Historia magistra est

.
Umjesto željno čekane pravde, već petnaest godina nepravedna politika velesila dramatično ugrožava opstanak Bošnjaka i bosanskih Hrvata, jer je nepravedni rat zamijenjen nepravednim mirom i potpunom srpskom majorizacijom nad nesrpskim pučanstvom ove nekadašnje multietničke regije. Nisu stvoreni uvjeti za njihov održivi povratak u zavičaj, u kome caruju nezaposlenost, bijeda i nesigurnost života, bez pravičnih presuda za zločine i bez pune odštete za stradanja prognanika. Tek nakon stvaranja tih uvjeta će BiH imati polazne uvjete da prestane biti zemlja sukoba i da postane zemlja susreta religija, kultura i civilizacija. Tome je cilju bošnjačka i hrvatska dijaspora i do sada davala veliki doprinos, a može još više pomoći za što brže uključenje BiH u Europsku Uniju kao ravnopravnu zajednicu multietničke tolerancije, ekumenizma i napretka. Do tada će se povratak svoditi na mali broj staračkih kućanstava, nostalgične godišnje susrete raseljenih građana za glavne blagdane i obnovu vjerskih objekata, a to nije dovoljno za održivi povratak.
Edicija profesora Penave o srpskim deportacijama u Davoru na Savi je odmjereno pisana i duboko istinita knjiga o nedužnoj patnji i stradanju nesrba banjalučke regije samo zbog njihove tako «omrznute» etničke pripadnosti među srpskim ekstremistima a i mnogim «umjerenjacima». Takve su nam knjige o našoj tragediji i te kako potrebne iako svijetom vlada duboko ravnodušje prema toj nepravdi, jer dok god se čuje makar jedan glas istine, živjet će i nada u pobjedu pravde nad nepravdom među ljudima. Ne može biti suživota bez ovakvih knjiga istine, ali i bez sankcioniranja zločina, pa se za tu istinu OUN i EU moraju izboriti jednako kao i za zakonitost, slobodu i ravnopravnost, koje su međusobno uvjetovane i bez njih nema stabilizacijske katarze međunacionalnih odnosa u BiH, niti njenog spasonosnog ulaska u Europsku Zajednicu.
Nova opetovanja genocidnih ratnih zločina mogu se zapriječiti jedino ovakvim knjigama znanstvene istine, pa je napor autora Šimuna Penave vrijedan svake pohvale i sličan pisanju testamenta svjedoka povijesti, namijenjenog mlađim naraštajima koji o toj tragičnoj kalvariji malo znaju, a osobito generacijama koje tek dolaze i zapravo su pravi planski cilj izvršenog memoricida, kako bi se legalizirali rezultati zločina genocida. Istodobno se ufamo da će ovakve knjige istine pomoći i nekim europskim kroatofobnim političarima da prekinu svoju šovinističku diskriminaciju prema hrvatskom narodu i njegovim interesima, koji moraju biti jednako tretirani kao i prava svakog drugog naroda, zvao se on Francuzi, Irci, Englezi, Židovi ili Amerikanci.

BILJEŠKE o izvorima citiranih podataka u ovoj seriji:
BLB, monografija; Marić Franjo, Orlovac Anto, Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., Banja Luka, 2006.

Delonga, GK 38; Delonga Danijel, Glas Koncila br.38/2008, Ostalo samo pet posto vjernika, Zagreb, 21. rujna 2008.

Draganović, MKOKS; Draganović Krunoslav, Massenübertitte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Tükenschaft, Roma, 1937.

Jurčević, PUK; Jurčević Josip, Pogrom u Krnjeuši, 9-10.VIII. 1941., Zagreb, 1999.

Kozličić, Stanovništvo; Kozličić Mithad, Stanovništvo i naselja Unsko-sanskog područja 1979.-1921. godine, Bihać, 1998.

Orlovac, PPO; Orlovac Anto, Procvat, propast, obnova župe BP-Drvar, Drvar, 2001.

Ošap, KT 32; Ošap Žarko, Mučenici su istinska elita crkve, Katolički tjednik, br.32, Sarajevo, 10. kolovoza 2008.

Penava, DHCS; Penava Šimun, Davor – humani centar svijeta, Slavonski Brod, 2003.

Radica, SND; Joško, Sve naše Dakse, Dubrovnik, 2003.

RCBH; Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1997.

Smičiklas, DOS; Smičiklas Tade, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I,
Zagreb, 1891.

Vukotić, SET; Vuković Vlatko, Southeast European Times, Web

Latinska poslovica «Historia magistra vitae est!» (Povijest je učiteljica života) -uči sve razumne ljude da više treba vjerovati ljudskim djelima nego njihovim licemjernim pričama, u kojima je srpska politika bila i ostala nenadmašna. Već i raniji povijesni primjeri ponašanja tih i drugih porobljivača morali su biti pouka za hrvatske i bošnjačke političare da više nikad ne vjeruju praznim riječima velikosrpskih ideologa o nužnosti zajedničke države, suživotu i ravnopravnosti. Takav je primjer iz prakse bio stopedesetogodišnji kontinuitet srpskih genocidnih progona srbijanskih Muslimana, koji su postali muhadžiri (prognanici) još 1862. godine u vrijeme progona bosanskih posada i civila iz kneževine Srbije (iz varoši Užice, Valjevo, Čačak, Šabac i Beograd), da bi se nastavili poslije 1919-23. u Sandžaku, a kulminirali u istočnoj Bosni u drugom svjetskom ratu 1941-45. godine. Tada je dio preživjelih muslimanskih izbjeglica našao zaklonište u sjeverozapadnoj Bosni, ali ih je čak i tu dostigla završna haranga tog kontinuiranog progona 1992-95. godine, kada su mnogi nekadašnji muhadžiri i njihovi potomci pobijeni a ostali protjerani iz svog novog zavičaja. Pozornom čitatelju davorskih popisa neće promaknuti podatci o dalekim mjestima rođenja mnogih muslimanskih deportiraca. Sva su ta naselja u istočnoj Bosni, Sandžaku i istočnoj Hercegovini, a njihove godine rođenja pokazuju da su rođeni prije početka drugog svjetskog rata, što pokazuje da se radi o drugoj, trećoj ili čak četvrtoj etapi srpskog progona tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka. To je osobito potresno u slučaju srpske likvidacije 24 muslimanska građanina Bosanske Kostajnice 1992 godine, na 130 obljetnicu prve etape njihovog genocidnog progona iz Srbije, u gradu koji su 1862. godine podigle preživjele žrtve tog srpskog etničkog čišćenja Užica, Valjeva i drugih srbijanskih naselja. Prava je horor-priča da ih je i tu, na krajnjoj zapadnoj granici Bosne, po četvrti i peti put stigla nemilosrdna četnička hajka. Većina današnjih naraštaja Bošnjaka i Hrvata o tome pojma nemaju, jer se o toj krvavoj temi u bivšoj jugo-zajednici nije smjelo niti govoriti niti pisati.
Takvi su mnogi primjeri u davorskom popisu, kao na str. 817 (upisan Bakir Gorić, rođen 1925. u Rogatici), str. 824. (Fahida Hadžiahmetović, rođena 1936. u Rogatici), str. 825 (Muniba Hadžić, rođena 1924. godine u Foči), str. 835 (Nidžara Handžić, rođena 1915. godine u Novom Pazaru), str. 844 (Zejnil Huseinović, rođen 1937. u Višegradu), str. 918 (Šemsudin Kurspahić, rođen 1930. u Avtovcu, Gacko), str. 1067 (Vehbija Šmaljić, rođen 1929. u Gacku),etc, etc….

