Marketing
Tenk je pregazio moja sjećanja
Kako je dobro što možemo iz misli potisnuti ružnoće i nadomjestiti nečim ljepšim. Strah za život zamjeni življenje bez straha. Ponekad se iznenadim čega se sve sjećam iz najranijeg djetinjstva. Od vjeverice koja nam je izgrebla drveni stalak za cvijeće, preko igre kaubojskog saloon-a na krovu svinjca, kada smo kao šašavi pili vodu iz praznih boca viskija, preko stare kruške lazanjke koju je pojeo bršljan. Kao da namjerno više pamtim lijepo, a ono ružno želim zauvijek zaboraviti, pa tako od onih jako traumatičnih situacija zaboravljam detalje ili ih se jednostavno ne želim sjetiti. Oprost i zaborav su dvije potpuno oprečne kategorije koje ljudi bez veze spajaju, kada govore o ratovima i nekim prošlim tragedijama. Oružje i sredstva za ubijanje nikad nisam volio, a nisam niti odgajan u duhu da bilo koga zbog bilo čega trebam mrziti. Rasterećen predrasuda o ljudima od djetinjstva sam prijateljevao sa svima dobronamjernima, a one „problematične“ uvijek sam nastojao zaobići ako je ikako moguće. Ne može me nitko uvjeriti da smo svi mi Hrvati divni i krasni, da su svi Srbi zli, da su Romi lopovi ili da su Talijani ljubavnici, a Slovenci škrti. Bez veze je suditi o pojedinim ljudima temeljem stereotipa koji se ponekad i namjerno stvaraju iz određenih razloga (u određeno vrijeme s određenim ciljem). Zato treba imati svoj stav i svoje mišljenje o svemu, a ne da ti ga netko drugi nameće i time te podredi svojim interesima. Bol, ubijanje, smrt, i zlo u najgorim mogućim pojavnim oblicima „samelje“ sve istom mjerom, a kao u onoj Dilanovij pjesmi „Masters of War“ i meni se znalo učiniti da postoje meštri ceremonije i da smo mi svi mali obični ljudi, samo olovni vojnici koje oni pomiču na nekakvoj tabli ratnih igara. Gledam djecu na tenku i molim Boga da nikada ne dožive rat i da ih nikad nitko ne pošalje s oružjem u rukama na neke druge ljudi, uz zapovijed da ubiju, (pa ma kakav razlog bio za to). Tenkovi sada služe kao igračke, oni koji su prošli rat ne znaju što misliti, a meštara ceremonije naizgled nema ( oni se sad igraju s nekim manje opasnim drugim igrama do neke druge zgode kada se zažele nečeg „žešćeg“). Ono što prođe u lijepom neće u ružnom, zato treba uživati u ljepoti mira i radosti (dok se može).
Post je objavljen 10.07.2008. u 11:42 sati.