
Jutro nakon svirke teško se izvući iz kreveta i poći na posao. Treba se dići, a meni se ne da. Ipak uvijek se tješim da je bilo i gorih dana, kad je glava bila u pitanju, a sada samo „ratujem“ s kojekakvim likovima koji su karikature i slika vremena u kojem živimo. Nisam ni ja više onaj od prije, sad mi je pomalo postalo i svejedno ili bolje rečeno, kao što će i mnogi reći :“Nije to to, što sam očekivao.“ Svjestan da će mi još jedan ponedjeljak proći u gnjavaži i frci, ustajem kao vojnik, umivam se, gledam svoje lice u kupaonskom ogledalu, kao da pozdravim brata i krećem. San je i bijeg od stvarnosti, ali i dobra ili zla kob koja nas prati i ne da nam mira niti kad smo u stanju polusvijesti. Tako ja često sanjam vijugavu cestu prema moru i nekakve kamione(nadam se da to nije loš predznak). San je lijep doživljaj, i da mi njega nije, bilo bi jadno živjeti. U snu rasčistim i sam sa sobom, ali i volim onako kako bih htio i živim ondje dostojanstveno i sretno. Krevet je kao lađa za plovidbu kroz snove, po morima iznad kojih se uzdižu izmaglice iz kojih izranjaju svjetovi mašte. Krevet je i kao odar, kao krajnja točka ovozemaljske gnjavaže, ali i kao samica kažnjenička iz koje se vide uvijek iste mrlje na zidu. U krevetu igramo igre od malena, u njemu se i rađamo i odrastamo. I kad se krv iz tijela razlije ravnomjerno prema glavi u vodoravnom položaju se primirimo, i odmorimo malo do slijedeće gnjavaže. Svirajući, katkada zamijenim dan za noć, i onda jedva dočekam zalijeganje u moj ležaj. U kući punoj kreveta, malo je ljudi i kreveti zjape prazni, podsjećajući na ljude koji su u njima spavali ili već nešto drugo činili. Pomislih kako eto i kreveti nadžive ljude, kao što to čine stabla, zgrade i toliko toga iz našeg vidokruga. Kada iz prostorije izneseš krevet,kao da ne želiš da se tu ljudi duže zadržavaju. Kad vidiš krevet, znaš da je tu nečija duša, bar u nečijim mislima, još uvijek živa.
|