
Kad god dođe jesen i u zraku već zamiriši zima, pomalo sam zbunjen jer ne znam trebam li ostati ili nekud otići u ljepše toplije krajeve. I dok neki vremenom bivaju sve mudriji, pa se sve manje zamjeraju i nauče se koristiti veze i poznanstva i služiti se drugim moralno upitnim pripomoćima, meni to baš ne ide. Dapače, sve manje mogu šutjeti, a čak mi je i smiješno kako se nesposobni zapetljaju u konce svojih intriga, pa im se katkad i nasmijem u brk (iako znam da će mi to zamjeriti i pokušati se osvećivati). Rado bih odlepršao što dalje i barem na koji mjesec ama baš sve iza sebe zaključao u ladice. To nažalost nije moguće, a ponajprije zbog mog gnijezda koje bi bilo nesigurno, a tu je i ptić i moja družica golubica. Gledam kako lokalni političari zapošljavaju svoje žene u državnim i inim gradskim službama, a poslije će bez imalo skrupula stati za govornicu i drugima prosipati savjete i moralne i druge prodike. Veze i poznanstva, korupcija i mito caruju više nego ikad do sad, a pričalo se da je to bio zaštitni znak nekih prošli vremena. Ljudi svašta lupetaju, a ptice lete iznad njih, pa svašta vide i čuju, i s pravom sve manje vjeruju ljudima jer laž je postala odlika koja se čak i cijeni i opće je prihvaćena. Ljudi kopiraju ptice pa se zbližavaju u jata, pa svatko svoje jato štiti i podržava. Što veće jato to si sigurniji, a ja se uporno držim po strani, kao golub s greškom. Zima dolazi i morat ću cvrkutati i po hladnoći, drhtat ću od vjetra i na krila će mi se inje pohvatati. Tako malo srce, (moj mali motorić) morat će sve to odraditi. Nije više ni ono mlado i ne mogu se niti od njego očekivati čuda. Ponekad naiđem na labudove na Savi i uvijek me razvesele, onako bijeli i dugovrati. I oni imaju jata ali uvijek odlete ujesen jer ne žele riskirati. Ja nemam izbora, ali da sam sam, ne bih niti trena dvojio. Nikad me više ovdje ne bi vidjeli.
|