Po svjedočenju vjerodostojnih arhivskih izvora osmanske, srpske i hrvatske provenijencije, proces eliminacije katolika iz sjeverozapadne Bosne počeo je još s pojavom prvih srpsko-vlaških skupina u sastavu turske vojske na tom području početkom 16. stoljeća. One su kao pomoćna vazalna vojska djelovale u funkciji širenja granica osmanskog carstva na hrvatsko-ugarskom području, poglavito se služeći taktikom spaljene zemlje i iznenadnim upadima na hrvatsko područje, kako bi tako olakšali veće ratne pohode turske vojske prema Zagrebu, Ljubljani i Beču. Tom su prigodom uništavali domicilno katoličko stanovništvo ili ga protjerivali sa njihovih ognjišta dalje na zapad, sve do Istre, Kranjske i Burgenlanda. Zbog toga su imali porezne i vjerske povlastice, za razliku od domicilnih Hrvata koji su kao rimokatolički sljedbenici najvećeg turskog ratnog protivnika, rimskog pape, bili nekažnjeno pljačkani, ubijani ili protjerivani. Na takvo tursko-vlaško iskorjenjivanje katolika (apostaziju) u Pounju, Posanju i Povrbasju kroz iseljavanje i konverziju presudno su utjecali turska zabrana rada katoličkog svećenstva u Bosni (osim rada franjevaca) i zamjensko korištenje usluga pravoslavnih popova za vjenčanja, krštenja i pokop, te česti mješoviti brakovi, već spomenuti manji porezi, pa čak i čuvanje starog julijanskog kalendara i otpor novom gregorijanskom kalendaru, što ga je uveo 1582. godine papa Greorije XIII. Tu pojavu potvrđuju stari turski porezni popisi (defteri) i sačuvani zapisnici tadašnjih biskupskih vizitacija na području Bosne i Hercegovine, te pisma fra Luke Ibrišimovića, koji navodi da je krajem 17. stoljeća s područja između Une, Sane i Save i njihova neposrednog zaleđa nestalo oko 50.000 katoličkih starosjedilaca (Smičiklas, DOS, str.37). Da je poglavito tuđinsko nasilje generiralo tu vrstu vjersko-etničke konverzije dokazuju njeni primjeri iz posljednjem ratu koji su mjestimično zabilježena na istom prostoru, a osobito u mješovitim brakovim i naseljima s etnički mješovitom populacijom.

Kada se usporede sačuvani popisi obiteljsko-rodovskih prezimena toga starog katoličkog pučanstva sjeverozapadne Bosne sa suvremenim davorskim popisom može se zapaziti da je preko 60 posto starih katoličkih rodovsko-obiteljskih prezimena iz osam katoličkih župa prijedorske regije u mnogim naseljima djelimično ili u cjelini prestalo biti samo katoličkim i postalo «dvokonfesionalnim», mješovitim, tj. ona su danas i katolička i pravoslavna, čime je izmijenjena i etnička pripadnost tih stanovnika. Ta je promjena statusa nekadašnjih turskih katoličkih kmetova u status pravoslavnih stočara (vlaha) izvršena zbog veće sigurnosti i manjih poreza, a nazvana je valahizacijom po romanskom nazivu valach za nomadskog stočara, a bila je posljedicom teških ratnih i poratnih prilika u sjeverozapadnoj Bosni tijekom više od tri stotine godina, osobito nakon tzv. Velikog bečkog rata (1683-1699), kada je takvo izjašnjavanje često bilo jedini izlaz za opstanak i preživljavanje Hrvata u zavičaju. Ova vjersko-etnička konverzija je zbog kroatofobije u obje Jugoslavije bila zabranjena povijesna tema, pa je njen vrsni istraživač dr. Krunoslav Draganović morao svoju knjigu o njoj objaviti 1937. godine u inozemstvu (Draganović, MKOKS, str.16-29).

Zorni primjeri takvih nekadašnjih tipično katoličkih a sada «dvostrukih» (a često i trostrukih, nakon islamizacije!) rodova su prezimena: Adamović, Aleksić, Andrić, Andrijević, Bašić, Bajić, Begović, Beić, Bećarević, Bojanić, Boromisa, Božić, Brkić, Bujić, Čavić, Čolić, Ćosić, Dukić, Dunger, Gavran, Gavranović, Grubanović, Jagetić, Jakovljević, Jekić, Jelić, Jungić, Kesić, Kljajić, Komljenović. Knežić, Knežević, Krešić, Lalević, Latinović, Lovrić, Lučić, Lukić, Majstorović, Marić, Mijatović, Mikić, Milanović, Milanković, Miljanović, Mijić, Mišić, Mutić, Nikolić, Pavlović, Pauković, Petrović, Pilipović, Potkonjak, Prodanović, Radić, Rajić, Rajković, Rakić, Stojić, Stojčević, Ružičić, Simić, Stanić, Stanušić, Stojaković, Stojanović, Šašić, Šolaja (Šolajić), Tadić, Tomić, Vidović, Vidaković, Vlajić, Vlajinić, Vujić, Vuković, Zec, Zeba, Zekić, Zgodić, Žunić i druga.

