi težinu 850 x veću od težine svoga tijela. Oni lete tijekom najvrelijeg doba dana, a gruda koju nerijetko koturaju sadržava njegove ličinke koje samo što se nisu izlegle. Štovali su ih stari Rimljani i često su u čast divljenja prema njima izrađivali drago kamenje i broševe u njihovom obliku. Skarabeji su najviše poznati kao simboli Egipta i to simbol boga Khepere, simbola izlazećeg Sunca. Oni su vjerovali otprilike u ovo: „Skarabej je slika Sunca koje se ponovno samo iz sebe rađa. Poistovjećivali su ga sa samim Suncem. Mrtvo tijelo za Egipćanine je nosilo u sebi klicu novog života. Kako skarabej daje život svojim ličinkama u grudi tako i amulet skarabeja položen mrtvom tijelu na grudi, daje novi život. Sunce je savjest, ono upravlja čovjekom i nameće mu zabrane, ono je samostalno biće koje boravi u tijelu. Čovjekovo srce je njegov vlastiti bog.“Pisac Horapolo smatrao ga je simbolom "samorođenja", budući da je postojalo vjerovanje da ne postoji ženka skarabeja. Također ovaj kukac se sušio i mlio, pa zatim miješao s vodom, a tu mješavinu pile su žene vjerujući da će povećati plodnost. Služio je za uklanjanje čini i to tako što bi se kukcu otkinule glava i krilca, ti dijelovi bi se skuhali i stavili u ulje. Zatim bi se zagrijali i natopili uljem zmije apnent, ponovo prokuhali i potom bi se mješavina ispijala uz vjerovanje da je na taj način onaj koji je ispija zaštićen od svih zlih čini. Za kraj nešto ne toliko mistično. Skarabej je i naziv on-line muzeja starih obiteljskih fotografija koji vam itekako može biti zanimljiv ako volite čeprkati po povijesti, a pogotovo po starim fotografijama. |
U očekivanju vala
 Ljudi kažu da nije dobro „debeloj guski mazati vrat“ i općenito nekome praviti neku pozitivnu ili bilo koju promociju, ako taj ili ta to nije zaslužio svojim dobrim djelima. Uvijek me iznova fascinira količina samodopadnosti, prepotencije i „sveznadarstva“ nekih ljudi, na nekim lokalnim pozicijama. Što bi tek ti i takvi radili i kako bi se napuhavali da su na nekoj višoj recimo regionalnoj ili državnoj razini? Ne daj Bože. Kažu i onu „daj nekom vlast 5 minuta, pa ćeš vidjeti kakav je“. I tu ima istine, neki su toliko frustrirani da bi se išli osvećivati, zapovijedati, maltretirati i ponižavati druge, samo kad bi im se ukazala i trunka mogućnosti. Ljudi bi morali biti svjesni da kad idu druge kritizirati, moraju i o sebi kritički suditi, no to često nije slučaj. Fascinirajuće je to koliko neki o sebi imaju dobro mišljenje, a zapravo su vrlo loši karakteri i o njima okolina ne misli dobro. Mala smo sredina puna malograđanštine s mnoštvom poltrona i ulizica kojima jedino to preostaje za borbu kroz život, jer istinskih znanja u pojedinim oblastima nemaju, a po prirodi su lijeni i ne barataju niti nekim drugim vještinama. Ne cijeni se dovoljno rad marljivih ljudi, čak se podcjenjuje i obezvrjeđuje. Ne vidim zašto bih nešto nekome stalno besplatno radio ako to meni čak iziskuje trošak i ulaganje. „Kititi se tuđim perjem“ to je isto navika onih iskusnijih koji su se godinama verzirali kako postići da se netko drugi za njih naradi, a da oni „pokupe vrhnje“. Opet razmišljam kako da neka svoja znanja prestanem okolo rasipati besplatno ili u bescjenje i da radije to vrijeme iskoristim na nešto što će mi donijeti primjerice konkretnu materijalnu korist. Ima nešto što ipak radim iz gušta , a to je ovo pisanje bloga. Baš me relaksira i opušta, kao hladno piće na nekoj ljetnoj terasi, kao pogled na More, kao zadovoljstvo mira. I fotografije su dio mog truda i svjedoci nepovratnog djelića vremena. Zašto da mi ih otimaju i njima se hvale, a ne žele ih niti mojim imenom potpisati. Od danas ću pametnije ( to si uvijek obećam). Svaka dobra promjena mi godi. Opet u nekakav novi poslovni projekt u neko novo istraživanje. Sanjao sam noćas gotovo presušeno korito rijeke po kojoj nisam nalazio života, niti riba niti drugih bića. Odjednom je naišao veliki val i sve iznenadio, neke uplašio, a neke natjerao na bijeg ili potragu skloništa. Rijeka je tekla između zgrada i više je ličila na ulicu. Moja čuvena misao je da se stvari nužno promjene kad se dovede određena situacija u apsurdnu poziciju. Val me ne smije iznenaditi, ali i rijeka bez života nije rješenje. |
| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr