novogradiščanin

23.07.2008., srijeda


Ove godine Ilija nije išao Magdaleni
Image and video hosting by TinyPic
Svugdje me je bilo ovih dana, a evo baš sam se prije sat vremena vratio iz Požege. To je grad u kojem sam pohađao prva dva razreda Gimnazije. To je grad koji miriše po čokoladi, u kojem se služi vojska i prebivaju žene-kažnjenice. Kao malo dijete nisam mogao odoljeti, pa sam danas kupio kilogram čokolade s rižom u maloj trgovinici nedaleko tvornice Zvečevo. Već sam zaboravio nekadašnje lijepe srednjoškolske dane, ljubavi, žicanje za paštetu i četvrt kruha ispred mini-marketa, pušenje „skrivečki“ i neke momačke šakačke obračune. Da ne pomislite da sam nekakav nasilnik, ja sam se tukao samo kad sam se morao braniti, a to mi se u Požegi kao mladiću znalo dogodit,i jer je bilo lokalnih huligana i nasilnika iz nekih okolnih sela. Mi smo bili đaci-vlakaši, ne baš na dobrom glasu, osim po tome da smo djeca sa sela željna afirmacije i bijega iz slavonskog blata. Neki profesori iz Gimnazije znali su nam reći u „bebu“ pa ne morate učiti, čeka vas kod kuće motika. Zbog tih riječi neki su mi bili antipatični, jer mislim si ja, a je vam i Požega nekakva elita. Da ste prava gospoda bili bi u Zagrebu ili u inozemstvu, jer tu smo u Slavoniji svi u istim govnima. I roditelji su nam stalno ponavljali da ne smijemo biti seljaci kao oni i patiti se sa zemljom nego da učimo škole i da si što prije osiguramo bolji i lakši život. Bio sam uvijek odličan učenik, a vrlo malo sam učio, drugim riječnima, shvatio sam kako sistem obrazovanja funkcionira, pa sam mu se samo prilagodio. Fotografija uz ovaj post je snimljena na svetog Iliju prošle nedjelje u Blažević Dolu u Općini Staro Petrovo Selo. Nikad više mještana i rodbine koja je ovih dana pristigla seljanima uglavnom iz Norveške i Njemačke. Misu je služio velečasni Bakarić, a njegove riječi su me se po običaju dojmile, a pogotovo na kraju kad je rekao da je: sretan, zadovoljan i tužan. Sretan, jer nikada toliko ljudi ovdje nije bilo na misi, zadovoljan, jer je jedan vjernik darovao klupe, a žalostan, jer nitko kod kapelice svetog Ilije nije donio niti jedan cvijet, a u naselju je 44 obitelji. Sjetih se prabake od moje supruge, bake Kate koja nas je sa sinom Matom ugostila na kirvaju. Ona je svake godine donosila hrpu cvijeća, no ove godine nije mogle jer su je „noge izdale“. Kladim se da se to neće dogodine ponoviti, jer smo svi s mise otišli „kao pokisli“(posramljeni). Razmišljao sam o životu proroka Ilije i njegovom odlasku u pustinju. Njegovo posustajanje pred životom i ponovno prikupljanje snage kada se tri puta okrijepio hranom koju mu je pored uzglavlja ostavljao anđeo. Prošao je svašta i što bi smo rekli „ušao u legendu“. I ja katkada sustanem, pa se okrijepim i „tepem dalje“. Ima lokalna šala ovdje kod nas, pa kažu ako na svetu Magdalenu (blagdan je bio jučer) zagrmi, onda kažu: „To sveti Ilija ide onoj k..vi Magdaleni“(na Magdalenu je kirvaj u susjednoj Štivici). Narod ko narod svašta smisli pa i vulgarno i komično u isti čas.“
- 13:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>