Davorski popisi deportiraca iskazuju i prognanike iz Bosanske krajine s više desetina raznih stranih prezimena, a najviše njemačkih, slovačkih, talijanskih i drugih, otkrivajući tako srpski zločin eliminacije zadnjih ostataka nekadašnje brojne doseljene populacije stranih stručnjaka u vrijeme velikih četrdesetogodišnjih napora austro-ugarske uprave (1878-1918) da europeizira i kulturno i ekonomski unaprijedi tadašnju vrlo zaostalu tursku Bosnu, uvodeći modernu javnu upravu, školski sustav i industrijalizaciju. Zbog toga su se u Bosnu doselili desetci tisuća stranih stručnih kadrova, po vjeroispovijesti u velikoj većini rimokatolici, koji su se u svom radnom i vjerskom okruženju vrlo brzo kroatizirali i integrirali u novu životnu sredinu (Kozličić, SNUSP, str.43--47). Međutim, već je kneževina Srbija imala za imperativni cilj da okupira Bosnu, pa je velikosrpska propaganda lažno proglasila te stručnjake za najveće neprijatelje Bosne, za eksploatatore, zlotvore i krvnike njenog stanovništva, iako su upravo oni donijeli brzi i svekoliki napredak u dotadašnji zaostali bosanski vilajet. Zbog stalne harange te su šovinističke obmane duboko zatrovale mentalitet bosanskih Srba, koji su koristili svaku prigodu za progon i eliminaciju tih «stranih kuferaša», u koje je Petar Kočić bez imalo stida ubrajao i stručne kadrove iz «bratske» Hrvatske i Slovenije. Prvu im je takvu priliku pružio dolazak srpske monarhije na vlast u Kraljevini SHS 1919. godine, kada su beogradski vlastodršci dali otkaze većini tih stručnjaka mada za mnoge nisu imali adekvatnu zamjenu, a drugu sličnu priliku pružilo im je 1929. godine uvođenje srpske monarho-fašističke diktature kralja Aleksandra, kada su na sve upravne i gospodarske funkcije u novoformiranoj Vrbaskoj banovini državnim dekretima imenovani isključivo srbijanski «kadrovi».
Treća, najbrutalnija etapa eliminacije tih vrlo zaslužnih ljudi dogodila se u vrijeme «narodno-oslobodilačkog ustanka» i rata 1941-45. godine, kada su srpski ekstremisti pod lažnim imenima «oslobodilaca» i «antifašista» pobili mnoge od tih «stranaca» kao i članove njihovih obitelji upravo zbog njihovog katolištva, njihove lojalnosti poslodavcima i logične integracije u hrvatski etnički korpus. Šovinističkom mržnjom zatrovani «antifašistički ustanici» spalili su i razorili gotovo cjelokupnu industriju sjeverozapadne Bosne, motivirani jedino svojim osvetničkim bijesom, jer su te tvornice, rudnici i goleme pilane koje su podigli sotonizirani «austrijski kuferaši» bili u vlasništvu hrvatskih, slovenskih i austrijskih dioničarskih društava kao ulagača svoga golemog kapitala u industrijalizaciju Bosne i Hercegovine. Isto se dogodilo i sa razaranjem pruga, cesta, tunela i mostova, pa je na kraju rata nesretna Bosna zbog velikosrpske politike morala još jednom počinjati svoj razvoj ispočetka. Taj pakao je ipak preživio dio «stranaca» i njihovih obitelji i poslije pedeset godina dočekao završnu eliminaciju kao velikosrpsko «konačno rješenje» tih plemenitih graditelja, od kojih su mnogi dali svoj veliki doprinos kulturnom, gospodarskom, umjetničkom i multikonfesionalnom razvitku Bosne i Hercegovine a osobito područja Banjolučke biskupije.

Četvrta prilika za definitivni etnocidni obračun sa tim zaslužnim «strancima» pružena je progoniteljima «austro-ugarskih kuferaša» tijekom velikosrpske agresije na katoličko i muslimansko stanovništvo sjeverozapadne Bosne 1992-95. godine. Tada su eliminirani posljednji «ostatci ostataka» tih stranih doseljenika iz vremena austrijske uprave u Bosni kao i njihovi potomci u drugom i trećem koljenu, o čemu brojne dokaze pružaju i davorski popisi u kojima su stotine deportiraca s prezimenima tih odavno ostarjelih stranih stručnjaka, liječnika, inžinjera, majstora, trgovaca, agronoma, obrtnika i vlakovođa ili njihovih potomaka.
Kao tužni memento tim nevinim žrtvama progona navodimo prezimena nekih od tada deportiranih obitelji:
a) iz Prijedora i okolice: Becner, Biršl, Civlaki, Damiani, Gottstein, Gottwald, Hedl, Hudeček, Lokanc, Mottore, Sedlaček, Sejbal, Stock, Zakošek i drugi.
b) iz Bosanskog Novog i okolice: Fruk, Hoffmann, Kućan, Molek, Mottore, Molek, Pernar, Prohaska, Seidl, Schmuck, Štemberger, Šprajcer, Terkuč, Wolf i drugi.
c) iz Banja Luke i okolice: Battista, Cindrič, Coff, Firmann, Graff, Holovati, Hromatka, Kern, Kloiber, Lang, Magerle, Maller, Meinhard, Najrajter, Pegan, Pšorn, Stefanetti, Schmidt, Schweiger, Telen, Termann, Varga, Wenzel, Zeman i drugi.
d) iz Ključa i Sanskog Mosta: Ajzerle, Bohanek, Domonji, Vajtl i drugi.
e) iz Kotor Varoša i Prnjavora: Belina, Dalšašo, Čerina, Konečni, Matejček, Montibeller, Paternoster, Perman, Potocki i drugi.

