

Dobro je baviti se sportom zbog tjelesnog i umnog zdravlja, to kažu mnogi, jer ljudi, golubovi i ostala živa bića nisu stvoreni za mirovanje, nego pokret, događaj, aktivnost koja pokreće sve oko sebe. Ovih dana imao sam priliku družiti se sa zanimljivim sportašima i razmišljati o onome čime se oni bave. Jedan je Matija Kvasina, član Hrvatske biciklističke reprezentacije koji ovih dana putuje u Kinu, u Peking gdje će nastupiti u cestovnoj utrci dugoj preko 250 kilometara i neprekidno voziti oko 6 sati(kako kaže morat će svladati 7 teških uspona od centra Pekinga prema Kineskom zidu, paziti što jede i udisati zrak koji ima miris plastike i loja). Matija kaže:„Taj zrak udisat ćemo svi pa kako drugima, tako i meni.“. Nedavno je bio u Pekingu i izvidio situaciju. Vozit će i na kronometar (on je četverostruku prvak Hrvatske u toj disciplini). Kao i ja, rođeni je Novogradiščanin i svugdje se time hvali, drugim riječima ne stidi se da je iz Slavonije i da je u Zagrebu i drugim gradovima silom prilika. Vozi za slovensku „Perutninu“ koja spada među TOP 5 najboljih europskih ekipa. Matiji je majka preminula i u NG je sa svojom djevojkom (ili suprugom?) došao kod bake, a prijem za njega su upriličili predstavnici Grada koji su mu poželjeli uspjeh i poklonili Croata-kravatu proizvedenu u Davoru.. Netko je rekao da mu je majka bila oduševljena time što joj je sin biciklist i da se jako veselila njegovim prvim trofejima koje je kao od šale počeo prikupljati još kao dječačić. Matija se veseli Olimpijadi, ali pun samopouzdanja kaže“To je djelić vrhunca moje sportske karijere.“(kao da aludira samom sebi da treba , hoće i može postići i nešto više). Meni imponira takav optimizam i fascinirao me jednostavnošću, staloženošću i racionalnošću korištenja vlastite energije (koja naprosto eksplodira kada on sjedne za bicikl koji mora biti u milimetar biti podešen za njegove tjelesne performanse). Eto imamo Novogradiščanina na Olimpijadi. Drugi s fotografije je Mario Akmačić , sportski ribolovac, član Hrvatske juniorske reprezentacije Hrvatske koji je prošlog vikenda u Gentu u Belgiji zajedno sa svojom ekipom osvojio brončanu medalju. Mario je isto skroman i jako simpatičan i vrlo lijepo odgojen mladić. Kao kadet je nastupio na Svjetskim prvenstvima održanim u Hrvatskoj, Portugalu i Češkoj, i tko bi rekao da ima već ogromno sportsko iskustvo?. Ističe da je on pojedinačno bio 12.-ti te da neizostavno ističe imena ostalih kolega iz ekipe (znakovita nesebičnost svojstvena isto samouvjerenim i čvrstim karakterima). Drago mi je da ovi mladi ljudi imaju uspjeha u onome čime se bave. Razmišljam o čemu oni razmišljaju do se natječu. Što vi mislite? Kako bi ste se vi koncentrirali da ste na njihovom mjestu? Za kraj ovome tekstu dodat ću malo sjete. Sinoć u SB na rubu parka vidio sam opet goluba koji nije letio nego šepao uz rub pločnika. Kupio je mrvice pored kioska gdje se prodaju peciva. Razmišljam tko ga je ozlijedio i zašto ne leti ako već ne može dobro hodati? Prva asocijacija da su to učinili možda neki bahati predstavnici ljudske rase. Pomislio sam na ljude sportaše-invalide. Njima se posebno divim. Umjesto nastojanja težiti k nekom cilju koji je postavljen na određenoj visini, sav taj trud nekome postane stil života i u tome prepozna smisao i nađe razlog i želju za životom.
|