Po svojoj tužnoj sudbini i uglavnom doseljeničkom podrijetlu ali i po pohlepi srpskih ekstremista za tuđim kućama i stanovima bio je sličan i bezdušni progon samohranih katoličkih starica i staračkih obitelji, koji je kulminirao u vrijeme davorskih deportacija tijekom 1995. godine, jer su u njihove «bogataške» elitne kuće odmah smještane odabrane srpske izbjeglice iz Hrvatske. Za te sramotne velikosrpske progone staračke populacije imamo desetke primjera u objavljenim popisima, a svi ti prognanici su bili stari i osamljeni ljudi, ponajviše stare žene:
a) iz Prijedora su deportirani samotni starci Juro Topalović (1926), Anđa Tomljenović (1920), Slavica Džogić (1927), Vilma Dujmušić (1928) i staračke obitelji Biršl, Becner, Zijan, Smik, Rakonca, Gottwald, Jordan, Mottore i drugi.
b) iz Sanskog Mosta su deportirane: staračke obitelji Bohanek, Valtl, Herceg, Mijadžikovići i drugi.
c) iz Bosanskog Novog su deportirani: samohrana starica Katarina Ludvik (1919), Antonija Jozić (1930), bračni par Zvonko i Marija Terzić i drugi.
d) iz Banja Luke i drugih naselja: starac Franjo Kern (1906), Alojz Kirn (1911), Bara Šubarić (1925), Ružica Jović, Sofija Miljković i drugi.

Banjolučka biskupija je 1991. godine imala na dijelu pod srpskom upravom oko 80.000 vjernika, da bi se nakon zlostavljanja i etničkih protjerivanja taj broj u siječnju 1995. godine smanjio na 33.554 katolika, budući da je do tada već bilo protjerano oko 50.000 Hrvata (BLB 1881-2006, str.64). Međutim, vlasti entiteta RS su u ljeto 1995. godine počele obračun i s tim preostalim hrvatskim starosjediocima, uz izgovor da im je bio potreban smještaj za dva vala srpskih izbjeglica iz Hrvatske poslije oslobodilačkih akcija «Bljesak» i «Oluja». To je bio dodatni motiv srpskim vlastima da preko Save deportiraju u Davor 20.836 nesrpskih prognanika, od kojih 12.220 katolika i 8.616 muslimana (Penava, DHCS, 2, str.1112). Te su brojke posvjedočene priloženim detaljnim popisima davorske carinske službe, koji su dati kronološki u prvoj knjizi, a abecednim redom u drugoj knjizi, te nam poput imenskog kazala omogućuju brzo pronalaženje i sortiranje traženih podataka. To su popisi nevinih ljudi koji su u manjim ili većim skupinama dopremani na taj prijelaz, a još toliko ljudi prognano je iz zavičaja na drugim mjestima, bez sačuvanih popisa.. Tako je ta deportacija u svibnju 1995. godine bila završna etapa eliminacije nesrpskih sugrađana iz bosansko-krajiške regije, s ciljem da se trajno izmijeni demografska slika sjeverozapadne Bosne. To je samo polovični popis tadašnjih prognanika, jer je prema statistikama crkvenih župa tada protjerano iz zavičaja u druge destinacije još toliko nesrpskih građana.. Banjolučka biskupija je uspjela učinkovito obnoviti tu statistiku, iako su srpski ekstremisti sustavno uništavali župne matice zajedno sa crkvama i župnim uredima, ali je to pitanje bilo često elaborirano i publicirano.
Međutim, ti na prvi pogled zamorni i monotoni popisi otkrivaju pažljivom čitatelju niz dragocjenih povijesno-demografskih podataka o višestrukom progonu i stradanju katoličkog i muslimanskog pučanstva u prijedorskoj regiji i cijeloj Banjolučkoj biskupiji, koji se u bivšem režimu zbog velikosrpske dominacije nisu smjeli istraživati i objavljivati.

Sjeverozapadna Bosna osobito osam okolnih župa prijedorske regije (župe Stara Rijeka, Ljubija, Prijedor, Sanski Most, Sasina, Ravska, Šurkovac i Stratinska) neočekivano su dobile još jednu vrijednu knjigu o najtragičnijem dijelu svoje novije povijesti. To je značajno znanstveno djelo profesora Šimuna Penave o deportacijama nesrpskog pučanstva sjeverozapadne Bosne preko Save kod mjesta Davora u ljeto i jesen 1995. godine, među kojima je bilo i 2.247 hrvazskih prognanika iz osam katoličkih župa prijedorske regije. Tiskala ga je slavonsko-brodska podružnica Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, a čine ga dvije obimne knjige detaljnih popisa deportiraca i druge izvorne građe koje na ukupno 1112 stranica objektivno i trezveno svjedoče o završnom ratnom stradanju i deportaciji nedužnih hrvatskih i bošnjačkih građana, koji nisu sudjelovali u ratu, niti su dali ikakvog povoda za drastične represalije srpske vojske, ali su ipak doživjeli svoju tragičnu ratnu kalvariju.
Knjiga profesora Penave je zapravo dragocjeni zbornik vrlo vrijedne izvorne dokumentacije, koja i bez dodatnih autorovih emocija rječito svjedoči o težini ljudske drame koja se događala od svibnja do prosinca 1995. godine oko riječnog prijelaza na Savi kod Davora preko kojeg su desetci tisuća zaplašenih ljudi morale napustiti zavičaj, mnogi i zauvijek, i bez svoje krivice postati novim velikim valom očajnih beskućnika i psihički slomljenih nesretnika u izbjegličkim centrima Republike Hrvatske i drugih europskih zemalja.
Međutim, autor je ovim potresnim knjigama o nasilju srpskih ekstremista nad dojučerašnjim susjedima i prijateljima ipak dao mnogo vedriji naslov: «Davor – humani centar svijeta», kao priznanje velikoj humanosti stanovnika Davora na Savi koji su u teškim ratnim uvjetima pokazali svoju veliku ljudsku solidarnost i toplo humano srce, uspješno organizirajući prihvat i zbrinjavanje tako velikog broja nesretnih prognanika, koji je desetostruko premašivao broj stanovnika tog naselja. Zahvaljujući takvom svom požrtvovanju, brojčano mali ali moralno veliki Davor na Savi postao je svjetski poznat primjer humanizma o kome se govorilo i u njujorškoj palači Ujedinjenih naroda, uz prigodni spot o njegovom velikom i dramatičnom podvigu.Zbog toga su UN građanima Davora dodjelile zlatnu medalju za humanizam.

U jugo-školi su nas lažno učili a Petar Kočić kroz lektiru obmanjivao da je austro-ugarska «okupacija» u Bosni i Hercegovini 1878-1918. godine donijela bijedu, siromaštvo i eksploataciju. Međutim, sve je bilo posve suprotno, jer se radilo o međunarodnom upravnom mandatu tadašnjih velesila na Berlinskom kongresu u proljeće 1878. godine u cilju izvlačenja BiH iz krajnje zaostalosti, što je u velikoj mjeri i postignuto. Izgrađeni su industrija, školstvo, javna uprava i prvi put uvedena suvremena javna pošta europskog tipa. Austro-Ugarska Monarhija je dobila zadatak da sredi kaotične prilike u njoj zbog bezvlašća i višegodišnjih pobuna od 1875. do 1878. godine, da uvede suvremenu upravu u njoj i unaprijedi kulturni i gospodarski nivo života njenog pučanstva.
Ona je tu zadaću i izvršila, pa iako je 1908. godine Austro-Ugarska Monarhija izvršila samovoljnu aneksiju Bosne i Hercegovine, ostaje istina da je austro-ugarska uprava, nasuprot grubim lažima velikosrpske propagande, vrlo zaslužna za ubrzani kulturni i gospodarski razvoj Bosne i Hercegovine, što i danas potvrđuje veliki broj tada izgrađenih industrijskih kapaciteta, javnih i privatnih objekata u Sarajevu, Banjaluci i drugim bosansko-hercegovačkim gradovima i naseljima. Za vrijeme te bečke «pljačkaške» uprave u novskom kotaru je izgrađena najveća drvna industrija na Balkanu, uz pomoć zagrebačkog bankarskog kapitala otvoreni ugljenokopi u Lješljanima i Cerovici, a stopa BDP je bila druga u BiH dok je sada pod srpskom upravom na samom začelju! Što je uništilo nekadašnji visoki rejting ? To što su srpski pobunjenici u drugom svjetskom ratu spalili sve civilne firme samo zato što su bile u vlasništu hrvatskog kapitala !
Taj se stvarni napredak najbolje vidi na primjeru austro-ugarske uspostave prvog vrlo efikasnog komunikacijsko-poštanskog sistema u Bosni i Hercegovini, kojeg su činile stotine poštanskih i telegrafskih stanica raznog ranga, povezanih željeznicom ili zaprežnim poštanskim kolima (diližansama), a kasnije motornim kolima ili omnibusima. Tako je moderniziran poštanski promet koji je u svim epohama na ovom važnom prometnom čvorištu imao svoje linije, stajališta i konačišta, jer su kroz ovaj kraj prolazili još rimski poštanski kuriri-konjanici iz provincije Dalmacije u Panoniju i iz Norikuma za Iliriju i Meziju, što se u smanjenom intenzitetu nastavilo kroz srednji vijek i tursko doba kao «glasnička» ili «tatarska» pošta. Porodicu Hrnčić i danas stari Novljani zovu "glasnicima", tj. poštarima. Tako je napokon uspostavljen jedan europski sistem javnog poštansko-putničkog prijevoza, prvi put nakon četiri stoljeća neredovne tursko-osmanske «tatarske» pošte..

U svojoj dragocjenoj knjizi "Boja smrti - Bosanska ratna zbilja", Zagreb, 1994. hrabri novinar Andrija Tunjić je opisao svoj opasni put po ratnoj Bosni 1992. godine i u njoj donio prijepis ulomka iz Kronike rkt.župe Podkraj iznad Turbeta u kojoj je župnik vlč. Ivan Ravlić pod stalnom srpskih topova telegrafski kratko unosio strahotne, rijetko gdje tako autentično sačuvane podatke o nesumnjivo teškim fašističkim ratnim zločinima srpske vojske nad civilnim nesrpskim stanovništvom tog kraja i okolice Prijedora i Jajca. Citiramo njegove zapise bez našeg komentara, jer za zdrav um normalnih ljudi svaki komentar takvih strašnih zločina vukodlačke srpske «vojske» nad civilima je doista suvišan:

* * * Dana 19.VII.92., uoči Ilin-dana u 22,30 otvorena je velika srpska vatra po Turbetu
iz raznog naoružanja, na sto su naši žestoko uzvratili.
Ja, svećenik Ivan Ravlić, već oko 90 dana spavam u podrumu.
Sprovodi su od 22 do 24 sata dakle noću.
Crkva je pogođena šest puta, dvorana za vjeronauk tri puta.
Svakog dana crkveni objekti sve su ruševniji.
Istog dana bio je veliki egzodus muslimanskog naroda iz Kozarca
i drugih sela kod Prijedora.

* * * Dana 22 VIII.92. Oko 2000 Muslimana i malo Hrvata prođoše kroz Podkraj
kao izbjeglice, protjerani od Srba iz Prijedora grada.

* * * Dana 23.VIII.92.oko 500 izbjeglica pretežno Hrvata iz Kotor Varoša,
prođoše kroz Podkraj, protjerani od Srba sa svojih ognjišta.
Isti dan HVO daje zavjet, njih oko 700 u Travniku, da će braniti
samostalnost i suverenitet BiH. Ceremonija je bila na visokoj razini.

* * * Dana 2.IX.92. u predvečerje iz općine Sanski Most, iz sela: Okreč,
Kamengrad Donji i Gornji, Podbriježje, Došča i Šimunovca
kroz Podkraj prošlo je oko 2500 duša, uglavnom Muslimana.
Bilo je l8 autobusa i četiri šlepera, koji su ih doveli do Karaule i vratili se.



* * * Dana 5.IX.92. izbjeglice iz Kljuca 50 autobusa po oko l00 ljudi, ukupno 5000 civila
pretežito Muslimana i nešto Hrvata.
Izbjeglice se spremaju za Novsku.
Izbjeglice su pretežito iz sela: Velagići, Velečevo,
Luboćani Gornji, Šehići, Krasulje i dr., iz više od 10 sela.
Sela koja su spaljena su: Rastoka, Zablaće, Velaje, Ljubotića brdo, Plamenica i druga. Džamije u Ključu su minirane, a katoličku crkvu nisu minirali jer su oko nje srpske kuće.


* * * Dana l3.IX.92. u večernjim satima prošlo je oko 160 izbjeglica iz Ključa
pretežito Muslimana. Maltretirani su od srbočetnička.
Kako kažu, Hrvati će ići drugim pravcem u Hrvatsku.


* * * Dana 29.X.92. Već tri dana i tri noći traje neprestani
srpski topnički napad na Turbe i Podkraj.
Kolona izbjeglica iz Jajca idu prema Travniku.
Kolona je duga oko 30-ak km.

Na kolonu izbjeglica četnici pucaju iz svih oružja.
Jajce gori, sa susjednim selima.
Zapaljena sela oko Jajca su: Mile, Riha, Vrbica, Burići, Prisoje, Carevo polje...

Tužne vijesti rekoše mi Mato i Mara i Drago Bogić.
Nekoliko dana četnici su tukli topništvom s Vlašića, Smeta i Komara
da bi presjekli put spasa za Jajce, ali nisu uspjeli.

Oko tridesetak izbjeglica i prognanika iz Jajca uputili su se prema Travniku.
U Travniku su sve ulice zakrčene zaprežnim kolima, autima, traktorima,
ženama s djecom sa zavežljajima u rukama i sa suzama u očima i tugom u srcu.

Obješenih glava traže izbjeglice tko će im otvoriti vrata.
Mnogi otvoriše, koliko su mogli, jer ih je više nego smještaja po kućama.
Ostat će u kronikama zapisano
da su ( srpski fašisti) junački pucali
po kolonama nemoćnih civila.

Mnogi iz kolona neće doći do svoga neizvjesnog cilja,
jer su svoje živote ostavili u kanalima pored puta.

Možda će im se nekada kosti pokupiti
i sahraniti kao nepoznatima žrtvama četničkog fašističkog terora .

Ovaj egzodus iz Jajca ostat će u povijesti države BiH
kao najmasovniji i najteži.
Izvlačenje ranjenika iz Jajca moralo se izvoditi po noći bez svjetala.
Po noći se obavljaju i sprovodi
i to na lokacijama koje su vrlo blizu neprijateljskih položaja.
Ja sam jedan sprovod imao oko 23 sata posve blizu četničkih položaja.
I bio sam izložen životnoj pogibelji....

Do sudbonosog «Bečkog rata» 1683.-1699. godine veliki dio Hrvatske bio je pod turskom vlašću , uključujući i današnje Hrvatsko Prekounje, po starom nazivu Zrinsko Pounje, u kojem su se nalazile jake turske ratne tvrđave Novin (nekadašnji Zrinski Novi), Pedaljgrad, Gvozdanski grad i Zringrad. Njihove posade i stanovništvo su u većini bili muslimanski, pa su autohtoni i doseljeni muslimani na novskom području postupno brojno jačali sve do 1670. godine, uporedo s turskom ekspanzijom na teritorij Hrvatske. Pri tom se nisu poštovali mirovni sporazumi o pojasu «ničije zemlje», pa su turske vlasti naselile većinu starih napuštenih gradova i selišta u Hrvatskom Prekounju kao pograničnoj tampon-zoni, uključujući Pedaljgrad, Goričku, Cetingrad, Podzvizd i druge.
Međutim, poslije veliog turskog poraza pod zidinama Beča 1683. godine počeo je dugotrajni 16-godišnji austro-turski rat (1683.-1699.), u kome je, poslije 417 krvavih bitaka, došlo ne samo do velikih političkih promjena, nego i do velikih etničkih migracija, koje su posve izmjenile demografsku sliku novsko-zrinskog kraja i cijelog Pounja. Najveća promjena je bila definitivan «egzodus muslimana» u Bosnu, a njihov totalni prisilni odlazak iz zrinskog kraja pratile su velike ljudske i materijalne žrtve. Borbe u Novskom Pounju su počele 1685. godine, da bi nakon žestokog otpora turskih posada 1688. godine došlo do pada tvrđava Novin (Novi Novi) i Kostajnica. U toku ratnih dejstava banske i graničarske čete u saradnji sa hrvatskom banderijalnom vojskom primjenili su staru oprobanu tursku taktiku «spaljene zemlje», više puta harajući i paleći sva naselja u Pounju, kako bi uništili zalihe hrane, pri čemu je na novskom području izginulo preko 2.000 krajiških muslimana, dok su preživjeli muslimani izbjegli preko Une u Bosnu.
Međutim, u jednoj od turskih kontraofanziva Novi(n) i Kostajnica su ponovo pali u turske ruke da bi poslije niza neizvjesnih bitaka opet bili oslobođeni. S muslimanima se u Bosnu iselio i dio kršćana koji su ostali lojalni turskoj vlasti ili su se bojali osvete za svoju lojalnost prije i u toku rata, te su se naselili u Kulen Vakufu, Bosanskom Petrovcu, Otoci, Krupi, Sanskom Mostu i Banja Luci. Tada su se muslimanske porodice kao na pr. Podići iz Podova (Dvor) naselile u Otoku, a Dedići u Kulen Vakuf. Iseljavanjem muslimana iz Like i Slavonije u Bosnu jako su ojačale posade bosanskih tvrđavskih garnizona, pa su borbe potrajale sve do 1699. godine i završile Karlovačkim mirom, kojim je postavljena granica na Unu i Savu, uz privremeno odstupanje u Novskom Pounju. To je stanovništo u velikom broju naselilo u novu čaršiju i utvrdu Novin (Festung) na desnoj, bosanskoj obali Une i njegovu okolicu, pa su to uglavnom bile ličke i pounjske muslimanske porodice, kao Alagići, Komići, Rakanovići, Arapovići, Delići i druge a tek manji dio su činili izbjegli slavonski Muslimani, kao što su porodice Cerići, Avdagići, Veletanlići i druge. Oni su bili naseljeni i po praznim selištima i napuštenim posjedima po Novskom Potkozarju i Novskom Podgrmeču, jer je njihovo dotadašnje katoličko i pravoslavno stanovništvo u većem dijelu iselilo u Hrvatsko Prekounje i Slavoniju, pa je tako došlo do velike inverzne migracijske razmjene stanovništva. Međutim, u vrijeme tzv. Laudonovog rata 1788.-1791. godine došlo je do njihovog napuštanja tih sela i novog povlačenja muslimanskog stanovništva u dubinu Bosne i Hercegoine, sve do Sandžaka i Popova polja, pa su apsolutnu ili relativnu većinu Muslimani zadržali tek u gradskim naseljima Bosanski Novi i Bosanska Kostajnica i selima u dolinama rijeka Une, Sane i Japre. Ta se muslimanska populacija još više smanjila u vrijeme bosanske seljačke bune 1875. godine i dolaska austro-ugarske uprave u Bosnu i Hercegovinu. Zbog tih novih ratova u njihovoj tradiciji je uglavnom zaboravljen stari lički zavičaj pa čak i odseljavanje u Bosnu iz Zrinopolja i Novskog polja i prelazak na desnu obalu Une, o čemu svjedoče Acta banalia, III/16-23 u HDA i stari historičari Laszowski, Kreševljaković i Lopašić u svojim djelima.
(mr.sc.Ante Milinović, monografija «BOSANSKI NOVI U NAŠEM SRCU», St.Louis, 2008., str.58.)

Kao prvi istraživač zavičajne prošlosti u stranim arhivima shvatio sam tek nakon rada u više starih arhiva u Bologni 1979.-1981. godine da na današnjoj lokaciji Bosanskog Novog nije bilo nikavih naselja ni utvrda sve do 1699. godine, kada je poslije karlovačkog mira turska vojna uprava počela postupno, u nekoliko etapa, graditi novu ratnu tvrđavu bastionskog tipa, takozvani «festung». Taj «Novski festung» je bio podignut na prostoru sadašnjeg bosansko-novskog hotela «Una» pa do Zavičajnog muzeja (Vijećnice), a o njemu danas svjedoče tek podzemni ostaci zidina, brojne topovske kugle u zemlji, arhivska građa i brojni vojno-fortifikacijski crteži, koje sam 1973.-1974. godine otkrio u arhivima Graza i Beča. Međutim, likovno je najvrijedniji akvarel Franza Jashkea iz 1788. godine, koji sam 1984. godine našao i otkupio u jednom antikvarijatu u Dresdenu, ali su vrlo interesantni i čitavo stoljeće mlađi crteži glasovitog španjolsko-francuskog grafičara Viergea, koji je niz ilustracija «festunga» izradio po skicama i opisu francuskog pisca Charlesa Yriartea, za njegovu knjigu-putopis iz doba bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. godine. Utvrda je najprije bila izgrađena između 1703. i 1711. godine kao drveno-zemljana tvrđava na desnoj obali Une, da bi nakon sultanove dozvole 1726. godine bila obzidana tesanim kamenom, uzetim ponajviše iz ruševina četiri starija novska utvrđenja na Gračanima (Starigradecz), Kulskom brdu (Novigradecz), vidorijskoj Gradskoj otoci (Lišnica) i u Novskom polju (Novi Zrinski), kao i sa ruševina četiri crkvena objekta na lijevoj i desnoj obali Une (samostani sv.Katarine de Podnovi in Husztisanye i sv.Mihovila de Grangya, te dvije crkve u Prekosanju i Vidoriji), koji su svi bili kamenom zidani objekti od blokova muljike (bihacita) iz obližnjih majdana u Tunjici, Stojavnici i Žurimu. Ti su stari majdani bili ponovo aktivirani i za izgradnju ove nove, pete novske tvrđave, pa je ta novska turska bastionska tvrđava bila daleko najjača i najljepša među krajiškim utvrdama, a njenu su gradnju po principu krajiške solidarnosti pomagale sve tursko-krajiške kapetanije. Ona se nikad i ni u jednom dokumentu nije nazivala Novi Grad, već Novin, Novi ili Turski Novi a u njemačkim spisima Türkisch Novy, dok se gradsko naselje nazivalo Palanka ili Čaršija. Ipak, unatoč brzopletom rušenju, kao nekim čudom, u cjelosti je bio ostala sačuvana «Laudonova kuća», kao jedini vojni objekt iz tog vremena, zapravo vojarna (kasarna) iz 1788. godine koju je podigla austrijska posada novske tvrđave za svoj smještaj jer je tvrđava u tom ratu bila teško oštećena. Ta golema kamena dvodjelna građevina se do 1992. godine nalazila u gotovo izvornom obliku na broju 6 u Muratbegovića sokaku, iz koga se ulazilo u oficirski «kvartir» (stambeni dio), dok se u drugi, veći dio za vojsku ulazilo iz susjednog paralelnog Arnautovića sokaka. Taj je dio koristila poznata novska porodica Alagić, zadržavajući njegovu veliku ulaznu prostoriju za nekadašnje vojničke dnevne smotre, a u oficirskom kvartiru su živjele porodice Nikolić i Gajić. Umjesto državne zaštite kao spomenik kulture, ona je kao «turska kuća» dobila 1992. godine minersko totalno rušenje uz stručnu pomoć velikosrpskih genocidnih «zaštitara» .
Kada je 1726. godine novska tvrđava po dozvoli Porte ozidana tesanim kamenom iz starijih porušenih objekata, tada je u njoj ozidana kamenom i dotadašnja drvena «gradska džamija», osim njene drvene munare, koja je zamijenjena prelijepom kamenom munarom tek nakon rušenja bedema tvrđave 1887. godine. Tada je uz veliku financijsku pomoć bečkog cara ova džamija bila temeljito obnovljena, a dograđena joj je visoka, vitka i arhitektonski vrlo skladna munara od bihacita. O tome je bio sačuvan stihovani natpis na kamenoj ploči veličine 45 x 80 cm uzidanoj iznad ulaza u džamiju. Prema prijevodu orijentaliste M. Mujezinovića sa arapskog jezika on glasi: «Ovaj Božji hram je mjesto milosti, a za potvrdu toga ima stotinu svjedoka. Da li joj, motrioče, možeš naći sličnu? Otvori oči pravičnosti pa je pogledaj, jer svi koji se trude i služe u njoj, bez sumnje će zato postići nagradu. Neka je Gospodar Allah pomoću vjernika trajno održi, a bolje zaštite od milosti Božje i nema. Svako zlo i neugodnost neka je daleko od ove bogomolje, i neka je ona sigirno utočište vjernicima. Kada je čuo za njeno dovršenje u novom ruhu, prispio je i iskreno zamolio stvoritelja, izričući kronogram u menkut slovima, molitelj Haki i reče: Neka je ova džamija stjecište Božje dobrote za vjernike!» Datirana je s 1307. godinom po Hidžri, a to je 1889/90. godina, kao godina dovršetka obnove gradske džamije. U njoj se čuvala još starija natpisna kamena ploča velične 30 x 35 cm iz 1820/21. godine, kada je u Laudonovom ratu 1788. godine razorena džamija bila opet obnovljena, jer na njemu (u prijevodu) piše: « Bože, koji otvaraš svaka vrata, otvori nam najbolja vrata. Ova časna džamija podignuta je 1236. godine po Hidžri. Pisao siromah mula Zulić Bužimlija». I ovaj spomenik kulture su 1992. godine do temelja razorili velikosrpski zaštitnici spomenika kulture, ali su ga nedavno obnovile međunarodne humanitarne institucije. (mr.sc.Ante Milinović, monografija «BOSANSKI NOVI U NAŠEM SRCU», St.Louis, 2008., str.60)

Francusko-turski saveznički odnosi su u vrijeme Napoleona bili u usponu, kako na polju vojnog savezništva i trgovine, tako i u pogledu prijateljske pa i ljubavne saradnje mladeži iz dvije susjedne zemlje, jer je u to vrijeme Una bila njihova međudržavna granica između Napoleonove Ilirije i osmanske Bosne. To je prijateljstvo kulminiralo u intenzivnoj razmjeni posjeta i druženju novskih mladih aga i begova s oficirima iz francuske posade u Dvoru na Uni, kada su Napoleonovi vojnici za svoje potrebe vadili kamen bihacit iz majdana u Tunjici, pa se tom prilikom rodila velika ljubav između mladog francuskog poručnika Jeana Fortyja (Žana Fortija) i mlade Novljanke Vasvije Fajtović, koja je morala biti tajna, jer su tada bile zabranjene takve veze između pripadnika različitih konfesija. Međutim, noćni čuvar, noćobdija, slučajno je otkrio mladi ljubavni par u zelenilu na obali Une i obavijestio Vasvinog oca, pa su mladi ljubavnici došli u veliku nepriliku da ih roditeljskim i vojnim odlukama zauvijek razdvoje, a na pomolu je bio i međudržavni incident, pa je francuski konzul Fourcard morao dolaziti iz Travnika u Novi da smiruje duhove.
Međutim, njihovi su mladi prijatelji bili brži od vojnog suda i diplomacije, pa su ubrzo po mračnoj noći «ukrali» lijepu Vasviju iz njene kuće, a poručnika izvukli iz vojnog pritvora i na brzim konjima ih otpratili do luke Zadar na Jadranu, gdje su ih ukrcali na brod za Ameriku. Tamo su sretno stigli i podigli svoj dom na obali jezera Michigan. Kada su im se pridružili drugi doseljenici, oni su novom naselju za uspomenu na Vasvijin zavičaj dali ime Novi, Mich., koji je ucrtan u sve stare atlase USA, ali je odavno inkorporiran u pregrađe velikog grada Jacksonvila u američkoj državi Michigan. U Bosanskom Novom je ostala legenda o mladim ljubavnicima koji su pobjegli u Ameriku, iako se pričalo da su Vasviju ukrale vodene vile, koje su bile ljubomorne na njenu ljepotu. Ovu je legendu 1979. godine u zagrebačkom časopisu «Arena» književno obradio novinar Abid Budimlić. Međutim, oko 1931. godine iz tog mičigenskog Novog se porodici gostioničarke Anke Fajtović javio neki Nikola Bunjevac iz okolice Dvora, potvdio legendu i u pismu poslao dva izreska iz americkih novina o Vasvijinoj praunuci kao američkoj sutkinji koja je prva osudila na smrt na električnoj stolici jednog čikaškog gangstera. Njihova identifikacija je otežana zbog toga što su ljubavnici prikrili svoja prava prezimena, jer su bili ilegalni useljenici kao vojni i sudski bjegunci.Treba naglasiti da je Vasvija Fajtović među doseljenicima u USA vjerovatno bila prva Bosanka ! (mr.sc.Ante Milinović, monografija «BOSANSKI NOVI U NAŠEM SRCU»,St.Louis, 2008., str.73)
Svoju porodičnu dokumentaciju o ovoj prvoj novljanskoj dijaspori u USA predala je gospođa Anka Fajtović u ljeto 1979. godine profesoru Anti Milinoviću, tadašnjem direktoru Zavičajnog muzeja u Bosanskom Novom, koji je napravio više kopija i formirao muzejski arhivski dossieur br. AZM-0121 te pokušao 1980. godine uz pomoć novskog predsjednika Mitra Lazića uspostaviti saradnju ova dva grada-imenjaka, ali su tamošnji vladajući konzervativci iz političkih razloga odbili taj prijedlog.

Prekomorski gangsteraj nekog bezimenog i bijednog tuđinskog diverzanta je neko vrijeme bio opasno zablokirao ovaj novljanski blog istine i znanja, ali su Novljani ipak pronašli protuotrov za taj banditizam i naš blog ide dalje. Ostavili smo dio njegovih "komentara" kao super-dokaz njegove vlaške nekulture i prostakluka, a obaška njegovog "pregolemog znanja" o bosansko-novskoj zavičajnoj prošlosti.Taj jalovi binhaber od svake pameti više puta je proglasio krađom naše citiranje izvora podataka i starijih autora koje je uobičajeno i obavezno u svakoj nauci-znanosti, ali o tome binhaber IR pojma nema ! Međutim, kako bi to bilo da za volju tog neukog bogataša mi ne citiramo stare autore, kada su novljanski građani još PRIJE TRI STOTINE GODINA u svojoj čaršiji rodili i odgojili slavnog bosanskog historičara Omer-kadiju Novljanina, autora prve štampane osmanske historijske knjige ! Ona je štampana na turskom jeziku 1741. godine u Istanbulu i odmah prevedena na njemački, francuski i engleski jezik, da bi je i na naš jezik preveli i štampali Zeničani 1996. godine pod naslovom "Rat u Bosni 1737-1739. godine". Ja sam to prvo izdanje našao 1973. godine uz pomoć izvrsnog orijentaliste i moga pobratima rahm. dr.Ešrefa Kovačevića i našeg istanbulskog kolege muzeologa Bakira Muzura koji je bio starinom iz Bosne, u bogatoj Kutubhani nekadašnjeg sultanovog Top-kapi saraya, sada muzeja, na prelijepoj obali Bosfora... U njoj je naš Novljanin vrlo stručno i objektivno opisao ondašnje uspješno ratovanje Hekim-oglu Ali-paše protiv habsburških generala, koji nisu poštovali mirovni ugovor, već su 1737. napali Banjaluku i bili poraženi. Vjerujem da je Omer-kadija rodonačelnik novljaskog roda Kadića ispod merzarluka na Jablanici. O njemu više pročitajte u knjizi mog kolege dr Fehima Nametka pod naslovom "Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih Muslimana na tuskom jeziku", koja je štampana u Sarajevu 1989. godine.